Mišo Marić: Biti ili ne biti – za jedinstveni Mostar

Biti ili ne biti - pitanje je sad... Za jedinstveni Mostar. Ako ga (građani, Mostarci) ne čuju 20. ovog, fasovaće se odgoda za sljedećih 30 ili 300 godina. Iz udobnog sedla na grbači narodnog ata, pljačkaši mostarske prošlosti i perspektivne ubice budućnosti, neće sjašiti sami...

Priredio: Faruk Vele

Piše ovo iz Engleske, gdje već dugo živi, legendarni Milenko Mišo Marić u pismu koje je uputio Boški Čavar, kandidatkinji Naše stranke i BH Bloka, koja je u posljednje vrijeme, kako je ranije saopćeno bh. javnosti, trpe velike pritiske. 

Podsjetimo, kandidatkinja Boška Ćavar iz Mostara, koju javnost poznaje kao ženu koja je uspjela dobiti pravnu bitku i zaustaviti bespravnu gradnju u dvorištu zgrade u kojoj živi, dobila je poziv na saslušanje kao osumnjičena.

Prijavu su podnijeli investitori.

Čovjek koji je svojim stihovima ispisao lijepi i značajni dio historije grada na obalama plahovite Neretve, novinar, urednik, boem, utemeljitelj i umjetnički voditelj čuvenog ansambla Mostarske kiše, tako je još jednom stao u odbranu voljenog, istinskog Mostara...

Uz dozvolu Miše Marića, pismo prenosimo u cijelosti:

"Draga Boška, 

Sumnjičav, blagovremeno ti poslah kopiju poštanske potvrde o obavljenoj dužnosti “dopisnog Mostarca”. Jer me bh. demokratsko iskustvo i mediji opominju: niti jednom nacional Führeru ne smeta da na vlast uspuže onom J.V. Staljina:

“Ljudi koji su glasali ne odlučuju ni o čemu. Oni koji broje glasove odlučuju o svemu”.  

Sve je, je li, na tezgama, k’o kavade na Tepi (mostarska pijaca). Korupcija je sastojak moralnog društvenog hemoglobina; kolika platežna moć, toliko vlasti i pratećih blagodeti.  

Brojači glasova, nedavni bh. izbori svjedoče, nisu izuzetak. Pobjednik je poznat, trka može da počne! Sjećam se ’96. kad na ljubaznu molbu Envera Mičijevića iz Ambasade BiH u Bonu spiskah mjesečnu socijalu na telefonske impulse da bih od sugrađana traljavo al’ obilato presađenih planetom prikupio oko 250 potpisa za “Jedinstveni Mostar”. 

A odmah po objavi mira iz US kasarne, moglo se jeftinije riješiti. Ko je iz rata izašao utovljenije trbušine i buđelara, pravac Ćelovina (poznati mostarski zatvor, op.ur.). Da budem precizan: radi se o ljudskoj podvrsti zvanoj tajkun.
Nema ih u “The Descent of Man”- “Porijeklo čovjeka” Charlesa Darwina 1871. Nema ih ni u jednom evolucijskom zapisu, a taj je sve živo što pliva, gmiže, hoda ili leti pedantno registrovao.  

Za razliku od biljojeda i mesoždera nezajažljivog su apetita i zadivljujuće moćnog probavnog trakta. Proždru, recimo, “Soko” il’ “Aluminijski kombinat”, manje zalogaje da im ne brojimo, a ni kaščica sode bikarbone im ne treba. 

Također je izvjesno da su odani čuvari naslijeđene nacije i vjere i najgalantniji sponzori vladajućih nacional stranaka. Te vrste zvane “rodo/domoljubi/ s latinskim korijenom i “patriote”, u Darwinovom evolucijskom stablu nema. O, umalo zaboravih, na jelovniku su im i gradske zelene površine kao pred tvojom stanbenom u Mostaru na što ću se osvrnuti kasnije, sad da se vratim “Jedinstvenom Mostaru”. 

Evo je skoro četvrt stoljeća otplovilo Neretvom od skupljanja potpisa, a jedinstvenog Grada, po Mo Riječniku, “s glave nema”. Hropće lijepi, hasta, poderan k’o stare šifonske gaće. Razmostaren, izdan, ponižen, osramoćen, opljačkan s tendencijom da nastave tretman.  

Otud ovo pismo.

Koliko radi tebe toliko samo radi svih nezaboravljenih prijatelja, Kapljica “Kiša”, naših 24-karatnih Mostaraca prognanih ovim, i onim svijetom, njihova potomstva... Krepaću ovdje gdje su me idejne ćaće današnjih nacional stranaka smjestile, a kakav bih to čovjek, kakvi bismo to ljudi bili ako nam svejedno. 

Mostar je, da ništa drugo, grob moje Majke i kolijevka moje Kćeri…  

A živa mi muka pominjati oko 10.500 hiljada uplakanih majki i izbezumljene nejači koje sam u konvojima Dječije Ambasade od 19. aprila do 13. maja ’92. ispratio, često oplakao, ispod “oslobodilačkih” granata s brda i “obrambenog” zanosa iznutra.  

Pamtim početak tog ljudskog nevakta po svakojutarnjoj, taze oslobađenoj Vilimovoj trafici na Rondou i obraćanju na Partizanskom spomeniku nakon prvog, herojskog juriša na mrtve.  

Uvodne riječi mi se urezale:  

“Dragi moji sugrađjani. Ovo zlodjelo nije potpisano arabicom, latinicom, ćiririlicom; potpisano je desnim kažiprstom umočenim na jastuče za muhure. Svi ste vi noćas jasno čuli, ali niste shvatili glasnu poruku koja vam je ovdje ostavljena. Ovdje je otvoren natječaj ko će uzeti ključeve vašeg grada”?  

Mostar je danas pred istom dilemom, ali sa skoro 30-godišnjim iskustvom.  

“To be, or not to be: that is the question” – “Biti ili ne biti: pitanje je sad” mog upokojenog sugrađanina Williama S. u “Hamletu” prije 4 stoljeća.  

Ako ga ne čuju 20. ovog, fasovaće se odgoda za sljedećih 30 ili 300 godina. Iz udobnog sedla na grbači narodnog ata pljačkaši mostarske prošlosti i perspektivne ubice budućnosti, neće sjašiti sami.  

Ta nisu blesavi. Samo ih mudriji, pošteniji od onih što su ih usedlili, mogu skinuti… Tvoje poštenje je neupitno, mudrosti ti ne manjka. Sve se može steći obrazovanjem, samo iskustvo nabiremo godinama a po umnijim od mene: majka je svih znanja. “To be, or not to be: that is the question?”… 

…Pročitah da te tuže zbog one rupetine u dvorištu. Koju su startno najavili kao “atomsko sklonište”. Čuj, atomsko sklonište!? Grozim se, strah me svih devet vlasnika nuklearnih arsenala, ali i posljednjem benevreku je jasno da niti jedan nije toliki idiot da atomskom spuca Mostar.  

Ko nađe razlog, treba mu dati Nobelovu za domišljatost najelitnijeg barona Minhauzena u istoriji… Sve je samo pohlepa, moj Boškić.  

Nezajažljiva pohlepa što smo davno usaglasili. Tim tužiteljima će i u sopstvenom grobu biti tijesno. Ne mislim da ih prijevremeno treba zakopavat, al’ da ih porad budućnosti toga Grada valja pod hitno deložirati u zakonski predviđene smještaje s rešetkama na prozorima i kiblom u ćošku, to svakako.

I da narodu vrate oderano s leđa.  

Kad sam kod leđa, tipkam ovo pismo podrške tebi, i takvim kao ti, uštaklih. Nema ovdje finih Mostaraca, a zlatorukih ljudi poput Trtka i Faruka Torle da “iščupaju”, osove me na noge.

Pišem radi budućih Majki, Baka, Nena…Da im se ne dogodi što tebi, meni, Mostarkama i Mostarcima od Australije, preko Skandinavije, Kanade, Nedođija.  

Onim iz priče dokle dotekne špica kad pukne karpuza.  

Tvoja Mirna u ovoj Robinzoniji, Vesna i unuka Frida u Španiji…Tvoju sestru Miru, koju pamtim po dobroti, zaustavili su neznani oslobodioci visokokalibarski pri bijegu iz Jajca u rodno Knešpolje ‘92.  

Umjesto u zagrljaj majke, stigla na knešpoljsko groblje. Njena Inga s dvije Curice koje ne znaju šta je Baka; nit pomilovala, nit cupnula u krilu kako jedino Bake znaju, i one u Engleskoj… I Mirin Igor daleko, u Danskoj tužnog kraljevića Hamleta. Tebi su, za (ne)utjehu, darovali rupčagu u dvorištu i tužbu na sudu… 

I radost da Božićne blagdane i Novu godinu s najmilijim proslaviš na Viberu, Skype, FaceTime, elektronski... Pod uslovom da WiFi bude funkcionisao, nikad se ne zna “možel’ bit’ kvar na stubu.”… O, tugo moja!  

…Razumnim izborom Mostaraca iz CIK Registra, tu je rupčagu jednostavno pokrpiti. Onu što su je tebi, Azri, meni i ovakvim izbagerisali u duši, neće nikad niko…Živjeti nam je, i otići, razbucana srca…  

Odužih, izvinjavam se! I tebi i glotnim leđima.  

Onom Mostaru koji ljubih želim sretan praznik Razboritosti u nedjelju, i sve potom, kako ko koji slavi. Toplu zimu, mirisno proljeće i blago, dugo ljeto, želim! Uprkos spoznaji da mi se želje, tu i oklolo, ne uslišuju.  

Vjerovatno jer sam bio privremen kao sve Došle; umjesto mlijeka majke Dese trebao sam se “napiti Radobolje”.