Muzikoterapija: Note naše duše

Od davnina se muzika koristila za opuštanje i u terapeutske svrhe, no sukobi su bili ključni za popularizaciju muzikoterapije. Ratovi su isticali mentalna oboljenja u prvi plan, potičući potrebu stvaranja strategija za tretiranje. I dok postajemo svjesni sve većeg izljeva agresivnog ponašanja kod djece, mladih, odraslih, šta radi naše društvo.?

Piše: Elma Zećo za Radiosarajevo.ba

“Muzička terapija predstavlja organiziranu upotrebu zvukova i muzike u okviru rastuće veze između klijenta i terapeuta, imajući za cilj da podrži i ohrabri fizičku, mentalnu, društvenu i emocionalnu dobrobit.” Leslie Bunt, britanski muzički terapeut

I članovi Centra za muzikoterapiju i istraživanje “Musers” iz Mostara došli su do istog zaključka, radeći s djecom s hercegovačkog podneblja, koju su pratili različiti problemi, među kojima: nedostatak koncentracije, noćne more, noćno mokrenje (uslijed tjeskobe), agresivno ponašanje, povučenost ili izolirano ponašanje, hiperaktivnost, fizički ili mentalni nedostatak. Iako postoji velika zainteresiranost za muzikoterapiju u BiH, ali i šire, govori nam Danijel Puvača, dugogodišnji muzički terapeut i član centra, kao metoda terapije opet je veoma malo zastupljena. No, ako se uzmu u obzir opće društvene prilike, reklo bi se da u ovoj priči krivac nisu samo novac, izostanak podrške nadležnih institucija, donatora pretežno zainteresiranih za popularne projekte, nego i činjenica da određeni izvori očajne roditelje bolesne djece, ljude koji vape za pomoći, u zabrinjavajućem broju isporučuju lažnim iscjeliteljima. A čudotvorni lijek ne postoji!

Poremećaji, ubistva, samoubistva, nasilje...

U muzikoterapiji stvari su jasno postavljenje. Još na prvom času počinju se rađati neiskrivljeni osjećaji. 

“U proces terapije se ne ulazi ako niste sigurni da možete imati barem šest mjeseci kontinuiranog rada. To je najkraći period potreban da bi se utvrdilo da li muzikoterapija ima učinka. Veliki uspjeh doživio sam radeći na problematičnom ponašanju – agresivnost prema sebi ili drugima, povučenosti, problemima s koncentracijom, disleksijom, ili traumama, poput nasilja u porodici. Pozitivni rezultati su također zabilježeni i tokom rada s djecom i mladima koji boluju od cerebralne paralize, Down sindroma, autizma, a posebno transgeneracijske traume, što je, prema mom mišljenju, jedan od najvećih zdravstvenih problema s kojim se naše društvo suočava. Djeca su pokazivala sve znakove posttraumatskog stresnog poremećaja, iako su rođena nakon završetka rata. Istina, transgeneracijska trauma nije samo vezana za PTSP. Tu se može raditi i o nasilju u porodici, nasilju u školi ili mjestu stanovanja. Susretao sam se s velikim brojem osoba koje boluju od PTSP-a, ali kod kojih još nije ustanovljena dijagnoza, ili nije urađena blagovremena intervencija. Kao posljedicu toga imamo veliki broj ljudi koji zbog takvog stanja kasnije upadaju u dublje psihoze i druga psihijatrijska stanja. Postaju ‘tempirane bombe’, koje će kada eksplodiraju nanijeti štetu i sebi i drugima”, priča Danijel, osvrćući se na zabrinjavajući porast nasilja u BiH. 

“Sve je više ubistava, samoubistava, teškog nasilja među maloljetnicima. Razlog je to što se ne rješava problem trauma, pogotovo transgeneracijske traume, koja predstavlja začarani krug. Svi djelatnici na polju zaštite mentalnog zdravlja moraju ovaj val pokušati zaustaviti.” 

Muzikom protiv depresije

Muzika može olakšati komunikaciju s dementnim osobama oživljavajući njihova sjećanja. Tako se oni koji ne znaju šta su prije sat vremena uradili, mogu prisjetiti teksta pjesme naučene još u školskim danima. 

Ljudi svih generacija mogu profitirati od muzikoterapije. Djeca mogu početi bolje učiti, odrasli reducirati nivo stresa. Prema studiji objavljenoj 2008. godine, muzikoterapija može nekim pacijentima pomoći čak u borbi s depresijom. Studija je pokazala da su pacijenti koji su koristili ovakvu terapiju kako bi liječili simptome depresije imali mnoge bolje rezultate od onih koji nisu dobili muzičku terapiju. 

“Svima nama je dobro poznato da muzika po svojoj naravi ima velikog utjecaja na naš svakodnevni život. Muzika je posvuda oko nas. Slušamo snimljenu i ponekad uživo muziku svaki dan. Televizija i radio u svoje programe uključuju veliku količinu odabranog muzičkog materijala. Mi stvaramo muziku za nas same, često to i ne opažajući. Također smo svjesni da muzika itekako može utjecati na naše raspoloženje. Ona može da nas učini sretnim i zadovoljnim, ali i da nas rastuži. Upravo ta osobina muzike da u sebi sadrži osjećanja koristi se u terapeutske svrhe. Svi smo mi, zbog okolnosti i načina života, izloženi velikom stresu tako da je muzikoterapija idealan način da se osoba oslobodi stresa i da se relaksira.” 

Pljeskanje u ritmu

Seanse muzičke terapije nisu jednoobrazne, ali svaka seansa ima neke zajedničke elemente kao što su pjesma dobrodošlice, ili "doviđenja" pjesma, koja označava njen kraj. 

“Pjesme moraju biti jednostavne, i tekstualno i melodijski, kako bi ih učesnik ili učesnici lako zapamtili. Brzo se nauče i učesnici ih rado pjevaju s terapeutima. U daljoj fazi seanse se prelazi na aktivnosti zagrijavanja kada koristimo dijelove tijela i naše glasove kako bi stvarali muziku. U te aktivnosti spadaju trljanje ruku, pljeskanje u ritmu, tapšanje koljena, stupanje i raznovrsno vokaliziranje. Nakon toga se aktivnosti usložnjavaju i konačno dolazimo do onih aktivnosti koje su specifične za određenu grupu klijenata ili individue”, objašnjava Danijel proceduru jedne seanse. 

Muzikoterapijske seanse u Mostaru sada se odvijaju samo, kako kaže naš sagovornik, u Centru za djecu i omladinu s posebnim potrebama “Los Rosales”, gdje im isključivo mogu prisustvovati korisnici ustanove. 

U bolja vremena predstavnici “Musersa” uspješno su održavali grupne seanse u Muzičkom centru “Pavarotti”, no zbog nedostatka finansija ostali su i bez posljednje prave muzikoterapijske sobe napravljene u tu svrhu. 

“Muzički centar Pavarotti prvenstveno je i napravljen radi pružanja usluga muzikoterapije i muzičkih radionica. Postoje obećanja uprave da ukoliko pronađemo sredstva možemo ponovno ući u prostor i nastaviti s radom. Nadamo se da će se to desiti uskoro.”

Kada djeca s poteškoćama u razvoju vide da mogu komunicirati bivajući shvaćena, kada odrasli osjete da se njihovo tijelo počinje revitalizirati napuštajući apatiju, oni, bez obzira na to koliko to nekada teško bilo, pokušavaju još više iz sebe izvući. To je kao kada malo dijete uči hodati: ustane, padne, digne se uz pomoć roditelja. Jedan korak vodi do drugog. U ovom slučaju, svaki novi iskorak predstavlja pomjeranje s margina društva. Takav proces svako mora podržati.