Pariz 2015: Život ili smrt

Nije vrijeme za šalu, ali karikatura koja pokazuje neonacistu koji čestita arapskom teroristi na “odlično” obavljenom poslu i govori – “hvala”, kao da najbolje pokazuje suštinu onoga što se jučer desilo u Parizu.  Sto dvadeset i osam devet, stotine ranjenih, sve te jezive slike s parišlih ulica i objekata, od kojih su neki poput Stade Francea i Bataclana, dio i osobne povijesti, zapravo su – atentat na  život.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ispada da nije čudo da su izabrali Pariz. Grad svjetlosti, pozorišta, kafića, restorana,  umijeća življenja, ali i grad pregrađa u kojima žive milioni ljudi arapskoga roda i porijekla skoro je “idealan” teritorij za sijanje sjemena mržnje. Ako je u pravu papa Franjo koji tvrdi  “da je ovo što se dogodilo u Parizu dio Trećeg svjetskog rata”, onda, prvo valja razmisliti o neprijatelju. Nevidljiv, odnosno jedva primjetan, sumnjivo generiran, ne nužno nepismen, ali podmukao i brutalan, tako bi se mogao definirati ISIL-ov sljedbenik, koji s pasošem zemlje iz koje putuje u Siriju  (ako  je uopće njegov) ili na neko drugo ratište, čeka “trijumfalni” povratak. 

Vaške i mnogobošci

U kojem će na sebi uz, čuveni  Allahu ekber, povući osigurače i raznijeti se, ili će u koncertnoj sali pucati iz kalašnjikova dok ima metaka. Nisu to nikakvi borci, nisu čak ni psi rata: to su uši (vaške) koje imaju posijati zarazu. Zarazu mržnje.

Budući da živimo u nedoraslom društvu u kojem građani “znaju sve”, sad samo treba  čekati razne mudrosere, koji će naći ekvidistancu između žrtava i napadača, i to zasladiti nekom izjavom tipa “ja sam musliman, ali nisam ovakav, naše su vrijednosti drugačije i bla, bla, bla, bla.”

Od toga, nažalost, više nema ništa.  U ovom trenutku postoji samo duboka konsternacija i solidarnost s francuskim narodom.  Sve ostalo je produžetak agonije u kojoj je “demokratski” biti baš sve. Kad bi, recimo, naša policija stvarno bila dio neke ozbiljnije priče, i stvarno radila svoj posao – osim da nas na konferencijama  samo ubjeđuje u to – već sutra bismo znali ko i odakle bosanskohercegovačkom web teritoriju, šalje ohrabrujuće poruke napadačima, koi h sokoli da ubijaju “mnogobošce”, i kakva je, za ime boga, ta žgadija koja podržava napadače na goloruke posjetioce heavy metal koncerata , kafića i fudbalskih utakmica. Sve ostalo je luk i voda, priča za malu djecu kako smo mi solidarni, i profesionalni, i sigurni kao građani. Nismo. Mi smo mala, zatvorena sredina u kojoj vladaju oni koji određuju zakone, a ne oni koji ih poštuju.

Hamlet u Trećem Svjetskom ratu

Stoga se je duboko nadati da u Francuskoj – zemlji koja bez obzira na stravične turbulencije koje prolazi očuvala jednu vrstu društvene supstance, “vezene” stotinama godina, u kojoj se ne može mrziti svaki Arap, svaki musliman, cijeli Istok. Događaji poput ovih koji se desio u petak, 13. novembra 2015., guraju civilizaciju na rub opstanka. U svjetski rat, tamo gdje Papa tvrdi da svijet već jeste.

Zato, u ovom trenutku nema ideologije. Pitanje je “jednostavno”, Hamletovsko: ili kako je nekad, pjesnik Laza Kostić preveo tu dilemu. Ne, “biti ili ne biti.” Nego: (nema tu) trt – mrt/ život ili smrt. I nikakva relativizacija stvar neće učiniti drugačijom. Onaj ko je za smrt, sutra je spreman otvoriti vatru u Zetri, u BKC-u, na Koševu,  pobiti svoje sugrađane, zato što mu je mentor objasnio da nisu pravi muslimani. Sve dok mislimo da se ove stvari ne mogu dogoditi nama, mi smo u opasnosti od uvlačenja u tragediju koja će trajati više nego zadnji rat koji smo imali, a njezine će posljedice biti teže.

I ne treba biti nikakav prorok ili “stručnjak” za terorizam pa ustvrditi da će sljedeća meta zakrvavljenih ratnika na putu pravovjernosti  (kakva idiotska riječ,  zbog koje se dogodilo možda i najviše zla u povijesti civilizacije) opet neka evropska metropola., Berlin ili Beč. Tamo gdje je ljudima normalno da se zovu drugačije, da izgledaju drugačije, da žive drugačije.

Cijena koja se danas plaća za slavljenje života je, zaista, velika. Ali, nema se izbora. S druge strane je smrt: sa navučenom kapuljačom, i sa Allahovim imenom na usnama. To što te stvari nemaju veze s izvornom vjerom, na to se u ovom trenutku mora misliti, baš kao što je veliko pitanje ko, zaista, povlači obarač, kad maloumnik koji nije baš siguran po čemu se razlikuju Irak i Iran, puca u ljude na koncertu ili utakmici.

Rat je, dakle, u mentalnom smislu već počeo. U takvoj situaciji je manje važno ko će prvi baciti bombu. U ratovima, kao što znamo, nema do kraja prave strane. Jedino što nećemo moći reći, jeste da nismo znali. Sada znamo – s jedne strane su životi nevinih, a s druge smrt koju sobom nose idolopoklonici.

Zato je teško  povjerovati u priču  da  su takvi napadi plod mašte ili organizacije dvojice ili trojice imbecila kojima je neko isprao mozak.  Nisu, ali to je već neki drugi tekst. Za ovaj preostaje tuga, solidarnost sa žrtvama i bojazan da će se ovakve stvari ponoviti. Ako se, zaista, ne kaže ko je pravi neprijatelj.  

I ako ga se ne udari u glavu. Kroz masku iza koje se ne vidi lice.  I zato su nacist i IS-ovac, zapravo, jedan za drugoga.