Neispričana priča o legendarnom koncertu U2 u Sarajevu

23. septembra 1997, u vrijeme oporavka od rata i opsade U2 je održao koncert za pamćenje u Sarajevu na stadionu Koševu, koncert o kojem generacije i generacije pričaju.

Bob Guccione Jr, osnivač, glavni urednik i izdavač muzičkog magazina SPIN iz New Yorka je u jednom od intervjua koji je dao američkom mediju The Daily Beast govorio o sjećanjima, Boni Voxu i planovima za koncert.

U tekstu, između ostalog, spominje i ulogu nekadašnjeg ambasadora u UN i ministra inostranih poslova Muhameda Šaćirbegovića.  

Trending

Pogledajte dokumentarni serijal 'Branko Mikulić': Političar koji je bio ispred svog i našeg vremena

 “Vrijeme, kako to obično radi, izgradilo je mit o koncertu. U stvarnosti, put do te historijske noći, a bila je to sjajna noć koja je promijenila moral države, bio je sve, samo ne jednostavan i siguran. Bend u početku nije želio svirati u Sarajevu”, prisjeća je Guccione, piše The Daily Beast.

Dodao je da je znao za sve ovo, jer je koncert zapravo bio njegova ideja.

"U prvim danima januara 1996. godine, neposredno nakon što su prvi ratovi u bivšoj Jugoslaviji okončani, i čime je srpska politika poražena i natjerana da prihvati Dejtonski mirovni sporazum, upoznao sam Bona Voxa na Jamajki. Prijatelj me je doveo u kuću Chrisa Blackwella. Kuća se zvala Goldeneye i bila je kuća besmrtnog pisca Iana Fleminga, autora romana o agentu Jamesu Bondu. Na stolu u trpezariji bila je originalna knjiga vodiča o pticama na Karibima, koju je lično napisao James Bond. Njegovo ime će poslužiti Ianu Flemingu da stvori svog agenta sa dozvolom za ubistvo. Nikada se nismo prije znali, ali Bono ja smo po upoznavanju izgradili sjajno prijateljstvo. Nakon što smo išli na jedan manji koncert reggae muzike, vratili smo se do Blackwellove kuće i pili do 5 ujutro”, ispričao je Guccione za The Daily Beast. .

Kaže da su tada pričali o irskim piscima, ženama i piću.

"Sljedećeg jutra, dok smo jeli kasni doručak, Bono je izjavio da se upravo vratio sa puta u sada već oslobođenom Sarajevu i da je bio inspiriran. Rekao mi je: ‘Bobe, trebao bi staviti to na naslovnicu svog SPIN-a’. Rekao sam mu da sam ratove iz bivše Jugoslavije već tri puta stavljao na naslovnicu svog magazina, uključujući i priču Nirvaninog Krista Novoselića, koji je pisao o ratu u svojoj pradjedovini Hrvatskoj”, naveo je Guccione.

Prema njegovim riječima, Bono je bio u pravu i zbog toga je odlučio da SPIN napiše tekst o posljedicama rata u Bosni.

“Dok sam pokušavao pronaći pravog novinara kojeg bi poslao u Bosnu, Bono mi je preporučio da tamo pošaljem brata pjevačice Sinead O’Conor. Naposlijetku, otišao sam lično. U hladnu februarsku noć 1996. godine, uvjerio sam modnog fotografa Lorena Haynesa da bi bilo zabavno da pođe sa mnom i da slika mlade ljude koji su preživjeli opsadu Sarajeva. Iz New Yorka smo otišli u Sarajevo. U Sarajevu smo proveli osam dana. Razgovarali smo s napaćenim ljudima koji su preživjeli rat. Napisao sam članak za SPIN pod nazivom: ‘Život poslije smrti’”, kazao je Guccione.

Ubrzo, nakon što se Guccione vratio iz Sarajeva, Bono Vox ga je upoznao sa ambasadorom Republike Bosne i Hercegovine u UN-u Muhamedom Šaćibergovićem.

"Šaćirbegović je bio herojski ministar vanjskih poslova RBiH i bio je jedan od najzaslužnijih što je došlo do potpisivanja Dejtonskom mirovnog sporazuma. Šaćirbegović je insistirao da ga nazovem, jer je rekao da mu se svidio moj članak. Početkom 1997. godine on je sugerirao da održimo jednu zabavu na kojoj bi bile rock zvijezde i UN diplomate. Iskreno, u tom trenutku to je imalo smisla. Pozvao sam koga god sam mogao i znao, a Šaćirbegović je doveo ambasadore iz UN-a”, opisao je osnivač SPIN-a.

Kaže da nije znao šta očekuje od zabave, ali su u nekom trenutku napravljene preporuke.

"Desilo se to da je generalni sekretar UN-a poslao video poruku kojom pozdravlja okupljanje muzičara i diplomata. Generalni sekretar je prvi govorio, potom su ambasadori Južnoafričke republike i Holandije. Svaki od njih imao je upečatljivji govor od onog prethodnog. Onda je nastupio Šaćirbegović. Govorio je elokventno, snažno i svi su u sobi ga pomno slušali. To je bila UN-ova kafeterija veličine omanjeg aerodromskog hangara. Onda je došao red na mene, da govorim. Metaforički rečeno, to je bilo kao da vaš mali srednjoškolski bend zatvara Woodstock", opisao je Guccione.

Nakon održanog govra, Šaćirbegović je prišao Guccioneu i upitao ga: “Hoćemo li održati koncert”?

Guccione je spomenuo da Šaćirbegović i on nisu znali kako da održe koncert.

"Tamo su bile, možda jedna ili dvije osobe koje nisu bile dorasle takvom zadatku. Na umu sam imao Bona Voxa i odlučio sam pitati da li bi U2 htio održati koncert u Sarajevu. Upitao sam njihovog menadžera Paula McGuinessa. On je rekao da ne žele održati koncert i da to ne bi bila ispravna stvar.  Nekoliko mjeseci kasnije, u San Franciscu me je McGuiness upitao: ‘Možemo li išta srediti? Bono i momci žele svirati?’”

Oduševljeni ponudom, Šaćirbegović i Guccione su otputovali u Sarajevu u julu 1997. godine, sastavši se sa svim važnim osobama. Nakon nekoliko dana, njih dvojica shvatili su da su bez zaključka.

"Ovo je ipak bila zona koja se oporavljala od rata. Naša vizija da dovedemo Bošnjake, Srbe i Hrvate na koncert, da se oni ne poubijaju međusobno, da slušaju muziku uživo na otvorenoj sceni, nije bila bez prepreka. Dan nezavisnosti Amerike, 4. Juli, proveli smo u rezidenciji američkog ambasadora u BiH, i sljedećeg dana sjedili smo malom, zadimljenom kafiću i raspravljali o groznoj situaciji. Inspirirani očajem i koncertom koji će se desiti u dva mjeseca, predložio sam da kažemo Bonu, da apsolutno ne znamo kako ćemo izvesti koncert i da bi to mogla biti katastrofa neviđenih razmjera. To govorim zato što je bilo izuzetno opasno dovesti ljude iz sve tri nacije uz postojeću netrepeljivosti. Razmišljao sam, upravo ovo bi natjeralo Bona da panično i odmah preuzme stvar u svoje ruke i pošalje ljude da postave scenu i sve pripreme. Upravo se to i dogodilo”, kaže osnivač SPIN-a.

Guccione je predložio je da se on lično i Šaćirbegović pobrinu za sigurnost na stadionu, jer U2 tim nije tu imao prednost.

"S obzirom na to da je Šaćirbegović znao sve gangstere koji su vodili crno tržište kroz grad tokom opsade, mi smo izabrali ljude koji su mogli kontrolirati situaciju ukoliko dođe do nekog eksplozivnog trenutka. Organizirali smo niz sastanaka u zadimljenim sobama, u kojima nakon 30 minuta niste mogli vidjeti nikoga od dima. Izabrali smo našeg čovjeka, koji će se pobrinuti za red i mir. Tako je U2 izveo jedan od najpoznatijih koncerata u zadnjih 50 godina. Bono i momci su objasnili da su se u to doba indetificirali sa građanima Sarajeva”, ispričao je Guccione.

Bono je rekao da su oni Irske, male zemlje koja je također bila podijeljenja.

"Pokušavamo se izboriti sa našim svijetom punih budala iz prošlosti i dati priliku pametnim ljudima da nas vode u budućnost. Muzika ne poznaje političku podjeljenost i muzika pruža užitak koji ignorira i briše granice. To je ono zašto smo se uvijek borili mi u bendu U2”, rekao je Bono.

Umjesto da održi koncert u kojem bi bila otpjevana lista pjesama o ratu i oporavku, bend je odlučio da u Sarajevo dovede tada svoju Pop-Mart turneju u okviru koje je predstavljen tadašnji njihov album Pop.

“Bono je je promukao i više je govorio nego pjevao tekstove svojih pjesama pred 45.000 Bošnjaka, Hrvata i Srba na Olimpijskom stadionu Koševo. Svi su oni pjevali zajedno. Bend je otpjevao listu pjesama sa svoje Pop Mart turneje, osim segmenta pjesme Sunday Bloody Sunday, koju je gitarista The Edge otpjevao kao karaoke. Odsvirali su hitove: Where the Streets Have No Name, I Will Follow, New Year’s Day, Gone, Desire, Pride (In the Name of Love), Still Haven’t Found What I’m Looking For i Even Better Than the Real Thing, koju je Bono najavio riječima - ‘Živjelo Sarajevo! J*bo prošlost, poljubite budućnost’ (Viva Sarajevo! Fuck the past, kiss the future),” podsjetio je Guccione i dodao da je to slogan koji bi trebalo odštampati na majici.

Nakon što su otpjevali svoj najveći hit With or Without You, U2 je otpjevao i Miss Sarajevo, pjesmu koja je samo jednom prije otjepavana na humanitarnom koncertu u Italiji 1995. godine.

Pjesma je posvećena takmičenju za miss u opkoljenom Sarajevu, kako bi bar na kratko stvari u Sarajevu izgledale normalnije.

U to vrijeme Bono je rekao da je koncert bio jedna od njemu najtežih ali i najslađih noći u životu. Priznao je  da je u jednom trenutku potpuno izgubio glas i da je to “ispao blagoslov u takvoj sramoti”.

“To je dalo prostora Sarajevu da otpjeva koncert umjesto nas”, napomenuo je Bono.

Larry Mullen i The Edge su tvrdili da je to bio vrhunac njihovog života.

Mullen je rekao: “Ako bi morao proživjeti još 20 godina samo da odsviram još jedan ovakav koncert, mislim da bi vrijedilo”. I da, osiguranje je odradilo vrhunski posao, prisjetio se poznati muzički novinar u intervjuu za  The Daily Beast.