I bi Papa - ubi patria

Veliki ljudi svoj nauk provode djelima. I oko sebe šire ono što priručnici za život i šira javnost zovu pozitivnom energijom. A od slijetanja na sarajevski aerodrom, papa Franjo je pokazao da je izvorna kršćanska osobina – a i nauk, valjda, svake prave vjere – skromnost. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba  

Gledati njegov Ford Focus, u koji bi ispod časti bilo sjesti načelniku neke od sarajevskih prigradskih općina kako biva praćen (pre)skupim automobilima naših političara, zapravo je precizna slika našeg (današnjeg) mentaliteta. Pred druge iznosimo samo ono što mislimo da oni žele vidjeti. 

Doček za 10 

I dok je Mladen Ivanić održao odmjeren, i u jednom smislu mudar govor, malo je komično bilo gledati Dragana Čovića kako zaskače papu, i bacaka se prilikom njegovog odlaska. Baš kao da se poznaju. I to iz vremena kad je član Predsjedništva i HDZ-ov šef kao Jugoslaven držao partijske sastanke u mostarskoj fabrici JNA naoružanja. Doduše, u ovakvim prilikama, i ne treba kvariti ovu važnu i za nas veliku posjetu  - jer ovaj je Papa takav da ga je nemoguće ne voljeti - ali prvenstveno zbog njegove posjete, a onda i zbog nas, neke stvari treba zabilježiti. Tim više što su hiljade Sarajlija, koje nije obuhvatao nikakav protokol, niti pozivnica, prvo strepile nad tim da sve prođe u najboljem redu “dosta, jarane, više Gavrila i ratova, daj da nas neko i po dobru zapamti”, što kaže, narodni duh. Građani glavnoga grada BiH su i Dobrog Papu, čovjeka čija je unutarnja snaga – veličanstvena, i one koji su ga došli vidjeti dočekali otvorena srca. Tako treba, i nikako drukčije. I tome se ne treba čuditi ni diviti, to su manje-više normalne stvari. 

Pri ovakvim događajima nemoguće je izbjeći jednu vrstu općeg, estradnog trijumfalizma. Priča o tome kako je “Papa sladak kao med”, nisu zlonamjerne, ali kao da se ispod njih krije i jedna vrsta ničim zarađenog trijumfalizma. U kojem je to što je Papa došao “nama”, više od toga što nije došao “njima”. Osim što je krajnje pogrešno na taj način gledati stvari, valja razmisliti o tome je li nam Papa Franjo došao zato što smo dobri i bogomdani. Ili zato što Neko, veliki i važan, i dvadeset godina poslije rata računa da nismo stvorili ni stabilan mir, ni stabilnu državu. 

Osnovna poruka Papinog posjeta  – “Mir vama” – sasvim sigurno ide i u pravcu mira u duši pojedin(a)ca, pa i naroda. Čini se da svima nama, a pogotovo ispolitiziranim vjerskim zajednicama, fali duhovnosti: u tom smislu je, valjda, prepoznavanje toga univerzalnog Dobra koje širi Jorge Mario Bergoglio, zapravo, i nekakva slamka spasa za koju se naš čovjek, ma koje vjere bio, “hvata” u ovim teškim vremenima.            

“Za razliku od prošlog Pape koji je imao svaku minute utanačenu ‘njemački’, ali je ostavljao slobodno vrijeme između programa, ovaj juri s tačke  na tačku.” - pripovijeda jedan budući svećenik dok svi skupa čekamo ulaz u Franjevački studentski centar na Kovačićima, gdje je zakazan susret s pripadnicima drugih vjerskih zajednica – pravoslavnom, jevrejskom i muslimanskom. 

Upriličavanje takvog susreta ispod franjevačkog krova bio je pun pogodak: Papa je izabrao i ime slijedeći duhovnu ostavštinu Sv. Franje, a Bosna Srebrena je, bez obzira na unutarnje trzavice, zajednica koja je u organskom smislu najbolje srasla sa zemljom u kojoj postoji već više od 700 godina. Istina, u ovakvim trenucima malo valja zažmiriti na neke detalje koji se organizacijski nisu “poklopili”. Hajde to što su gost, i dvjestotinjak zvanica sve vrijeme proveli u pretoploj sali bez klime (možda obnovljena kuća još nije gotova), ali nekoliko sati je pedesetak novinara provelo u skučenu prostoru bez javnog pristupa internet. Ne dolazi (ovakav) Papa svaki dan. I franjevci su samo ljudi, pa se, eto, može dogoditi da se njihove vrijedne (i čiste) ruke malo spetljaju. 

Radi drugome (narodu) 

Sve što je papa Franjo rekao u Sarajevu svaki bi čovjek bi mogao potpisati i sve su to poruke prema kojima se čovjek, bio vjernik ili ne, može ponašati i ići kroz život uzdignute glave i čistoga srca. Ono što bi, kad bi čovjek mogao prišapnuti Papi na uhu - a sve nekako mislim da bi on tako veliki i dobar kakav jeste to odmah razumio – njegovim dolaskom neće promijeniti navike onih koji su ga dočekali. Osnovni temelj njegovog nauka je, zapravo, neka vrsta Kantovog kategoričkog imperativa, što bi kod nas moglo značiti – “drugom narodu radi, ono što želiš da rade tvom”. I, eto i praktičnog i “nebeskog” rješenja.      

Hoćemo li išta naučiti? 

Ne propustivši citirati Ivu Andrića, vladika Grigorije je u svom govoru pred Papom izabrao onaj o “zemlji mržnje”. Nije sigurno je li izabrao pravo vrijeme i mjesto. Doduše, mogao je izabrati i neki drugi citat: recimo onaj u kojem je Andrić zapisao da je Bosna “zemlja koju ni svetlost islama nije uspela da obasja”. 

Da li će, dakle, BiH, zahvaljujući onima koji ne puštaju vlast, ostati nepromijenjena i energijom i blagošću i nakon posjete ovog velikog čovjeka. Koji je našao snage da progovori o najskrivenijim tajnama i najvećim dogmama zajednice kojoj pripada. Prvenstveno zahvaljujući osobnoj hrabrosti i idejnoj strukturi, ali i činjenici da je Katolička crkva konačno spremna na promjenu. Vjerovatno zato da bi ostala jedna od najmoćnijih institucija u današnjem svijetu. U tom smislu, papa Franjo nam ostavlja nauk koji valja slijediti. I svojim primjerom pokazuje kakvo zapravo treba biti misaono i duhovno biće u ovim brutalnim vremenima. 

Hoćemo li išta naučiti od ovog velikog čovjeka i njegove posjete? Ili će naši “prvaci”, kao i do sada, vjeru koristiti samo kao tvrđavu nacionalne samodopadnosti, i zaklinjati se u odanost narodu, a okolo vozikati se u najskupljim automobilima. 

I to pred čovjekom koji je pokazao da se tom vrstom vanjskog blještavila nikako ne da fascinirati. 

Kratkotrajni strah da se Papi što ne dogodi u Sarajevu, tako je zamijenio onaj dugotrajni. Da se njegovom posjetom ništa neće promijeniti. 

Ali, dobro je dobro je da je prošlo – dobro. 

“A što i ne bi, pa da prođe Čaršijom ljudi bi ga sve ljubili.” – kaže majstor taksista dok se vozimo s Grbavice. 

Imaju i koga, reklo bi se. Želja za dugim i dobrim zdravljem tog čovjeka, Franje, ili građanina Bergoglia, nije ništa vjersko, niti crkveno. Nego duboko ljudsko. Kakav je i on sam. 

Da parafraziramo jednu latinsku poslovicu, koja kaže da je domovina tamo gdje je dobro: I bi Papa. Ali, ubi patria. Ili, narodski. Brate Franjo, teška ova domovina.