Stogodišnjica rođenja Herte Kune: Znanstvenica koja zaslužuje ulicu u Sarajevu

Narednog mjeseca se navršava 100 godina od rođenja bosanske filologinje Herte Kune (rođ. Fess), jedne od najuglednijih južnoslavenskih filologinja 20. stoljeća i znanstvenice koja je zasigurno ostavila neizbrisiv trag u znanosti Bosne i Hercegovine, ali i njezinom visokom obrazovanju.

Piše: Faruk Vele

Profesorica Kuna rođena je 13. marta 1922. godine u jevrejskoj porodici u Požegi, a svoj ovozemaljski put završila je prije 13 godina, 30. jula 2009. godine, u Zagrebu.

Trending

'Mi smo sada prepušteni Bogu': Jeftini izvoz za Srbiju raste, kao i cijene za domaće građane

No, sahranjena je u Sarajevu i Bosni, kojima je poklonila svoj život.

Veliko djelo

„Svoj je radni vijek provela na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu gdje je predavala Staroslavenski jezik, Historiju jezika i Historiju književnoga jezika. Znanstveni interesi H. Kune usmjereni su ponajprije na staroslavensku i crkvenoslavensku pismenost, a posebno na bosansku redakciju i najstariju povijest bosanskoga jezika. Tom se problematikom bavila u brojnim znanstvenim radovima koji su objavljeni u recentnim znanstvenim časopisima te izneseni u izlaganjima na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima“, govori za Radiosarajevo.ba dr. sc. Erma Ramić-Kunić sa Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Ramić-Kunić dodaje da „dubina i prostranost njenoga znanja zadivljuje, mudrost i skromnost potkupljuje, a njeno istraživanje bosanskoga srednjovjekovnog naslijeđa jasno određuje beskompromisnu poziciju znanstvenika“.

Kako su svojevremeno istaknuli iz „Foruma Bosna“, zahvaljujući ogromnom zalaganju Herte Kune, 1986. godine je objavljeno fototipsko i kritičko izdanje najznačajnijeg i najljepšeg bosanskog srednjovjekovnog spomenika – „Zbornika krstjanina Hvala“ (1404), što je istinsko remek-djelo.

„To je bio i jeste neobičan, izuzetan i prvorazredan kulturni događaj za Bosnu i Hercegovinu“, koji govori „o širini i znanstvenoj vrijednosti njezinih tekstološko-filoloških istraživanja“.

„Ovaj srednjovjekovni rukopis predstavlja riznicu ćirilometodske tradicije i njegovo je fototipsko izdanje H. Kuna priredila sa eminentnim znanstvenicima N. Gošić, B. Grabar, V. Jerković, A. Nazor, M. Pantelić. Ovo je izdanje obogatilo ne samo naš kulturni prostor već predstavlja i značajan doprinos slavistici uopće. Osim plodonosnoga znanstvenog rada H. Kuna pokrenula je poslijediplomski studij lingvistike na Filozofskome fakultetu u Univerziteta u Sarajevu. H. Kuna postavila je standarde u znanosti koje mi koji smo nastavili istraživati bosansko srednjovjekovno kulturno naslijeđe trebamo slijediti“, dodaje Ramić-Kunić.

Svojim je plodonosnim znanstvenim radom ova ugledna slavistica 20. stoljeća ostavila trajan pečat u proučavanju bosanskoga književnoga naslijeđa.

„Ako je neko zaslužan za temelje bosanske redakcije to je H. Kuna. U vremenu kad se o bosanskoj redakciji nije toliko govorilo, H. Kuna je u Beogradu na slavističkom skupu javno govorila o posebnosti bosanske redakcije staroslavenskoga jezika u odnosu na hrvatskoglagoljsku i rašku redakciju. Naime, bosanska se redakcija nije spominjala jer je pojedini znanstveni krugovi nisu priznavali. Analizom srednjovjekovnih bosanskih rukopisa H. Kuna utvrdila je postojanje bosanske redakcije staroslavenskoga i opisala njezine karakteristike i specifičnosti u odnosu na ostale južnoslavenske redakcije. Osim toga, H. Kuna dala je nemjerljiv doprinos u proučavanju fračnjevačke književnosti na kojoj je i doktorirala“, dodaje sagovornica portala Radiosarajevo.ba.

Najmanje što možemo učiniti

U dugogodišnjem i plodnom naučnom radu odredila je i, u velikoj mjeri, opisala ne samo korpus srednjovjekovne bosanske književnosti nego i korpus bosanske franjevačke pismenosti. Kako bilježi prof. Alija Pirić, Kuna je za stare bosanske apokrifne tekstove, na koje se referirao i Mak Dizdar, jedan od najvećih pjesnika južnoslavenskih književnosti, kazala „kako baštine više poezije nego mnoge savremene pjesničke zbirke“.

Ostat će zabilježeno da je inovirala pristup povijesti književnog jezika, povezujući tradicionalnu filološku metodu s novijim sociolingvističkim učenjima o književnom i standardnom jeziku, i to primijenila na srednjovjekovni bosanski, kao i na neke druge korpuse: muslimansku narodnu poeziju, štampu u Bosni i Hercegovini do 1918. godine te djela Dositeja Obradovića.

Ovih dana u dijelu akademskih krugova javnosti pojavila se inicijativa da Herta Kuna, kao iznimna ličnost našeg akademskog života, dobije ulicu u Sarajevu.

„Herta Kuna bila je znanstvenik ispred svoga vremena. Autorica je najtemeljitijih i smatram nadubljih radova o bosanskoj srednjovjekovnoj pismenosti. H. Kuna prva je u nas teoretski utemeljila posebnost bosanske redakcije ukazujući na neutemeljenost sudova o nepostojanju bosanske redakcije kao posebne redakcije staroslavenskoga jezika. Prema riječima Darije Gabrić-Bagarić, filologinje, umirovljene profesorice, članice HAZU i asistenice prof. Kune, u Bosni je H. Kuna prepoznala zemlju posebnoga duha, cijenila je otvoreni duh čovjeka toga prostora, otkrila je blago bosanskohercegovačke književne baštine, koju je svim silama spašavala iz mraka i od zaborava“, podsjeća Ramić-Kunić.

Kad je htjela i učenu i neuku pokazati što se krije u samostanima, privatnim knjižnicama i zbirkama, priredila je knjigu Hrestomatija starije bosanske književnosti (1974), najpopularniju među lingvistima i najčitaniju među svim djelima koja nose njezin potpis.

„H. Kuna za svoj je plodonosan znanstveni rad primila različita društvena priznanja i nagrade: Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulsku nagradu, Orden rada sa zlatnim vijencem, Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, Medalju za hrabrost, Plaketu grada Sarajeva, Plaketu Univerziteta u Sarajevu. Za svoj predan znanstveni rad, utemeljenje bosanske redakcije staroslavenskoga jezika i borbu za njeno priznavanje u širim znanstvenim krugovima,H. Kuna uveliko je zadužila Sarajevo. Njeno Sarajevo ne treba joj ostati dužno. Najmanje što možemo jeste da se jedna ulica, biblioteka i(li), škola u Sarajevu zove po Herti Kuni“, zaključuje dr. Ramić-Kunić.

Građanka i revolucionarka

Nedan Filipović zapisao je u povodu smrti Herte Kune 2009. da je ona bila „građanka u najizvornijem i duhovno najprodubljenijem smislu te riječi“.

Poštenje je, također, jedno od ideala života Herte Kune. Kako, uz ostalo, bilježi Filipović, iz Drugog svjetskog rata je izašla sa renomeom revolucionarke, „i mogla je, da je htjela, kapitalizirati na tom renomeu, ali nije“.

„Kratku, ali punu smisla oproštajnu bilješku o Herti Kuni objavila je Đenana Buturović, naš vodeći znalac usmene književnosti i nekadašnja direktorica Zemaljskog muzeja. Iz te bilješke, dok živim, neću zaboraviti dvije konstatacije. U prvoj, Đenana Buturović veli kako je bilo izuzetno teško pratiti Hertu Kunu u intelektualnoj avanturi. I zaista jeste, jer je Herta Kuna postavljala najviše moguće standarde, i to prvo i prije svega sebi samoj. Herta Kuna je bila nepotkupljivo intelektualno poštena osoba, a to poštenje je provodila na po sebe nimalo lagodan način. I to su ljudi uvijek znali i priznavali su, u kuloarima doduše, da je teško biti Herta Kuna. Zato što je bila tako nemilosrdno intelektualno poštena prema sebi, Herta Kuna je i mogla i krajnje kritički gledati na rad drugih“, zapisao je Filipović.