Majka uvijek čeka

U BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori svake godine se prijavi nestanak nekoliko hiljada ljudi. 

Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo sa portala Al Jazeera.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Ranko Radović iz Buloga pored Sarajeva  je 24. oktobra 1997. svojim ukućanima rekao: “Idem s radnicima iz kamenoloma u Pale da nešto kupim” i - nikad se više nije vratio. O ovom, tada 36-godišnjaku, njegova porodica ni danas ništa ne zna.

Rankov mlađi brat Sreto Radović kaže da se porodica obraćala svim nadležnim insitucijama - policiji, Interpolu… ali da nikad ništa nije saznala.

“Moj brat je radio u Hidrogradnji, u kamenolomu. Prije nego je nestao bio je na radu u Iraku. Nikad nije bilo nikakakvih problema s njim. Ništa nam nije govorio, ni da hoće negdje da ide, da ima nekoga, ništa tako. Samo je nestao”, priča Sreto.

Kaže da su imali samo jedan mali trag - komšije su pričale da su ga vidjele na autobuskoj stanici na Palama. 

“Bio je sam. Kada je došao autobus za Buloge, a to je bio posljednji koji je išao, Ranko nije ušao. Komšije su ga pitale hoće li on u autobus, rekao je da neće. Ostao je na stanici i to je sve. Ni njegovog leša, ni glasa, ni traga…”.

Kaže da je bilo nekih priča kako je njegov brat otet zato što je imao na računu novac koji je zaradio u Iraku.

“Ali, ta priča ne pije vode. Ja sam imao punomoć za njegov račun i poslije sam digao te pare. Mi smo išli u policiju, oni su dolazili nama kući, davali smo izjave, snimale su i televizije, ali ništa. Nikad ništa, evo 17 godina. Ali nada postoji još i sve čekam da se odnekud pojavi. A moja stara majka u to nikad nije ni prestala vjerovati. Majka uvijek čeka.”

Olja Petaković, Rankova tetična, prijavila je ovaj slučaj organizaciji Potraga.tv, koju vodi ugledni novinar istraživač Saša Leković, a koja se bavi traženjem nestalih osoba u cijeloj regiji.

Olja kaže da je to uradila jer je jedina u porodici mogla hladne glave razmišljati. Ali, iako je Potraga uradila TV-emisiju o ovom nestanku, ni to nije pomoglo.

Slučaj Ranka Radovića, nažalost, samo je jedan među dvije-tri hiljade, koliko se godišnje prijavi nestanaka osoba u četiri zemlje regije: BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Pomoć policije i gatara

Statistika iz Srbije govori da u toj zemlji godišnje nestane gotovo 1.500 osoba ili – četiri na dan. Nacionalna evidencija nestalih osoba (NENO)  Republike Hrvatske trenutno bilježi 2.515 nestalih. Evidencija Potrage pokazuje da se u BiH nestalim vodi 176 osoba, dok sama država nema zbirne podatke.

Ministarstvu unutrašnjih poslova bh. entiteta Republika Srpska prijavljeno je 120 nestalih osoba, dok se u entitetu Federacija BiH nestali prijavljuju kantonalnim ministarstvima unutašnjih poslova. U tom entitetu, najviše nestalih prijavi se MUP-u Kantona Sarajevo gdje je, prema riječima glasnogovornika Irfana Nefića, lani prijavljeno 100 nestalih osoba, a ove godine 73.

Saša Leković  kaže da je teško znati tačan broj nestalih, jer brojke variraju, a i neki MUP-ovi u regiji nemaju posve ažurirane podatke.

“No, po mom iskustvu, a bavim se tom temom još od sredine devedesetih, u regiji godišnje bude prijavljen nestanak bar tisuću osoba. Neke budu brzo pronađene, neke kasnije, a neke nikada. U svakom slučaju, Potraga ima na svojoj web stranici profile više od 1.200 nestalih osoba, koje su porijeklom iz nekih od zemalja regije ili su tu nestali. Od tog broja, iz Srbije je na našoj evidenciji 574, Hrvatske 314, BiH 176 i Crne Gore 36 nestalih osoba”, kaže Leković.

Prema policijskim statistikama najveći dio nestalih se pronađe, i to su uglavnom djeca i tinejdžeri koji su pobjegli od kuće, senilni ljudi i psihički bolesnici. Međutim, veliki je i broj nestalih koji su žrtve otmica, trgovine ljudima i ubistava.

Osim lokalnih policija za nestalim nerijetko traga i Interpol, ali samo u situacijama kada se sumnja da je osoba na teritoriji druge države.

Ali, očajne porodice za pomoć se obraćaju i gatarama, hodžama i popovima.

Saša Leković kaže da pojedine porodice pokušavaju na taj način doći do svojih nestalih: “Tako slučaj pokušavaju riješiti čak i neke vrlo obrazovane osobe, jer su ljudi očajni. Imali smo slučajeve u kojima su nam ljudi pričali da su tražili pomoć gatara, ali da su uglavnom bivali prevareni za novac. Takvi su se slučajevi nekima događali i sa privatnim detektivima, od kojih su neki bili lažni detektivi. Imali smo slučaj da se nama obratila detektivska agencija s ponudom da surađujemo u traženju nestalih, ali smo ih odbili jer smo provjerom ustanovili da su neke ljude već prevarili.”

Da bi se neka osoba proglasila nestalom, potrebna je određena procedura i ona je gotovo ista u svim državama u regiji. Pravilo je da svako može prijaviti nestanak neke osobe, ali i to da se provjerava identitet osobe koja prijavljuje nestanak, a kako ne bi došlo do obmanjivanja. Ponekad se desi (što je čest slučaj na Kosovu) da porodice koje su se zaklele da će osvetiti ubistvo nekog svoga policiji prijave nestanak osobe koju traže zbog osvete da bi joj tako ušle u trag.

Međutim, organizacije koje se bave potragom, ponekad stoje na putu mafiji i mrse im konce.

Tako, priča autor Potrage, "dogodilo se nekoliko puta i da smo tražili osobe iz kriminalnog miljea, jer su nestale, a porodica je molila za pomoć, pa su prijatelji i ‘poslovni suradnici’ nestaloga negodovali što se miješamo. Neki su i prijetili, nisu htjeli dati nikakvu informaciju, ali nikada nismo bili suočeni sa nečim drastičnim.”

Porodice pomažu i odmažu

Policija i ostale organizacije koje tragaju za nestalim osobama u njihovim porodicama imaju najveću podršku i pomoć jer, kažu, one im mogu dati “suvisle, precizne informacije o nestaloj osobi, njenom ponašanju i  navikama”. Istovremeno se dešava da neke porodice kamen spoticanja na putu potrage jer iz raznih razloga (poput stida) ne žele reći sve informacije koje imaju o nestaloj osobi ili se jednostavno ne mogu među sobom dogovoriti ko će biti “glasnogovornik” u ime njih.

Potraga.tv ističe primjer žene koja je tražila svoju kćerku, ali to nije htjela reći pred kamerom jer ju je bilo stid jer je djevojka bila narkomanka.

Kako je potraga za nestalim mukotrpan posao i često uzaludan, on je i zanimljiv, a kada se osoba pronađe živa i zdrava – posebna je satisfakcija timovima koji su za njom tragali.

“Imali smo situaciju da je čovjek iz Istočnog Sarajeva sredinom devedesetih nestao u Beogradu i nije nitko znao gdje je više od deset godina. Kad je njegova sestra zamolila da ga pronađemo, objavili smo fotografiju i podatke i istoga dana javila su se tri njegova susjeda. Čovjek je dobrovoljno napustio stari život i živio je čitavo vrijeme u južnoj Srbiji”, priča Saša Leković.

On rado govori i o slučaju jednog čovjeka koji je otišao na sajam polovnih automobila i nije se vratio kući. Nakon 14 godina, Potraga je objavila da se za njim još traga, uključujući TV-izjavu njegovog sina (u trenutku očeva nestanka imao je četiri godine a sada 18) i molbu da se vrati kući ako je živ. „Nestali" gospodin je to vidio i nazvao sina, te se vratio kući ne želeći nikada reći gdje je bio sve te godine i što je radio.

Sa tehnološkim napretkom došlo je i do napretka u ponalaženju nestalih, pa gotovo sve policije u regiji imaju web-stranice na kojima objavljuju profile nestalih, a porodice, prijatelji i razne organizacije traže ih putem globalnih socijalnih medija i mreža.

Nekada su oni prečica do sreće, a nekada i do pakla - pogotovo za one koji su se dobrovoljno udaljili iz bivšeg života i poželjeli početi novi, daleko od očiju koje su ih nekad gledale.

EU: Svake godine nestane 250.000 djece

U Evropskoj uniji svake godine nestane gotovo 250.000 djece. U Sjedinjenim Američkim Državama svake godine se nestalim proglasi 800.000 djece, što je više od 2.000 dnevno.