Pretjerana zaokupljenost izgledom: Umišljena tjelesna mana može vas koštati života

Opsesija koja na kraju može dovesti i do ozbiljnih zdravstvenih problema, depresiji, pa čak i do samoubistva... 

Tjelesni dismorfni poremećaj podrazumijeva zaokupljenost umišljenom manom tjelesnog izgleda ili pretjeranu iskrivljenost u doživljaju minimalnog i beznačajnog tjelesnog nedostatka. Ako ovaj doživljaj vlastitog tijela osobi uzrokuje teškoće u socijalnom, radnom i drugim oblicima funkcioniranja, onda možemo govoriti o psihičkom poremećaju.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

"Poremećaj je prvi put spomenuo talijanski ljekar Morselli, 1886, pod nazivom dismorfofobija. 1980. godine je pod tim nazivom registriran u DSM-III. U sljedećim je izdanjima, DSM-III-R i DSM-IV, preimenovan u tjelesni dismorfni poremećaj. Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, MKB-10, nema zasebne kategorije za tjelesni dismorfni poremećaj, nego postoji jedan sklop kriterija koji se odnosi i na hipohondriju i tjelesni dismorfni poremećaj, još nazivan i poremećajem sheme vlastitog tijela.

Malo je studija o tjelesnom dismorfnom poremećaju, tako da pouzdani podaci o njegovoj učestalosti nedostaju. Nije nam poznato ni da su bilo kakva istraživanja i praćenja rađena kod nas u BiH. Procjenjuje se da je u općoj populaciji zastupljen sa jedan posto. Podaci upućuju da se najčešće javlja u doba adolescencije, zapravo tada se najlakše registrira, a vrlo često, kao skrivani poremećaj, ispoljava se u odrasloj dobi", pojašnjava za Radiosarajevo.ba psiholog Remzija Šetić.

S tjelesnim dismorfnim poremećajem udruženi su drugi psihički poremećaji, npr. depresija u čak do 90 posto pacijenata , više od 70 posto ih je imalo neki anksiozni poremećaj, a oko 30 posto psihotični poremećaj. 

U pogledu zastupljenosti kod žena i muškaraca, postoje kontradiktorni podaci, pa neke kažu da je zastupljeniji kod žena, dok drugi tvrde da je podjednaka zastupljenost prema spolovima. 

"Psihološko objašnjenje uzroka ovog poremećaja vodi nas do niskog samopoštovanja pacijenta i načina putem kojeg se samoprocjenjuje na osnovi isključivo vanjskog izgleda. Takvi pacijenti imaju potrebu za perfekcionizmom. Usmjeruju pažnju na svoj izgled, primjećuju i najsitniju nesavršenost. 

Na kraju postoji ogromna razlika između onoga kako oni zamišljaju da bi trebali izgledati i njihovog doživljaja vlastitog izgleda", dodaje Šetić.

Kriteriji za uspostavljanje dijagnoze su: 

Postoji pretjerana zaokupljenost manom u tjelesnom izgledu, mana je ili umišljena ili, ako postoji, blaža tjelesna anomalija, a brige osobe oko mane su značajno pretjerane. Ovakva zaokupljenost uzrokuje osobi značajne smetnje ili oštećenja u socijalnom, radnom, porodičnom i drugim oblicima funkcioniranja, a ne može se bolje objasniti nekim drugim psihičkim poremećajem. 

Karakteristike tjelesnog dismorfnog poremećaja

Osobe su najčešće pretjerano zaokupljene umišljenim ili malim manama na licu ili na glavi, poput akni, bora, ožiljaka, bljedoće ili crvenila kože, disproporcija lica, kose, pojačane dlakavosti po licu, itd. 

Često su zaokupljeni oblikom, veličinom ili nekim drugim aspektom nosa, očiju, obrva, ušiju, usana, zuba, brade ili drugog dijela tijela. 

"Ovakve osobe često opisuju svoju zaokupljenost bolnom i svjesni su da nekada pretjeruju, ali nemaju dovoljno snage da joj se odupru. Često se provjeravaju na ogledalu. 

Prekomjerno se dotjeruju, nastojeći prikriti manu obrednim nanošenjem šminke, prekomjernim češljanjem, namještajem frizure i slično. Iako ovakve radnje imaju za cilj smanjenje tjeskobe vezane uz manu, obično pojačavaju zaokupljenost i jačaju sam osjećaj tjeskobe. Ponekad dolazi do izmjene u oblicima ponašanja, od razdoblja pretjeranog provjeravanja u zrcalima, do izbjegavanja. Vremenom dolazi do razvoja izražene socijalne disfunkcionalnosti, izbjegavajućeg ponašanja. 

U ekstremnim slučajevima može doći do hospitalizacije ili do suicidalnih razmišljanja i pokušajima izvršenja istog", kaže naš sagovornik. 

Osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem se često izlažu različitim kozmetičkim i hirurškim intervencijama, što češće dovodi do pogoršanja stanja i stvaranja novih zaokupljenosti, koje ponovo vode novim bezuspješnim postupcima.

Potrebno je razlikovati tjelesni dismorfni poremećaj od normalne zaokupljenosti vlastitom izgledom. Glavna je razlika što u tjelesnom dismorfnom poremećaju osoba kao rezultat svoje zaokupljenosti osjeća značajne emocionalne teškoće i radi toga je oštećenog funkcioniranja.

"Dijagnoza tjelesnog dismorfnog poremećaja se nikako ne bi trebala postavljati ako se zaokupljenost može bolje objasniti nekim drugim duševnim poremećajem. Generalno, postavljanje ove dijagnoze je izrazito teško i komplicirano.

Neka istraživanja ukazuju da u tretmanu ovog poremećaja postoje dobri rezultati primjenom kognitivno bihevioralne terapije i medikamentozne terapije", zaključuje naš sagovornik.

Sudeći prema svjetskim istraživanjima, najčešća briga osoba s ovim poremećajem je koža (73 posto), kosa (56 posto), nos (37 posto). No bilo koji dio tijela može biti predmet brige. Neke osobe su također nezadovoljne kompletnim izgledom, što uključuje i specifični oblik vezan za mišićnu dismorfiju - tada osoba vjeruje da je njegovo tijelo premalo i nedovoljno mišićavo, piše NCBL.

Taj oblik se još zove bigoreksija. U BiH nema podataka o oboljelima, dok je recimo u Velikoj Britaniji jednom od deset muškaraca dijagnosticirana bigoreksija. 

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!