Lutke kao saradnici u nastavi pomažu u prevazilaženju trauma i motivaciji kod rada sa djecom

Iako Tuzla nema lutkarsko pozorište, ljubitelje ovakvih predstava ništa ne sprječava da ih sami realiziraju. U Srednjoj hemijskoj školi uz pomoć Amele Isanović, profesorice bosanskog jezika učenici prave lutke, pišu scenarije i predstave koje izvode u osnovnim školama, u Domu za djecu bez roditeljskog staranja i u dječijim odjelima Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. 

˝Dok je u Sloveniji registrirano 300 lutkarskih pozorišta, u Bosni i Hercegovini amaterskih pozorišta skoro da i nema. Sve se svodi na volonterizam, entuzijazam i nekoliko profesionalnih pozorišta u velikim centrima. Nebriga o školstvu je općeprisutna, pa sve svoje i dječije ljubavi, mi nastavnici, najčešće finansiramo sami. Vjerovali ili ne, iz takvih se uslova rode fantastične ideje˝, navodi Isanović. 

- Izrada od svih materijala -  

Prisjećajući se prve lutke koju je napravila prije desetak godina, uz pomoć kolege Mehe Batića, predavača likovne kulture, a dok je radila u Sanskom Mostu, Isanović ističe da je ta lutka bila teška dva kilograma, te da su učenici "prolili mnogo znoja dok su je animirali". 

˝U međuvremenu sam najviše naučila od drugih nastavnika, od djece i učenika, koji su uvijek dolazili s idejama. Neke stvari su se rješavale usput. Naučila sam koji su materijali najpodatniji, najizdržljiviji, što je lakše lijepiti, što treba šiti... Danas lutke najviše pravimo od spužve i platna, jer se najlakše oblikuju, a lutke su lagane. Prvimo ih i od kartona, plastičnih flaša, hula-hop čarapa, stare odjeće, isporanih džepera, plastičnih čaša, kašika. Tako kašičica od sirupa je fantastično oko koje će u zavisnosti od položaja jako dobro dočarati emociju. Žir je lijep nosić, crne vreće za smeće isječene u trakice daju izuzetno živahnu kosu lutkama i slično˝, navodi Isanović, koja je napisala dva metodička priručnika o lutkama u nastavi. 

U školi najčešće izrađuju lutke na štapu i ginjol takozvane čarapke, a prave ih za predstave paravanskog tipa, dok marionete još uvijek ne prave. 

˝Lutka za mene nije samo pozorišni rekvizit, ona je mnogo više. Ona je saradnik u nastavi u radu s djecom, u prevazilaženju trauma, motivaciji i izuzetno je odgojno sredstvo. Lutka dopušta sve, a izuzetno je zahvalna za razbijanje predrasuda. Moje vještice su često lijepe. Lijepom vješticom kod djece neposredno razbijam predrasudu izgrađenu bajkama u najranijem djetinjstvu o tome da su pozitivni i dobri likovi uvijek lijepi˝, priča sagovornica Anadolu Agency (AA), dodajući da tokom lutkarskih predstava, u publici budu i penzioneri i djeca, i roditelji, a reakcije su uvijek pozitivne. 

- Prvi susret sa lutkama -  

Isanović ističe da nekad bude otpora kod učenika, jer smatraju da su prerasli igre sa igračkama i kažu da ih je stid. 

˝Mlađima je lutka više od predmeta i oni je njeguju, paze, oblače i tretiraju kao svog druga ili ljubimca. S malo većima je drugačije. Međutim, kada se jednom zaraze lutkarstvom, ta ´bolest´ traje dugo. Veći otpor bude kod kolega, pogotovo u srednjim školama. Njihov prvi susret s lutkama je često baziran za predrasudu ´to je za djecu´. Stotine nastavnika i odgajatelja je slušalo seminare koje sam držala u BiH i inostranstvu o primjeni lutkarstva. Nemaju uvijek hrabrosti i povjerenja, ali kada se kroz radionice i sami upuste u lutkarsku igu, kada osjete koliko je tu ljubavi i koliko je lutka zahvalno sredstvo, tada barijere padaju˝, zaključuje Isanović.