Kad se Bosanac zainati, tada novu kuću pretvara u radionicu

Prije sedam godina kao povratniku kuću mu je finansiralo Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice BiH, a radove izvela firma iz Zavidovića.

Kako nije bilo sve prema projektnoj dokumentaciji Niko je za inat odbio primiti ključeve i useliti u kuću koja je tada imala kupatilo, dvije prostorije, struju, vodu...

"Beton koji je stavljan u ploču i stupove uopće nije vibriran, crijep je neodgovarajuće kvalitete, krovnu konstrukciju odmah su naslonili na ploču, temelje su uradili duboke samo 30 centimetara. Izolacija nije urađena po propisu. Što će mi takva kuća?", pravdao je Niko svoje odlaganje useljenja u novu kuću.

Niko se žalio čak i OESS - BiH pa je izvođač radova pokušao djelimično ispraviti greške što Niku nije zadovoljilo.

"U takvu kuću ne želim useliti. Neka je nose sa moje zemlje", govorio je Niko tada općinskim ,ali i predstavnicima države koji su finansirali izgradnju kuće.

Niku Lovrinovića niko nije mogao nagovoriti da useli u novu kuću. Kako je vrijeme prolazilo, a od nečega se moralo živjeti, Niko je došao na ideju da novu kuću pretvori u radionicu.

Vrstan majstor koji je nekada radio u Bratstvu iz Novoga Travnika i inovator koji ima čak tri zanata, odlučio je izbaciti kupatilo iz kuće, skinuti jedna vrata i napraviti radionicu. U njoj uradi ponešto za susjede i prijatelje, a nešto i za svoju dušu.

Nedavno je napravio mlin za voće od bubnja za veš mašinu koji nakon što završi mljevenje može služiti kao stolica ili ležaljka. Napravio je stolicu u kojoj se može sjediti, koja može biti klupa ili stol, a samo jednim potezom pretvara se u male ljestve za zavrnuti sijalicu ili nešto drugo. Sve su to njegovi originalni proizvodi jer Niko ne gleda televiziju i nema internet.

"Imam tih patenata, ali nema ljudi s novcem da se to zaštiti i počne serijski proizvoditi. Kao da sam i tu nekakav baksuz. Neki dođu snime to i onda prave kao da je to njihov proizvod. Više ne dam čak ni da gledaju", požalio se Niko ekipi Anadolu Agency (AA).

Da je Niko baš baksuzan potvrđuje i nedavni primjer kada je napustio posao kod jednog privatnika gdje je imao dnevnicu od 40 KM, a otišao kod drugog misleći da će dobiti puno više.

"Poslodavac kod kojega sam radio uredno me plaćao. Dnevnica 40 KM, dva obroka, uredna isplata. Ali kad vrag ne da mira odem kod drugog 'biznismena' računajući da će cjeniti moje znanje i rad. Kada je prošlo dvanaest dana zamolim ga da mi plati rad jer mi je nestalo novaca on me šalje u jednu trgovačku firmu da uzmem namirnice umjesto novca. Pomirio sam se i s tim, ali kad sam došao da preuzmem listić sa iznosom koji sam zaradio ostao sam zaprepašten. Za dvanaest dana taj poslodavac me obračunao 65 KM. Dakle nešto više od pet KM po danu. Dnevno sam radio najmanje osam sati. Iz inata nisam više otišao kod njega radit jer je to stvarno poniženje", govori nam Niko.

Nikina stara ruševna kuća odavno prokišnjava. U njoj su alatke za građevinarstvo, kauč, sto, nekoliko stolica i najlon ispod ploče koja pušta kapljice čim počne padati kiša. Inat bosanski ne popušta.

"Ne, neću se nikada preseliti u kuću koju mi je napravila država. Boravim u njoj dok radim neki posao, a čim završim ponovno idem na spavanje u svoju staru ruševnu kuću. To je taj bosanski inat", govori Niko. Kada ga tuga obuzme Niko uzima svoju harmoniku staru preko 50 godina koju je dobio od amidže i zasvira stare bosanske pjesme. Tako mu bude lakše jer harmonika mu je za sada jedina i najbolja prijateljica.