Milić Vukašinović: Ne može ti doći tužna pjesma kad imaš milion eura na banci

Milić Vukašinović sigurno je jedna od najzanimljivijih muzičkih pojava koje je prostor Balkana ikada imao. Svojim jedinstvenim stilom, ekscentričnošću i neobičnom pojavom, neko je prema kome se teško ostaje ravnodušan. Doktor za rock and roll rođen je 1950. godine u Beogradu, a sa muzičkom pričom kreće veoma rano, kada već kao tinejdžer osniva bend Plavi dijamanti.

Razgovarala: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba (hilma@radiosarajevo.ba)

Njegova karijera počinjala je i završavala u mnogim bendovima, ali će vjerovatno ostati najpoznatiji kao bunjar Bijelog dugmeta. Vukašinović se za portal Radiosarajevo.ba prisjetio tog perioda, u kojem je sa Bijelim dugmetom bio na vrhuncu karijere, ali i pričao o projektima na kojima je samostalno radio.

Priča je krenula davne 1970. godine...

"Brega, Zoran Redžić i ja smo se vratili iz Italije 1970. kao trojka Mića, Goran i Zoran i prvi smo svirali pjesme najvećih svjetskih imena teškog rocka i neke moje pjesme na engleskom koje sam u momentu izmišljao i znao sam da ustvari samo kopiram strane hitove, zbog čega sam 1971. godine sve ostavio i otišao u London da živim i postanem autentični autor muzike, baš kad je grupa Mića, Goran i Zoran snimila na brzinu pjesmu za prvu rock emisiju na TV SA i mislim da je moj odlazak u London dobro došao Bregoviću da sebe pronađe u muzici kao autor jer je bio pod mojim jakim utjecajem i kada sam se vratio iz Londona kao gitarista i čuo prvu LP ploču Bijelog dugmeta bio sam oduševljen pjesmama koje sam čuo i shvatio da i ja moram početi da pišem tekstove na našem jeziku jer sam dotle mislio da se rock and roll može izvoditi samo na engleskom i hvala Bregoviću i njegovim tekstovima koji su me inspirirali da se i ja iskažem u domenu svog jezika a ne stranog", počinje Vukašinović svoju priču.

Velike muzičke priče kakva je ona Bijelog dugmeta dijelom su bile ostvarive i zbog tadašnjeg društvenog uređenja. Veliko i jedinstveno tržište davalo je prostora bendovima koji su se pojavljivali da se predstave masovnoj publici. Doći do te publike bilo je jednostavnije nego danas, ali to nije umanjivalo kvalitet onoga što je prezentirano, smatra Vukašinović.

"Mi sarajevski muzičari koji smo stvorili ''Sarajevsku rock školu'' živjeli smo u najljepšem periodu zajedničke nam države, bivše Jugoslavije u kojoj se lijepo živjelo od svog rada, mislim na sve slojeve društva i gdje je postojao sistem vrijednosti i kriteriji za te vrijednosti, pa je zbog toga u muzici ili bilo kojoj drugoj umjetnosti mogao da prosperira samo neko ko ima stvarni kvalitet i to mnogo lakše nego danas kad je medijski prostor usitnjen i izdijeljen, dok je onda bio centraliziran i ako se pojaviš u jednoj jakoj TV emisiji koju je gledala cijela zemlja Jugoslavija sa 20 miliona stanovnika, preko noći smo postajali zvijezde kao na primjer ja sa svojom grupom Vatreni poljubac, da ne govorim o drugima ili o Dugmetu koje je svima nama postavilo standarde našeg šou biznisa."

Feljton o Bijelom dugmetu, 5. dio: Sjaj ludog dijamanta

Vukašinovića smo pitali koliko je teško nekome ko se rodio, odrastao i bio najveća zvijezda u bivšoj državi, snaći se danas u jednom novom svijetu s apsolutno promijenjenim sistemima vrijednosti?

"Pa sve nas iz tog vremena je strefila kletva 'dabogda imao pa nemao' ali mi smo bar to imali i u našem je iskustvu i sjećanju - dok ove novije generacije, rođene u razorenim novostvorenim državama od bivših jugoslovenskih republika, rastu u vremenu kada su sve vrijednosti iz nekadašnje zajedničke države devalvirale a do novih je teško doći u općoj neimaštini koju je stvorio surovi tržišni kapitalizam po principu 'plati pa klati' pa klate uglavnom ratni profiteri i ljudi sumnjivog morala."

Iako su mnogi vizuelni identitet, njihov stil oblačenja, i folk elemente u rock and rollu opisali kao pastirski rock, bivši bubnjar Bijelog dugmeta smatra kako su, bar kada je riječ o vizuelnom utisku koji su ostavljali, pratili zapadne trendove.

"Ne bih se složio sa tom konstatacijom u vezi sa stilom oblačenja Bijelog dugmeta i njihovog vizuelnog identiteta jer taj izraz 'pastirski rok' se odnosi isključivo na korištenje folk motiva u pojedinim pjesmama a naprotiv, Bijelo dugme nas je i po stilu oblačenja ne samo muzički približilo zapadu i svjetskoj muzičkoj sceni. I lično sam učestvovao u tome po svom povratku iz Londona 1974. godine, upravo kad su promovirali svoju prvu LP ploču, kad sam im za pojavljivnje u TV emisijma pozajmio dosta svoje garderobe iz Londona, kao i tada famozne cipele i čizme sa platformom koje su onda oni pravili po narudži kod našeg poznatog sarajevskog obućara Saračevića", priča Vukašinović za Radiosarajevo.ba.

Kroz Bijelo dugme je prošlo mnogo članova, neki su u priči izdržali duže, neki kraće, dok su odnosi u bendu često bili vrlo komplicirani. Vukašinović nam priča kako i danas sa svim članovima ima dobar odnos, ali posebno izdvaja bivšeg basistu.

"Sa svim članovima grupe sam imao i imam sasvim korektan odnos i dan danas, ali pravi prijateljski i vrlo prisan imam sa Zoranom Redžićem jer sam s njim svirao u sarajevskoj grupi Čičak i prije Dugmeta i ustvari smo muzički rasli zajedno od samih početaka stvaranja sarajevske muzičke scene i malo drukčiji, ali također vrlo prisan odnos. sam imao sa pokojnim Ipetom Ivandićem, kome sam kao bubnjar bio uzor, a i kao ličnost, s obzirom na to da je bio dosta mlađi od mene i mnogo me zaboljelo kad sam čuo kako je završio a boli me i dan danas."

Biti popularan onoliko koliko je Bijelo dugme bilo u tom vremenu, sa sobom je nosilo i mnogo pritiska. Pored toga što su bili rock and roll grupa, Bijelo dugme je s vremenom ipak postalo institucija, zaštitini znak jednog kulturnog pokreta, a sa svakim novim albumom trebalo je opravdati očekivanja publike. Vukašinovića smo pitali koliko je u svemu tome zaista bilo prostora za uživanje, za iskreni rock and roll i druženje, a koliko je ta priča postala priča o uspješnoj firmi i poslu kojeg je trebalo održavati?

"Osnovni razlog zbog čega smo se svi uhvatili muzike je prvenstveno bio da se dopadnemo djevojkama, da se družimo i uživamo zajedno sa njima i kao što sam to davno rekao kao Doktor za Rokenrol, rock and roll počinje kada se siđe sa bine i toga smo se uglavnom pridržavali i pridržavamo se i danas, s tim što kad je Dugme postalo institucija, u vezi s tom institucijom je ipak Bregović imao najviše obaveza, da je očuva i unaprijedi zbog čega nam je često i prigovarao na neozbiljnom ponašanju kada smo pretjerivali u razvratu i bludu."

Razvrat i blud (ni)su imali granice

"Članovi Dugmeta pa ni ja, nikad nismo koristili neke teže i ozbiljnije droge, uglavnom je to bio alkohol i duvanje trave ili hašiša, sa malim izletima u tripove, više eto samo da se proba kako je to tripovati, zbog čega se Dugme i održalo i opstalo za razliku od nekih beogradskih bendova koji su bili na jakim drogama i neki čak i pomrli od nje, od heroina konkretno."

Vukašinović je tokom svoje karijere promijenio više bendova, a pored toga aranžirao je i producirao na desetine hitova narodne muzike. Postavlja se pitanje koja mu je od svih tih priča u kojima je učestvovao najbitnija u životu?

"Pa s obzirom na to da sam ja u Dugmetu ipak bio samo zamjena pokojnom Ipetu Ivandiću i da sam, dok sam svirao bubnjeve s njima već u glavi imao svoju grupu Vatreni Poljubac kao autor, gitarista i pjevač, i čak sam odbio da budem stalni član grupe kao bunjar, kad je pokojni Ipe zaglavio na robiju i kad su uzeli Džidžija za bubnjara, jer sam sa Vatrenim Poljupcem već počeo da ostvarujem svoju viziju začetu u Londonu, tako da je meni period sviranja sa Dugmetom ostao kao jedan prelijepi dio života, predivnog druženja i fenomenalnih koncerata uz euforiju publike koja se kod nas više nikada neće ponoviti."

Milić Vukašinović je jedna od onih ličnosti za koju vjerujemo da ne poznaje nikakve granice, on je sinonim za rock and roll naših prostora i neko ko teško može žaliti zbog nečega. Kajanja u životu nema, iako smatra da postoji jedna stvar o kojoj bi trebalo da drukčije razmišlja.

"Jedino što bih sebi trebao da zamjerim, ali ne mogu jer mi je takav usud mog bića, to je ogromna količina novca koju sam zaradio sa svojim narodnim pjesmama sa Hankom Paldum i koju sam spiskao na alkohol, razvrat i blud, ali meni je suđeno tako, jer, ako sam bogom dani talenat, a jesam, talenat atrofira i gubi oštricu ako se uljuljkaš u komfor i u izobilje iliti, da citiram samog sebe, ne može ti doći tužna pjesma kad imaš milion eura na banci."