Pogled u svemir: Nebo iznad Sarajeva kroz objektiv Alana Ćatovića (FOTO)

Saradnik portala Radiosarajevo.ba, Alan Ćatović, ponovo je gledao u nebeski svod kroz objektiv.

Fascinantne astrofotografije Alana Ćatovića (FOTO)

Zaljubljenik u svemir i astrofotograf odličio je sa nama podijeliti nove fascinantne fotografije svemira, nikada prije snimljene u Bosni i Hercegovini.

U nastavku pogledajte šta je zabilježio.

1) Galaksija „Vatromet“ (NGC 6946)

Lokacija: Miševići (Sarajevo)

Za više detalja o slici http://www.astrobin.com/202695/

Galaksija Vatromet (NGC 6946,Arp 29, IRAS 20338+5958, MCG 10-29-6, PGC 65001 ili UGC 11597) je prečkasta spiralna galaksija srednje veličine koja je udaljena oko 20 miliona svjetlosnih godina od nas. 

Karakterizira je intenzivno formiranje zvijezda, posbeno u spiralnim krakovima.

Nalazi se na granici između sazviježđa Kefej i Labud. Udaljava se od nas brzinom od oko 40 km/s. Prividna magnituda joj je 9.6, što je čini zahtevnim objektom za snimanje i 10 puta je udaljenija od galaksije Andromeda. Galaksija je od nas poprilično „sakrivena“ međuzvjezdanom materijom galaksije Mliječni put.

NGC 6946 je nazvana galaksija „Vatromet“ jer ima mnogo supernovih koje su uočene u zadnjih 100 godina (SN 1917A, SN 1939C, SN 1948B, SN 1968D, SN 1969P, SN 1980K, SN 2002hh, SN 2004et i SN 2008S). U poređenju, Mliječni put ima jednu supernovu svakih 100 godina. 

2) Veliki Herkulov Skup (M13) – nekoliko stotina hiljada zvijezda, snimljen 13. 08. 2015 u okolini Sarajeva.

Zanimljivost: 1974. godine, radioteleskop u Arecibu je poslao poruku poruku mogućim „stanovnicima“ neke planete u tom zvjezdanom skupu. Desno (dole) na slici nalazi se spiralna galaksija NGC 6207, udaljena oko 39 miliona svj. godina od Zemlje i nalazi se u sazviježđu Herkul. 

Više detalja o objektima na slici u mojoj galeriji: http://www.astrobin.com/202345/

Messier 13 (M13 ili NGC 6205) ili tzv. Veliki Herkulov Skup je kuglasti skup otkriven 1714. godine. Skup je otkrio Edmond Halley, a Charles Messier ga je uvrstio u katalog 1. juna 1764. godine.

Messier 13 se nalazi u sazviježđu Herkul, na udaljenosti od 25,100 svj. godina. Prividni promjer skupa je 20' što na toj udaljenosti odgovara linearnim dimenzijama od 146 svj. godina. Skup se sastoji od nekoliko stotina hiljada zvijezda. Prema njegovoj jezgri, koncentracija zvijezda je 500 puta veća nego u okolici Sunčevog sistema. Dosad su u skupu otkrivene 33 promjenjive zvijezde od kojih je najsjajnija zvijezda V11 sa prividnim sjajem od + 11.95 magnituda. Messier 13 se kroz prostor kreće brzinom od 245.6 km/s i trenutno nam se približava. 

Messier 13 je poznat po ljepoti kada se promatra teleskopom. Njegov prividni sjaj iznos +5.8 magnituda što znači da ga je moguće vidjeti golim okom u tamnim noćima, daleko od ulične rasvjete. 

Lako ga je primijetiti u dvogledu kao sjajnu mutnu mrlju. U manjim teleskopima moguće je nazrijeti granulaciju pri rubovima, a teleskopi s objektivima od 100 - 150 mm razlučuju najsjajnije zvijezde pri rubovima. Veći teleskopi, s objektivima od 200 do 250 mm razlučuju rubove i djelomično jezgru. 

Veliki amaterski teleskopi mogu u potpunosti razlučiti skup. Zanimljiva pojava su 4 regije siromašne zvijezdama u skupu i mogu se uočiti vizualno.

3) Emisijska maglica „Trifid“ (M20) 

Lokacija: Miševići (Sarajevo)

Više detalja o objektima na slici (i veći format) u galeriji: http://www.astrobin.com/202538/

Messier 20 (M20 ili NGC 6514), također Trifid, je emisijska i reflektivna maglica u sazviježđu Strijelac. Nalazi se 2° sjevernije od maglice Messier 8. Charles Messier 5. lipnja 1764. otkrio je maglicu i opisao je kao nakupinu zvijezda, umotanih u maglicu. Ime Trifid je dobila od Williama Herschela koji je uočio tamne oblake prašine u maglici koji je dijele na tri dijela.

M20 je udaljena oko 5,200 svj. godina. Njen promjer na nebu je 28' što znači da se u stvarnosti proteže na 40 svj. godina. Maglica se sastoji od dva dijela, emisijskog, koji je crven zbog pobuđenog vodika i plavog, reflektivnog dijela koji odbija svijetlost mladih zvijezda.

Glavni izvor svijetla za maglicu su tri zvijezde u središtu maglice. Zvijezde su mlade i vruće, te nekoliko hiljada puta sjajnije od Sunca.

Na Hubble-ovoj fotografiji se mogu vidjeti rodilišta zvijezda. Mlade zvijezde izbacuju mlazove plina koji se mogu vidjeti kao štapići što izviru iz oblaka. Spitzer Space Telescope je u infracrvenom dijelu spektra otkrio 120 novonastalih zvijezda i još 30 „embrija“ u kojem se upravo odvija formacija zvijezda.

Messier 20 je teško uočiti malim dvogledom. Kroz manji teleskop ju je moguće vidjeti u tamnim noćima kao slabašan sjaj oko zvijezda. Kroz 200 mm teleskop može se vidjeti slabašna maglica. 

Pažljivije promatranje otkriti će da je ta maglica podijeljena na tri dijela. 

4) Maglica „Prsten“ (M57)

Lokacija: Miševići, Sarajevo

Za više detalja na slici i veći format, idite na slijedeći link: http://www.astrobin.com/202413/

Maglica Prsten znana i kao Messier 57 (M57 ili NGC 6720) smještena je u sazviježđu Lira. M57 se smatra prototipom planetarnih maglica jer objedinjuje gotovo sve njihove karakteristike - simetričnost, ovojnice od plinova, snažno emitiranje svijetla na valnoj dužini od 500.7 nm i bijelog patuljka u svom središtu.

Maglicu je otkrio Antoine Darquier de Pellepoix 1779. godine. Samo nekoliko dana kasnije otkrio ju je i Charles Messier. Grof Friedrich von Hahn prvi je otkrio središnju zvijezdu 1800. godine.

M57 nalazi se oko 2,300 svj. godina od Zemlje. Prividan sjaj maglice je + 8.8 magnituda. Većina svjetla je emitirana u jednoj valnoj dužini od 500.7 nm. Dimenzije prstena M57 su 1.4'x1.0', na udaljenosti od 2,300 svj. godina to odgovara linearnim dimenzijama od 0.9 x 0.7 svj. godina. Oko središnjeg prstena protežu se ovojnice plinova s promjerom od 2.4 svj. godina. Maglica se širi brzinom od 1" po stoljeću i zahvaljujući tome moguće je procijeniti njenu starost na 6 do 8 hiljada godina. Središnja zvijezda M57 je bijeli patuljak. Radi se o jezgri zvijezde dimenzija usporedivih sa Zemljom. Sjaj bijelog patuljka je + 14.7 magnituda ali zbog velike temperature on većinom zrači u UV dijelu spektra.

Izgled maglice M57 je sličan je planetarnoj maglici M27. Razlika je što M57 vidimo oko 30° otklonjenu od ose, a kod M27 taj ugao je gotovo 90°. Masa maglice je oko 0.2 solarne mase.

M57 je vrlo lako pronaći. Nalazi se točno na pola puta od između zvijezda Beta i Gama Lire. Unatoč velikom sjaju. zbog malih dimenzija maglice potrebno je veće povećanje da bi se raspoznala. Zbog toga je gotovo nevidljiva u dvogledima 10x50 dok veći dvogledi s povećanjem od 20 i više puta je mogu pokazati. U teleskopima oblik prstena će biti jasno uočljiv. Teleskopi veći od 200 mm pokazat će da je i unutrašnjost maglice ispunjena plinom. Teleskopi veći od 500 mm mogu pokazati vanjske ovoje maglice, ali u savršenim uvjetima posmatranja. Za uočavanje centralne zvijezde potreban je teleskop od 350 mm, tamno nebo, stabilna atmosfera i velika povećanja.

5) Maglica Laguna (M8)

Maglica Laguna (Messier 8 ili NGC 6523) je emisijska maglica koju je prvi put zabilježio Guillaume Le Gentil 1746. godine. Još 1680. John Flamsteed zabilježio je otvoreni skup NGC 6530 koji je dio maglice. Charles Messier je maglicu u svoj katalog unio 23. maja 1764. Messier je zabilježio poziciju otvorenog skupa, a maglicu je opisao kao zamućenje oko zvijezde 9 Sagittarii.

Messier 8 je golemi oblak i H II regija u sazviježđu Strijelca. Maglica se prostire na području od 90' x 40' i udaljena je od nas 5200 svj. godina. Stvarne dimenziju maglice su 140 x 60 svj. godina što je čini golemim objektom.

Maglica posjeduje mnoge globule, urušene oblake plina iz kojih će nastati zvijezde. Istraživanja iz 2006. otkrila su Herbing-Haro objekte što je izravna potvrda da u maglici nastaju nove zvijezde.

Jedan dio maglice nazvan je Pješčani sat. To je najsjajniji dio maglice, oko zvijezde 9 Sagittarii. Ovaj dio maglice je mjesto gdje se odvija formiranje zvijezda, a njen sjaj je uzrokovan mladim i vrućim zvijezdama. Najsjanija od njih je zvijezda Herschel 36, spektralne klase O7, sa sjajem od +9.5 magnitude. Starost ove zvijezde je procijenjena na 2 miliona godina.

Najsjajnija zvijezda koja i najviše doprinosi sjaju maglice je već spomenuta zvijezda 9 Sagittarii. U tamnoj noći i običan dvogled će pokazati skup NGC 6530 i mali magličast oblak zapadno od njega. 

Za uživanje u punoj ljepoti ove maglice potreban je teleskop s promjerom objektiva većim od 200mm. 250 i 300mm teleskopi pokazuju ovu maglicu u neizmjernim detaljima. Na odmet nije koristiti i neki od specijalnih filtera jer se maglica nalazi nisko na našem nebu kada kulminira.

Obrada fotografija

Ako nekoga zanima kako se, nakon snimanja, softverski obrađuju astro fotografije, evo ukratko postupka kojeg ja koristim.

1) Program Nebulosity (http://www.stark-labs.com/nebulosity.html)

U ovom fenomenalnom malom programu vršim stakiranje i baznu obradu slika. Dakle, oduzimanje dark frejmova od light frejmova kako bi se smanjio šum na slikama. Poželjno je uraditi i flat i bias frejmove. Dalje radim normalizaciju intenziteta slike i demozaik, a potom i stakiranje. Na kraju uradim prilagođavanje pozadine i DDP metodu. Po potrebi se može uraditi bining, uklanjanje šuma, izoštravanje slike i sl.

2) Program Pixinsight (https://pixinsight.com/)

U Pixinisightu se može svašta raditi, ali pošto nemam originalnu verziju (LE), onda radim samo dinamičku ekstrakciju pozadine slike i uklanjanje zelene boje u pozadini. Ovdje se može raditi i razvlačenje histograma i mjenjanje krivih, ali to ostavljam za Photoshop.

3) Photoshop (http://www.photoshop.com/)

Većinu stvari radim u Photoshopu, u kojem imam dosta plugina, filtera i akcija namjenjenih za astrofotografiju. Krećem sa neutralizacijom pozadine u „levelsima“, a zatim tzv. Non-Linear Stretch u alatu „Curves“ kako bi se istakli detalji. Dalje uradim neke kozmetičke korekcije uslijed prašine na senzoru, a potom na „Shadows and highlights“ pojačam kontrast i eventualno svjetlinu. Zatim pojačam boju tamo gdje ima potrebe i uradim uklanjanje pozdinskog šuma filterom „Noise ninja“. Na kraju po potrebim koristim „Unsharp mask filter“ i sačuvam sliku sa ubačenom profilom monitora.

Naravno, svaka slika ima svoje „cake“ i potrebno je dodatno raditi na svakoj kako bi se istakli određeni detalji. Najteže je raditi objekte gdje ima u isto vrijeme dosta svjetla, a i tamnih detalja (Andromeda, Orion maglina i sl).

Treba napomenuti da obrada slika najčešće traje duže od samog snimanja, a često se na isti objekat vraćate po nekoliko puta jer ste u međuvremenu naučili još neke fazone.