Jadranka Cigelj-Jakimovski, Zagrepčanka koja je preživjela logor Omarska

Vrijeme je to i kada se obilježava i godišnjica otvaranja zloglasnih logora iz okolice Prijedora: Omarska, Trnopolje i Keraterm.

Koncentracijski logor Omarska bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja općine Prijedor, u periodu maj-avgust 1992. Logor su organizirali lokalni vlastodršci nakon nasilnog preuzimanja vlasti od strane Srpske demokratske stranke (SDS). U logoru je bilo zatvoreno više hiljada ljudi, a logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima...

Portal Radiosarajevo.ba razgovarao je sa 69-godišnjom Jadrankom Cigelj-Jakimovskom, bivšom logorašicom, rođenom Zagrepčankom, koja je u Omarskoj provela 57 dana, a o užasu koji je pretrpjela govorila je u svojoj knjizi Apartman 102 – upravo se tako zvala prostorija u kojoj su, u Omarskoj, odvođene žene.

"Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdili su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna. Već istu noć prvi put sam silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U tenutku mi se činilo da gubim razum (...) Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo."

Cigelj-Jakimovska je na početku rata u BiH bila dopredsjednica lokalnog HDZ-a, samohrana majka i rođena Zagrepčanka koja je u Prijedoru živjela od svoje sedme godine. U danima koji su prethodili ratu, trpjela je provokacije maskiranih agresora koji su joj pod prozorom podvikivali "Je li ustaška ku*va vrijedna 20 DM koliko košta metak?".

U Omarskoj je završila jedne tople ljetne nedjelje kada su je dva milicajca odveli, prvo u samicu, a onda i u Omarsku, iz koje je izašla poput kostura: " Ostale su samo oči i oni zubi koje mi nisu razbili kundakom". Bila je jedna od 37 žena u Omarskoj, a pet njih nije preživjelo.

"Znate li da im niko nije podigao spomenik", tiho nam govori Cigelj-Jakimovska, koja je u danima poslije rata imenovala ljude koji su je silovali: To su Željko Mejakić (zapovjednik logora), Kost Milojica, Mladen Radić i četvrti kojem nije znala ime, ali jeste nadimak-Pop.

Nažalost, naša sugovornica, svakog se maja, već 26 godina, osjeća kao da se ponovno otvara logor i neprestano razmišlja o prijateljicama i prijateljima koji nikad nisu napustili Omarsku.

"Znate, mi smo i danas neprestano stigmatizirani i nemamo nikakva prava, nemamo ništa. Samo nosimo tu stigmu i često slušamo 'ma, pusti ga, on ionako nije normalan'. Normalni smo, itekako smo normalni", govori nam ona i dodaje da su rane od logora zacijelile, ali: "Sad imamo nove rane, nastale zbog društvenog pogleda na nas. Pojedini nas gledaju kao da smo neke egzotične životinje."

Cigelj-Jakimovska u trenutku našeg razgovora pripremala se za sastanak s predsjednicom Hrvatske, Kolindom Grabar-Kitarović: "Ne znam da li zna moju priču, ali i ovog ću puta učiniti sve da se konačno oda dužan pijetet nekadašnjim logorašima."

U tom kontekstu dodaje da nema pravo na socijalnu pomoć Hrvatske, jer, kada je počinjen zločin nad njom, nije imala adresu prebivališta u Zagrebu: "A, to je moj Zagreb, moja domovina, ovdje sam prohodala, ovdje sam progovorila, ovdje sam se spasila. Pritom, broj branitelja samo raste i raste, brojni su dobili stanove, mirovine..." Naglašava i kako nema pravo ni na socijalnu pomoć u Bosni i Hercegovini.

Prijedor je za nju danas "strani grad", a o aktuelnoj vlasti kaže da samo prividno stvara dojam zajedništva. "Još ću Vam ovo reći – u Prijedoru danas živi, mislim, pet Hrvata i to su svi iz miješanih brakova. Toliko o zajedništvu."