Misije UN-a u Liberiji i Kipru: Bosanci i Hercegovci čuvaju mir širom svijeta

Odlazak u Liberiju izgledao je kao scena iz filmova. Prvi put je sam putovao u jednu daleku afričku zemlju. Bilo je to trećeg juna 2011. godine.

„Avion je sletio četiri sata poslije ponoći. Kolege iz bh. kontingenta su me trebale dočekati, no kako sam stigao ranije, ostao sam sam. To je bio pravi šok za mene, za nekog ko prvi put stupa na afričko tlo. Osjetite da ste došli u jednu od najsiromašnijih zemalja u svijetu, gdje su tropske vrućine i džungla, gdje ljudi žive bez osnovnih sredstava za život“, započinje svoju priču za Radiosarajevo.ba Ognjen Crnogorac, pripadnik Jedinice za specijalnu podršku Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA).

Policijski službenici SIPA-e od 2009. godine učestvuju u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda, i to u Mirovnoj misiji UNMISS Južni Sudan, Mirovnoj misiji UNMIL Liberija i Mirovnoj misiji UNFICYP Kipar. Do sada su u mirovnim misijama učestvovala 23 policijska službenika SIPA-e.

Ognjen Crnogorac je skoro 14 godina pripadnik policijskih snaga. Prošao je kroz više policijskih struktura i obavljao razne poslove, da bi od 2005. godine postao pripadnik SIPA-e. A otkako je jedan njegov nadređeni 2008. godine otišao u mirovnu misiju u Sudan, postavio si je cilj da i sam bude član neke od mirovnih misija UN-a. Jednim dijelom radi stjecanja novog iskustva i avanturističkog duha, ali i želje da pomogne i prenese svoje znanje. 

Prvo je unaprijedio znanje engleskog jezika, a potom u Ljubljani uspješno završio predmisioni kurs, nakon čega se prijavio za mirovnu misiju u Liberiji. Po odlasku u misiju raspoređen je na dužnost UN policajca u mjesto Tubmanburg koje je udaljeno oko stotinu kilometara od Monrovije, glavnoga grada Liberije.

„Prve dvije godine sam proveo u sjeverozapadnom dijelu Liberije, na granici sa Sijera Leoneom. Siromaštvo je veliko. Dešavalo mi se da podijelim pastu za zube, sendvič s mještanima, koji su bili vrlo zahvalni. Onda i vi osjetite zahvalnost na svemu što imate u životu i počnete sve više cijeniti.

Svi koji su učestvovali u misiji imali su iste zadatke: sve se svodi se na pomaganje lokalnoj policiji, kroz savjetovanje, trening i obuku... Idete na teren s lokalnim policajcima kao njihov savjetnik, pripadnik UN-a. Svoje znanje, iskustvo i logističku podršku pružate policajcima koji nemaju vlastita sredstva. 

Postoji tim koji se posebno bavi pitanjem ljudskih prava. Oni obilaze ćelije za zadržavanje u policijskim stanicama, i redovno nađu nekoga ko je tu zadržan danima bez zakonskog osnova. Tu se „uskače“ u smislu savjetovanja, usmjeravanja i izvještavanja kroz liniju komandiranja do vrha, komesara. Često imate priliku naći dijete u ćeliji, jer je svojim činom izazvalo revolt policije, koja ga je potom zatvorila bez neke osnove. Takve stvari ne mogu da vas ne pogode, ali se trudite biti profesionalac.

Od 2003. godine postoji misija UN-a u Liberiji. Mnogo je ljudi došlo u njihovu zemlju, stanicu i život od tada. Stoga možete pretpostaviti i da im je dosta stranaca. Zato je bitno da s vremenom zaradite njihovo povjerenje i oni shvate da ste tu da bi pomogli“, pojašnjava Crnogorac, koji je posljednje dvije godine bio komandir dvije regije i radio na menadžerskom nivou u UN-u. 

Naš zanimljivi sagovornik je u Liberiji proveo oko tri godine (1096 dana). A za to vrijeme je četiri puta bolovao malariju. Dva puta se lako izborio s tom zaraznom bolešću, a dva puta je čak završio u bolnici. 

„To su momenti kada vam život 'prolazi' kroz glavu. Bio sam u kampu gdje su ljudi izgubili život zbog mišije groznice. Tada osjetite koliko ste ranjivi. Zbog nje sam odgodio put nazad u BiH, kako bih izbjegao rizik prenošenja zaraze“, prisjeća se Crnogorac, koji je posljednje dvije godine proveo u Kakati, gdje se nalazi nacionalni aerodrom.

Zanimljiv je bio i prvi susret s mještanima okolnih sela. Pripadnici UN-a se kreću uz prisustvo lokalnog policajca kada obilaze lokalna sela. Prvi put kada je imao priliku da ode na teren, djeca koja su bila u blizini su po njihovom dolasku otrčala, faktički pobjegla.

„Pitao sam kolegu iz Zambije da li sam nešto pogrešno uradio, ali on je rekao da ta djeca jednostavno nikada nisu vidjela čovjeka bijele kože. U sjećanju mi je ostala i posjeta jednom sirotištu u mjestu Klay, za koje smo kolega iz Češke i ja pravili program donacije. Od 15 djece koliko je bilo prisutno tada, jedna djevojčica mi je prišla i plašljivo me uhvatila za ruku, za prst, i tako me držala sve vrijeme. U početku mi je bilo simpatično, poslije i malo neprijatno. Pitao sam je kako se zove, nosila je isto ime kao i moja kćerkica. U tom trenutku, kada sam bio tako daleko od svoje porodice koja mi je mnogo nedostajala, to me je mnogo pogodilo. Nisam vjerovao da se to dešava. 

Inače, veliki problem za taj dio svijeta, posebno u ruralnim predjelima, jesu krivična djela silovanja. Na dnevnoj bazi smo imali slučajeve silovanja, dok se brojni slučajevi i ne prijavljuju. No, česta su i krivična djela krađe, ali i ubistva uglavnom motivirana koristoljubljem. 

Svaki dan smo radili rame uz rame s lokalnom policijom na rasvjetljavanju ovih teških krivičnih djela, naravno, u okviru naših nadležnosti kao pripadnici policijske misije UN-a", objašnjava naš sagovornik i zaključuje kako nakon boravka u Liberiji drukčije postavlja prioritete. Odlazak u mirovnu misiju donio mu je neprocjenjivo profesionalno i životno iskustvo. Iako je bilo trenutaka kada nije bilo jednostavno, svakom bi preporučio odlazak u neku od misija UN-a.

Boravak tamo znatno mu je olakšalo razumijevanje i podrška porodice, ali i podrška komandanta jedinice, te rukovodstva SIPA-e.

Da je odlazak u mirovnu misiju UN-a zaista posebno iskustvo, slaže se i Vesna Stevanović, istražiteljica Odjela za unutrašnju kontrolu SIPA-e. Ona je u policiji skoro 21 godinu, a u okviru svoje policijske karijere obavljala je razne poslove i zadatke. Priliku da ode u mirovnu misiju na Kipar, nije željela propustiti. 

Prvi put je posjetila ovaj otok u novembru 2007, gdje je boravila do maja 2009. godine. Zatim je ponovo otišla na Kipar u septembru 2011, a vratila se u augustu 2013. godine. Oba naša sagovornika bila su na rukovodnim funkcijama u okviru bh. kontingenta, a za svoj rad i doprinos dobila su brojna priznanja.

„Situacija na Kipru vrlo je specifična. Bitno se razlikuje od nekih drugih misionih području recimo Liberije ili Sudana, prema uvjetima života. Međutim, sukob na Kipru traje već 40 godina, što znači da se svaki korak cijeni mnogo više u smislu 'diplomatske' osjetljivosti. 

Kipar je razdvojen vojnom linijom na grčki (Republika Kipar) i turski dio (Sjeverni Kipar), a između njih se nalazi UN, koji pokriva prostor tzv. buffer zone koja pokriva područje negdje širine tri metra, na nekim područjima širine sedam kilometara, ukupne dužne 180 kilometara. Tako je u Nikoziji, ta širina svega tri metra. Na dva posto zemlje nalazi se britanski teritorij, gdje je britanska vlast i njene vojne baze. 

Od 1996. godine nije bilo ozbiljnijih incidenata, a od 2003. otvoren je prvi granični prelaz, nakon čega je otvoren još određen broj graničnih prijelaza na liniji razdvajanja, tako da sada postoji nesmetana mogućnost prelaska s jedne na drugu stranu. 

Uglavnom, veći dio vremena misije provela sam na poslovima i zadacima u oblasti civilnih poslova što je i dio mandata misije, odnosno, pored održavanja statusa quo, dio mandata odnosi se na vraćanje buffer zone u normalne uvjete života. 

To znači da taj prostor koji je pod zaštitom UN-a pripada stanovnicima Kipra u smislu vlasništva, te radi korištenja zemlje u poljoprivredne, građevinske i druge svrhe, vlasnici podnose zahtjeve UN-u, koje kroz određene procedure obrađuje sektor za civilne poslove.

Najveće zadovoljstvo je bilo kada se takvim zahtjevima udovolji, ali u određenim situacijama to nije moguće. U provođenju takvih procedura uspostavljala sam veliki broj kontakata s civilnim organima vlasti Republike Kipar, i predstavnicima tzv. Republike Sjeverni Kipar.

Osim toga, mandat misije ima i humanitarni karakter, pa sam često učestvovala u organiziranju humanitarnih posjeta grčkim Kipranima koji su ostali da žive u tzv. Republici Sjeverni Kipar, turskoj strani, ali i turskim Kipranima na teritoriji Republike Kipar.

Selo Pyla je jedino multietničko mjesto u kojem djeluje UN, a gdje grčki i turski Kiprani žive zajedno. Poseban akcent djelovanja misije UN-a u tom mjestu je u oblasti civilnih poslova, gdje sam bila angažirana naročito kroz organiziranje zajedničkih projekata zajednice turskih i grčkih Kiprana (uključivanje škola u različite sportske, edukativne i druge aktivnosti...). 

Najbrojniji kontingenti su irski i australijski, dok je bosanski kontingent na Kipru od od 2005. godine. Tamo nas ne zovu imenom, već 'Bosnian', u smislu da mi nismo tamo da predstavimo samo sebe, nego svoju zemlju. Mi smo ogledalo zemlje iz koje dolazimo, ali i agencije iz koje potječemo. Mogu reći da je izuzetno priznat i prepoznat naš rad na Kipru kao bh. kontingenta jer smo iskazali veliki profesionalizam u svom radu, a ujedno i bolje razumijemo cijelu situaciju, jer smo nešto slično i sami proživjeli. 

I stil života je sličan, hrana, pa čak i temperament. Zajednički sastanci obje strane (grčkih i turskih Kiprana)  znali su biti veoma interesantni za neke kolege, recimo zapadnjake i druge, jer kad povise ton i počnu gestikulirati, oni odmah pomisle da nešto nije uredu i predlažu pauzu za kafu, ali su se vremenom i sami navikli na njihov temperament“, u šali se prisjeća Vesna Stevanović, koja je bila komandant bosanskog kontingenta.   

Predstavljanje svoje države, ali i agencije iz koje dolazite, upoznavanje novih kolega, kultura, jedinstveno iskustvo rada u mirovnoj misiji UN-a na Kipru, bilo je posebno za našu divnu sagovornicu. Tri i po godine provedene na ovom otoku dovele su do sklapanja novih prijateljstava, pa je nedavno bila i domaćin kolegama iz Irske koji su posjetili BiH, a i sama uskoro planira posjetiti kolege u Indiji i Australiji. U okviru mirovne misije stekla je neprocjenjivo iskustvo, ali i prijateljstva za cijeli život.

Trenutno je 14 policijskih službenika SIPA-e u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda, među kojim je jedna žena, i to: u mirovnoj misiji UNMISS Južni Sudan (sedam policijskih službenika), u mirovnoj misiji UNMIL Liberija (četiri policijska službenika), u mirovnoj misiji UNFICYP Kipar (jedan policijski službenik) i u mirovnoj misiji UNSOM Somalija (dva policijska službenika). 

Učešće u mirovnim misijama je međunarodna obaveza Bosne i Hercegovine i predstavlja doprinos međunarodnom miru, znak stabilnosti i razvoja BiH i njenih institucija, te doprinosi porastu ugleda naše zemlje u svijetu. Zato je SIPA posebno ponosna zbog učešća svojih pripadnika u mirovnim misijama UN-a.