Sarajevski Tunel spasa: 1993-2012

Bio je kraj jula 1993. kada je završena izgradnja sarajevskog Tunela spasa, ručno prokopanog koridora ispod aerodromske piste, dugog 762 metra i visine metar i po, koji je omogućio preživljavanje nekih tri stotine hiljada građana i građanki Sarajeva koji su se našli pod opsadom.

Devetnaesta godišnjica puštanja Tunela u funkciju ispod aerodromske piste obilježit će se 31. jula 2012. Ceremonija obilježavanja počet će u 10 sati na lokaciji Tunela spasa

Pomno planirano kopanje tunela počelo je s obje strane što je bio poseban inžinjerski podvig. Prva lopata počela je kopati prilazni tranše 28. januara 1993, a prvi tunelski metri prokopani su 1. februara iste godine.

Svjetlo kandila

Izgradnja koridora koji bi povezao dvije strane Armije Republike Bosne i Hercegivne – butmirsku i dobrinjsku (tako se formalno i zvao, Tunel D-B, op.a) bila je prioritet: prethodno je poginulo više od 800 ljudi koji su pokušali pretrčati aerodromsku pistu, tada jedinog izlaza iz opkoljenog Sarajeva i jedinog puta do namirnica. Paljba srpske paravojne jedinice na pisti nikoga nije štedila. I upravo je ta činjenica tjerala naprijed pesimistične ljude koji su u nevjerici, bez alata i pod granatama, kopali nešto što će se kasnije prozvati sarajevskim koridorom spasa.

Za radove, s ove sarajevske strane, iskoristilo se željezo, uglavnom iz razrušenih gradskih fabrika. Drvo je u ta mračna doba u Sarajevu bio luksuz koji se trošio – kada ga je bilo - isključivo na ogrjev i za kuhanje, pa su tako i zidovi tunela obloženi metalnim limovima. S druge strane, pak, iz pravca Butmira, željezo je bilo skoro pa nemoguće naći te je dio koridora iz tog pravca uglavnom obložen drvetom.


(Foto: Tvsa.ba)

Graditelji, koji su 'put' osvjetljavali kandilom* su se sreli pretposljednjeg dana jula 1993.

Ukupno je iskopano 2,800 kubnih metara zemlje; ugrađeno je 45 tona metala i 170 kubnih metara drvene građe

Nevjerovatna struktura stvorena lopatama i krampama, aorta ratnog Sarajeva, među vojnim vrhom, i domaćim i onim inostranim je bila poznata kao Tunel Kojeg Nema, iako je 30 mjeseci, koliko je tunel bio u upotrebi, registrovano više od milion prelazaka s jedne na drugu stranu. Prosječno, svako ko je ulazio u grad nosio je oko 50kg hrane. Godinu dana nakon izgradnje, kroz tunel se postavljaju i šine po kojima su vozila niska kola. Do kraja rata, dvosatno podzemno putovanje su prošli milioni kilograma namirnica, odjeće, medicinskih potrepština, na stotine hiljada kilograma municije, vojne opreme, milioni litara nafte... Ovaj se transport odvijao uglavnom po noći, zbog stalnog granatiranja i snajperskog djelovanja.

*Kako često nije bilo svijeća, tokom rata se palilo kandilo: komad tkanine, provučen kroz rupu na sredini komada pluta, obloženog alu-folijom, koji se nalazio u plastičnoj posudi s jestivim uljem ili jestivom masti.



Te, 1994. godine za tunel doznaje i Vojska Republike Srpske. Ratko Mladić, danas haaški optuženik, od Ujedinjenih naroda (UN) na sarajevskom Aerodromu traži da se tunel zatvori i/ili sruši. Postoji i ratna priča u kojoj, kada tom Mladićevom zahtjevu nije bilo udovoljeno, on pokušava da do sarajevskog tunela prokopa srpski, kroz koji bi preusmjerio rijeku Željeznicu.

Nakon rata, Tunel bi možda i pao u zaborav da se porodica Kolar, vlasnici (navodno) kuće-ulaza s butmirske strane, nije pobrinula očuvati sjećanje na njega. Sami su pronašli dio alata kojim je koridor prokopan, opremu za teret, kolica za prijevoz, a uspjeli su spasiti i mali dio tunela – njegova većina danas je urušena. Tunel su tako poslije rata uglavnom posjećivali turisti, Sarajlije kao da nisu bile spremne oživiti daj dio ratnog sjećanja.

Kontroverze oko vlasništva

Kolarovi su pronađene predmete izložili, kao muzejsku postavku u kući-ulazu s butmirske strane

Ipak, ovaj dio priče o sarajevskom Tunelu od ove godine dobija kontroverznu dimenziju. Naime, prema pisanju Slobodne Bosne iz maja ove godine, ulaz u Tunel spasa iz Butmira uopće nije bio iz kuće Kolarovih, već je bio u kući pored te, čiji je vlasnik porodica Bijelonja. Kraj kuće Kolarovih, čiji se dio koristio kao magacin Armije RBiH za naoružanje, bio je tek šaht iz kojeg se ta oprema unosila i iznosila iz tunela, piše SB. Ponekad bi se u kući Kolarovih smještao i drugi materijal u vlasništvu nekoliko sarajevskih firmi.

SB navodi i da se spomen-ploča na masakr od 7. maja 1995. (jedan od tri koja su se desila na ovoj lokaciji) tako našla na pogrešnom mjestu - na kući Kolarovih, umjesto na domu Bijelonja, pravom ulazu u tunel, gdje se masakr, kako je poslije zvanično utvrđeno, i desio. Na reagovanja Bijelonja vlasti ne reaguju.

Čak štaviše, Vlada Kantona Sarajevo je sve svoje planove obnove ove lokacije izgradila na temeljima kuće Kolarovih: Vlada je početkom ove godine i formalno preuzela zemljište kako bi izgradila spomen-obilježje Tunelu D-B. Kolarovi su za 'ustupak' bogato nagrađeni. Negdje oko 150.000 maraka.


Primopredaja kuće Kolarovih od strane Vlade KS