Kako je Rodoljub Čolaković pisao o ZAVNOBiH

Temelji današnje Bosne i Hercegovine postavljeni su 25. novembra 1943. na zasijedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić gradu. 

Međutim, status Bosne i Hercegovine uoči ovog događaja nije bio kristalno jasan - neki su  partijski rukovodioci smatrali da Bosna i Hercegovina ne može biti zasebna federalna jedinica zbog višenacionalnog sastava njenog stanovništva, već su predlagali da joj se da status autonomne pokrajine u sklopu Srbije ili Hrvatske. 

Rodoljub Čolaković, Avdo Humo i Hasan Brkić, revolucionari i partijski aktivisti, protivili su se tome, smatrajući da Bosna treba biti ravnopravna republika kao dio federacije.

U nastavku, pročitajte zapise Rodoljuba Čolakovića o ovim ključnim danima za budućnost BiH, objavljene u njegovoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata:  

Cio dan sam proveo sa Avdom u Ribniku, selu blizu Ključa, gdje se nalazi sjedište oblasnog komiteta Partije za Bosansku Krajinu. Provezli smo se kroz Mrkonjić u kome je nekad gazdovao četnički vojvoda Uroš Drenović, jedan od prvih četničkih komandanata na Krajini koji je potpisao sporazum sa ustaškom državom. U Mrkonjičkom srezu još se osjeća njegov uticaj, još ima četnika po ovim selima; ponekad, čak pripucaju na naše kamione ili naše patrole. Ovo je jedini srez u Bosanskoj Krajini u kome su se četnici održali kao jača vojnička formacija.

U Ribniku sam se prvi put sreo s rukovodiocima ustanka na Krajini. To su Đuro Pucar-Stari, Osman Karabegović, Veljo Stojnić, Ilija Došen, Šefket Maglajlić. Prva dvojica dolazila su u decembru mjesecu 1941. godine iz Krajine na Romaniju, ali ih ja tada nisam sreo – boravili su tamo svega jedan dan i odmah se vratili u Krajinu. Pucara sam vidio u mitrovičkoj tamnici prije četrnaest godina, kada su ga, s grupom osuđenih komunista iz Vojvodine, dotjerali na deset godina robije koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi.

Na tom sastanku prodiskutovali smo pitanje održavanja političke konferencije na kojoj bi trebalo konstituisati Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Pripreme za tu konferenciju već su u toku. Ona će se održati u Mrkonjiću čim budu stigli delegati iz Hercegovine, koji su već na putu. Dogovorili smo se da za konferenciju spremimo dva referata: jedan, o političkoj situaciji i našim zadacima, i, drugi, o značaju osnivanja Zemaljskog vijeća. Za referente smo određeni ja i Osman Karabegović.

U Ribniku sam se upoznao i s dvojicom naših književnika – Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem, koji rade u Agitprop-u Oblasnog komiteta. Oba su naši prvoborci, oba aktivna na književnom poprištu. Pročitao sam nedavno nekoliko Ćopićevih pjesama iz rata – uzbudile su me svojim iskrenim, elegičnim tonom, iako nisu onako snažne i potresne kao Kulenovićeva „Stojanka majka Knešpoljka“, najjača stvar iz naše borbe koju sam do sad pročitao.

Rekao sam Ćopiću, plavokosom i simpatičnom krajiškom momku, da sam ga znao samo kao prozaistu.

– Propjevao sam – kaže Čopić – kroz „Vrapca“, za naše partizanske priredbe, a onda nastavio. Ni sam ranije nisam vjerovao da mogu pisati i stihove. Pa i proza koju sam pisao i objavljivao prije rata nije bila ono pravo. Tek sad znam zašto živim i zašto pišem.

Isti dan uveče vratio sam se u Jajce i otišao u Dom kulture na pozorišnu predstavu. Radoznalo sam posmatrao publiku u gledalištu – većinom vojnici, ali ima dosta ljudi iz mahale, muškaraca i žena. Ovo nije obična partizanska priredba, nego pravo pozorište. Ovdje daje svoje predstave „Kazalište narodnog oslobođenja“ osnovano u Bihaću još lanjske godine. Njegovi članovi su prošli s našim proleterskim jedinicama četvrtu i petu ofanzivu i izdržali velike napore. Večeras daju Gogoljevog „Revizora“; igraju Ljubiša Jovanović, Vjeko Afrić, Joža Rugić, Nikola Popović. Garderoba više nego skromna, ali je zato igra odlična.

Ima gotovo tri godine kako nisam bio u pozorištu i bio sam prosto blažen sjedeći među gledaocima koji su se od srca smijali već samoj pojavi Bopčinskog i Dopčinskog.

U svim ustaničkim krajevima svijet vrlo rado ide na razne kulturne priredbe, prosto se grabi da nešto pametno čuje i nauči. Pričali su mi neki drugovi da u tim krajevima čobani često zapristaju za kolonom moleći od boraca parče olovke i hartije.

Kome je pripojiti - Srbiji ili Hrvatskoj? 

U nekoliko kuća uskih ulica pod samim bedemima jajačke tvrđave život je ovih novembarskih dana vrlo bujan.  U njima, pored druga Tita, žive i rade drugovi Kardelj, Ranković, Pijade i drugi. Oni pripremaju projekte odluka za drugo zasjedanje AVNOJ-a. Osim toga, njima dolaze mnogi drugovi na razgovor i diskusiju o raznim pitanjima. Na primjer, tih dana se mnogo diskutovalo o položaju Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji. Bilo je drugova koji su s početka mislili da Bosna i Hercegovina treba da bude autonomna pokrajina. Oni su polazili od ovoga: naše federativno uređenje je državnopravni izraz nacionalne ravnopravnosti, pa prema tome koliko nacija, toliko federalnih jedinica. Pošto nema bosanske nacije, onda ne može biti ni posebne bosansko-hercegovačke federalne jedinice, nego samo autonomna pokrajina Bosna i Hercegovina.

Međutim, takvo mehaničko rješenje krilo je u sebi ozbiljne političke opasnosti. Jer, odmah se postavilo pitanje: kojoj od federalnih jedinica pripojiti Bosnu i Hercegovinu – Srbiji ili Hrvatskoj? Pripojiti je ma kojoj od ovih dviju, značilo bi izazvati niz sumnji kod Hrvata odnosno kod Srba, a pogotovo kod Muslimana. Takvo rješenje bilo bi i netačan i politički štetan odgovor na ono zlosrećno pitanje: „Čija je Bosna, srpska ili hrvatska?“ koje su potrzali velikosrpski i velikohrvatski šovinisti i time trovali odnose između Srba i Hrvata. Muslimani, u većini nacionalno neopredijeljeni, vidjeli bi u takvom rješenju opasnost da će biti nasilno gurani ili u Srbe ili u Hrvate. To bi moglo dati maha njihovim reakcionarima da razviju aktivnost za „spasavanje Muslimana“. Zbog toga je takvo rješenje bilo odbačeno.

Onda se dugo raspravljalo o tome da se bosansko-hercegovačka autonomna jedinica poveže direktno sa saveznim ustanovama, tako da bi njezin položaj ličio na položaj ostalih federalnih jedinica, možda samo s manjim pravima. To je bio već korak bliže ka položaju Bosne i Hercegovine kao šeste federalne jedinice, jer kad ona može biti autonomna jedinica, zar nije bolje da bude federalna jedinica, ravnopravna sa ostalima. Bosna i Hercegovina je već istorijski formirana geografsko-ekonomska cjelina sa svojom specifičnom političkom problematikom. Sigurno je da će se ona brže i lakše rješavati ako Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica, ravnopravna sa ostalima. To će biti pravi odgovor i srpskim, i hrvatskim, i muslimanskim reakcionarima i šovinistima, koji znači: Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska, a povrh svega i jugoslovenska. Takvo rješenje je izraz dosljedno i gipko sprovedenog načela nacionalne ravnopravnosti čije ostvarenje u našoj zemlji treba da ukloni iz našeg zajedničkog života i najmanju sitnicu koja bi podsjećala na hegemoniju ma koje nacije, a da pogoduje daljem razvijanju i produbljivanju bratstva naših naroda i tako učvršćuje temelje naše zajedničke države.

To je rješenje najzad prihvaćeno, i u predlog odluke o uređenju Jugoslavije na federativnom principu ušlo je da Bosna i Hercegovina bude šesta jedinica jugoslovenske federacije.

Jedne noći, kad smo najzad sastavili predlog za bosansko-hercegovačko Vijeće i njegovo Predsjedništvo, upita me Đuro Pucar, smijući se:

– Jesi li mislio u mitrovičkoj samici da ćemo jednog dana sastavljati vladu?

– Mislio sam o svemu, o revoluciji i barikadama najviše, ali da ću sastavljati vladu i biti sam u njoj, o tome beli nisam.