Siniša Škarica o Bijelom Dugmetu: Naši Beatlesi i Elvis

Radio Sarajevo u ovom mjesecu obilježava 40 godina postojanja najveće rock and roll grupe u povijesti ovih prostora: jedan od najvažnijih ljudi za eksjugoslavensku urbanu muziku, legendarni urednik Jugotona i basist grupe Mi Siniša Škarica, za Radiosarajevo.ba je napisao svoje viđenje Dugmeta.  

Piše: Siniša Škarica za Radiosarajevo.ba

Nedavno sam usporedo s knjigom o Bijelom dugmetu (kao sastavnom dijelu Bijelo dugme - box de luxe izdanja) pisao bilješku za Bebekov obljetničarski album (on, usporedo s Dugmetom, slavi 40 godina trajanja vlastite diskografije) u kojoj sam ga doživio kao mitološkog pijevca, naizgled krhka, ali moćnog kukurijeka, kao vječnu metaforu buđenja i budnosti. 

Šta bi dao da si na mom mjestu: Visoke bosanske planine kojima se ne stiže do visine 

Zapravo kad malo bolje promislim, svih njih petero izgledali su mi kao ekipa nacifranih pijetlova! I baš kako to čine oni ranojutarnji kokoti s uspavanim bajkovitim pejzažem, tako su i oni nas, mlađe, prenuli iz letargije u koju smo tada valjda neprimjetno zapali. Naravno, rock 'n' roll - u glavama odraslih ultimativni sinonim za galamu - pokušavao je to i prije, ali je uspijevao uzbuditi javnost tek svojim nesretnim decibelima, jer su, zamislite, izigravali pravilnicima propisanu razinu buke! Dugmetovska buka, možda nije posvema zaslužila onaj epitet što ga je Neil Diamond, slavni melodramski singer-songwriter, podario "zvucima grada", ipso facto i rock 'n' rollu, nazvavši ih beautiful noise (Belan i Đavoli, te Idoli prije VIS Idola, nazvali bi to "zvukom ulice", a glasoviti glazbeni pisac Charlie Gillett - "zvukom grada") - pogotovo ne u ušima naše današnje urbane elite - ali je baš ona poslala konačnu poruku o prevratu u doba kada, dakle, rock, kod nas, nakon pionirskih uzbuđenja, čak i u svojim posvećenim omladinskim debatnim i plesnim prostorima nije značio ništa više do pukog trošenja mladenačkih kalorija ili nevješta pretvaranja i samohvale o vlastitu poslanstvu. 

Onda je ta živopisna skupina iskočivši iz već stoljećima kuhana bosanskoga lonca (na vatrama raznih kultura i vjera), primila neku vrst blagoslova da prenese poruke mladeži; baš poput onog pijevca (ili onih pijevaca) iz legende o Muhammedu, koji je svojom krestom dotaknuo Drugo nebo, a Allah mu podario moć pijeva božanske melodije. Ne bi se moglo reći da je Bregovićeva glazba bila po volji božanske kantilene, a božanskog karaktera još manje - uostalom rock 'n' roll su tamo, u pradomovini, zvali i "devil's music" - ali da je Bijelo dugme u sebi otkrilo glas fascinantna, kozmički univerzalnoga koda, koji se prepoznavao gdje god ga slušali na kugli zemaljskoj, vala jeste! I to je bila dobitna kombinacija: vražja glazba, postala je obožavana kao da je zaista Božija!

Nakon šizofrenije - Dugme

Dakle, do pojave Bijelog dugmeta, rock se kod nas nalazio u šizofrenom stanju. Nije bilo benda koji nije pokazivao dvije strane "svoje ličnosti": potrebu za serioznom, progresivnom, za svojom "pravom stranom" i onu drugu, potrebu za preživljavanjem, odnosno uspjehom po svaku cijenu. Korni grupa i Indexi, dva vodeća benda s početka '70-ih to najbolje ilustriraju. Kod Kornijevaca dobili smo Jednu ženu i Trla baba lan, a kod Indexa čak u jednoj pjesmi, u Sanjam, dva različita lica. Rock je početkom '70-ih i u svijetu zašao u ćorsokak. Psihodelija i prog-rock pokazivali su pretenziju da mijenjaju i svijet i glazbu, otkrivajući da glazba "1000 plesova" može postati i glazba s "1000 lica". 

I nije u tome bilo ništa lošeg, osim što su se udaljili od osnovnog koncepta jednostavne, uzbudljive, plesne, troakordne glazbe mladih. U kolijevci će ih tome vraćati, recimo, John Fogerty i Creedence Clearwater Revival, a kod nas Goran Bregović i Bijelo dugme; doduše s iskustvom glazbenika koji su već prosviravali Hendrixa, Zeppeline, Creem ili Deep Purple. Bijelo dugme bilo je naš Elvis, ali i Beatlesi, tako nekako započinje njihova priča. Oni su prošli i onu bezimenu i nesvjesnu, tek entuzijastičnu fazu (kao Jutro), u kojoj američki pisac Carl Belz, autor jedne od prvih knjiga što će s kraja '60-ih o rocku progovoriti ex-cathedra - Story of Rock, prepoznaje osobine narodne umjetnosti; poput Presleya iz gotovo getoizirane scene prvi su izveli rock na veliku pozornicu kao nešto s čime valja više nego ozbiljno računati i postali objektom masovnog obožavanja, a potom su poput Beatlesa - kao novi kraljevi popa - najavili da ono što rade ima aspiraciju nazvati se umjetnošću.