Haris Jusufović: Božić u sarajevskim školama

U ljeto 2013. kantonalna vlada u Sarajevu na prijedlog resornog ministra donijela je odluku da, pored oba Bajrama, i oba Božića i Veliki petak pred Uskrs i Vaskrs, budu neradni dani. Objašnjenje, možete pretpostaviti, bilo je prepuno floskula o multikonfesionalizmu i poštivanju različitosti. Tako je već drugu godinu desetine hiljada učenika i nekoliko hiljada prosvjetnih radnika dobilo dodatne neradne dane u školskoj godini.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' preuzimamo s prijateljskog portala BUKA.

Piše: Haris Jusufović

Profesori i nastavnici u školama uglavnom mudro šute radujući se slobodnim danima. Roditelji manje djece vode brigu kud sa klincima taj dan i ko će ih pričuvati. Naime, u Sarajevu su oba Božića, osim u školama, obični radni dani, za razliku od Bajrama, te svi zaposleni sretnici taj dan hitaju na posao i čude se otkud sad nakon toliko godina da im djeca na Božić ili Veliki petak lješkare, spavaju, gledaju TV ili igraju igrice.

Možda je većini sasvim normalno da škole ne rade za kršćanske (hrišćanske) praznike. I meni bi to bilo sasvim normalno da ne postavim sebi jedno suvislo pitanje: A đe su nam djeca katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti? A đe su nam profesori koji slave hrišćanske (kršćanske) praznike? Ili da otvorimo karte: a đe su nam Srbi i Hrvati u Sarajevu?

Dopustili smo, da ne kažem i potrudili se u posljednjih dvadesetak godina, da ovaj grad postane dominantno bošnjački. Odlazak Srba i Hrvata devedesetih iz Sarajeva smo opravdali, skidajući svaku odgovornost sa sebe, naizgled logičnim objašnjenjima kako ljudi odlaze trbuhom za kruhom i pričom o teškim vremenima.

Nismo ih pitali kako im je u Sarajevu, osjećaju li se građanima drugog reda? Ljudi koji su sa nama preživjeli opsadu, dijelili zadnju koru hljeba, pa i branili ovaj grad samo zbog "pogrešnog" imena nisu više bili dobrodošli. Neugodnosti sa kojima su se susretali na ulici, poslu i školi su bile gotovo svakodnevne. Pakovali su kofere jedni za drugim i tiho nestajali. Zauvijek.

Pred prve poslijeratne izbore 1996. Sarajevo je bilo "okićeno" u duhu obilježja naše najveće stranke, stranačke zastave su se vijorile gotovo na svakom koraku a službeni pozdrav "selam alejkum" je zvonio ulicama. Građansko Sarajevo je nestajalo, povlačilo se u mišje rupe pred novim, bošnjačkim Sarajevom. Bošnjački politički vrh je, uz pomoć većinske podrške svog naroda, odlučio uspostaviti novi sistem vrijednosti i institucionalizirati nacionalizam u svaki segment društva. Dobili smo nove tajkune i medije da taj posao obave brzo i efikasno. Nicale su džamije jedna za drugom da se obilježi teritorij gdje smo svi trebali biti ujedinjeni u jednoj vjeri, jednoj stranci i jednom vođi, ujedinjeni u netoleranciji prema onima koji se mole drugom Bogu ili se ne mole ni jednom.

Da li je tada iko spomenuo: a da se za Božić ne ide u školu, radi naših sugrađana? Da pokažemo malo ljudskosti i zadržimo ih u Sarajevu? Jeste, bilo je i tada hrabrih ljudi, ali niko ih nije slušao. Njihova riječ je odavno požutjela na stranicama "Dana" i "Slobodne Bosne", a njihov glas se izgubio u decibelima ezana koji su postajali sve glasniji i glasniji. "Njih (nemuslimane) ne treba tjerati, otjerati će ih naši ezani", poručivao je po kuloarima i kad se kamere ugase tadašnji reis ili, kako je volio skromno sebe nazivati, "vjerski lider u Bošnjaka - muslimana".

Taj nacionalistički zamah slabio je tokom dvijehiljaditih, građanski duh se budio iz kome, pa je Sarajevo danas ostalo zaglavljeno između "minderskog Istoka" i "evropskog Zapada", baš onakvo kakvog ga turistima želimo prikazati, kao nekakvo istorijsko razmeđe svjetova.

Ne znamo još rezultate prošlogodišnjeg popisa, a neki se već radujemo, a neki bojimo da će potvrditi ono što svi slutimo - u Sarajevu živi preko 90% Bošnjaka; u Sarajevu živi preko 90% vjernika islamske vjeroispovijesti. S obzirom da su brojni Srbi i Hrvati mahom stariji ljudi kojima biološki sat otkucava, za deset godina na nekom novom popisu u BiH, kad se opet postrojimo u tri kolone, procenat Bošnjaka će preći i 95%. Živi bili pa vidjeli.

Danas u Kantonu Sarajevo ima oko 55 000 učenika u svim osnovnim i srednjim školama. Prema jednom popisu iz 2010. godine u osnovnim školama je 51 učenik registrovan kao pripadnik pravoslavne vjeroispovijesti. Ne znam koliki je broj djece katoličke vjeroispovijesti, al pretpostavljam nešto veći.

Učenici i nastavnici koji se izjašnjavaju kao katolici i pravoslavci su uvijek mogli izostati sa nastave zbog vjerskih praznika, to nikada nije bilo sporno.

Odluka kantonalnih vlasti da kršćanski (hrišćanski) vjerski praznici budu neradni dani je krajnje licemjerna. Zato što je sada prekasno, zakasnili smo 15 ili 20 godina. Srbi i Hrvati su danas statistička greška u Sarajevu. Čestit vam Božić i Hristos se rodi.