Muzej: Nije li došlo vrijeme za promjene?

Protesti protiv zatvaranja Zemaljskog muzeja BiH i ostalih institucija kulture održali su se u srijedu u 11,00 u Prirodoslovnom odjelu ove institucije, u vrijeme dok je trajala konferencija za novinare.

Ovim događajima prisustvovalo je oko 400 građana, djelatnika kulture, novinara, javnih ličnosti i pokoji političar. 

Na početku konferencije novinarima i okupljenim građanima obratio se Adnan Busuladžić, direktor Zemaljskog muzeja BiH, koji je u kratkim crtama objasnio zbog čega je zakazao sistem finansiranja ove i ostalih institucija kulture, po receptu 'ništa ne funkcionira, a sve je u skladu sa zakonom'.

Krivica na svim nivoima
Početak svih problema Muzeja je njegov pravni status i dva oprečna politička viđenja, po kojima ova kuća kao državna institucija pripada državi, a s druge strane, u pogledu djelatnosti bi za nju kao kulturnu instituciju trebalo biti nadležno entitetsko ministarstvo. U tom pravnom vakuumu, razapet između različitih tumačenja, Muzej već punih godinu dana nije dobio osnovna životna sredstava od resornog Ministarstva civinih poslova BiH. S obzirom na najave da se budžet za 2012. neće puno mijenjati u odnosu na 2011., to će značiti da ni u narednoj godini za Muzej neće biti novca.

Busuladžić je u svom dramatičnom govoru pojasnio kako je do sada donešen niz dokumenata i prijedloga za rješavanje problema finansiranja svih institucija, npr. da se njihov rad subvencionira iz različitih nivoa vlasti, po principu 'svi po malo', no za primjenu ovih rješenja nije bilo sluha. Imenom i prezimenom prozvao je šefa nadležne radne grupe u vladi F BiH Ramiza Mehakovića, koji do sada nije Vladi ponudio tražene prijedloge prelaznih rješenja, dok se ne formira novo Vijeće Ministara. Busuladžić je takođe i imenovao sve odgovorne na svim  nivoima vlasti i u svim strankama, kojima se obraćao za pomoć.  

Propadanje artefakata baštine BiH
Prostorije muzeja su ogromne i samo održavanje eksponata u približno optimalnim uvjetima stoji mnogo. Muzej se proteže na 15.000 kvadratnih metara, a u sebi čuva stotine hiljada artefakata i kolekcije čija se vrijednost ugrubo može procijeniti na nekoliko stotina miliona maraka. 

Ukidanjem struje, vode, plina i bez plata za uposlenike, eksponati ostaju nezaštićeni. Busuladžić je javno izjavio da on ne preuzima odgovornost za ono što slijedi, a to je propadanje kolekcija i štete koje mogu nastati zbog eventualnih krađa, provala ili propadanja usljed loših uslova čuvanja. Pozvao je pripadnike MUP-a da se angažiraju na zaštiti od pljački, jer nestankom struje prestaje da radi alarmni sistem.   

Kako mali Đokica...
Nakon ovih činjenica, Busuladžić je načeo novu temu: veoma emotivno se okomio na kritičare njegovog rada kao direktora muzeja. Autore tih kritika nazvao je 'kvaziredateljima' i 'kvaziintelektualcima' koji nemaju puno znanja o upravljanju jednom ovakvom institucijom. Busuladžić je rekao da su sve kritike koje postavljaju pitanje njegovih menadžerskih sposobnosti 'iracionalne' i 'tendenciozno maliciozne, sa ciljem uništavanja ove institucije' , a ako to nije slučaj, onda iza njih stoji neznanje koje je okarakterisao riječima 'kako mali Đokica zamišja...'

Vrijeme radikalnih rezova...
Busuladžić je zaključio da je došlo vrijeme radikalnih rezova. U situaciji opšte besparice odgovorni trebaju uspostaviti prioritete, pa tako i odlučiti je li važniji Muzej ili neki ljetni festival sportova. S obzirom da za ovakve odluke u našoj zemlji nema kriterija, pod znakom je pitanja opstanak eksponata koji svjedoče i višemilenijskoj historiji na ovom tlu.

... ili vrijeme promjena?
Uslijedili su govori ostalih prisutnih za konferencijskim stolom, a recimo da ih je ukupno bilo sedmorica, a među njima ni jedna žena, niti jedna osoba mlađa od pedesetak godina. I baš u trenutku kada je koncentracija novinara počela popuštati usljed dugih, nezanimljivih i floskulama pretrpanih monologa akademika Muniba Maglajlića (predsjednika Upravnog odbora Muzeja) i kulturnog radnika Ibrahima Spahića (koji je došao da da podršku), desila se najzanimljivija stvar na press konferenciji - u dvoranu su ušli mladi ljudi.

Njih oko dvadesetak stali su iza sedmorice govornika sa slikovitim transparentima na kojima je pisalo: 'Prigodan transparent br. 1',  'Prigodan transparent br. 2', 'Prigodan transparent br. 3' i tako dalje... Bio je to pisani komentar na ono u šta se pretvorila konferencija za spas ove važne kulturne institucije - u dosadnu i protokolarnu govoranciju budžetski manje-više uhljebljene generacije koja je u svojim kancelarijama i kabinetima (sa ili bez grijanja) pomalo izgubila dodir sa stvarnošću, kakva god da je. 

Da se razumijemo; mi ne damo muzej, ne damo da nam ubiju kulturu BiH, i borit ćemo se za nju i dalje, ali - možda ipak postoji neki drugi izlaz?