Franjevci i sufije – čuvari duše Bosne

U njihovom višestoljetnom iskustvu na ovim prostorima, franjevci i sufije mogu se nazvati istinskim, pa i, po mnogim mišljenjima, najkonzistentnijim čuvarima duhovnosti ovih prostora, duha Bosne.

Piše: Faruk Vele

Franjevci su uvijek bili „vjerni Bogu i vjerni Bosni“, kako bi rekao pokojni fra Petar Anđelović, dok se dolazak sufija na tlo Bosne i Hercegovine, također, veže za vrijeme mnogo prije pojave Osmanlija i islama kao zvanične, državne religije. No, ono što je važnije jeste da se i za jedan i drugi oblik duhovnosti, služenja Bogu, može vezati istinska težnja u smislu razvijanja duha tolerancije i zajedništva u ovoj zemlji.

Duhovni tragovi

Profesor Franjevačke teologije u Sarajevu fra Ivo Marković, objašnjavajući ovaj fenomen, naglašava važnost teme, kako on kaže, odlučujućih duhovnosti na području i u povijesti Bosne.

"Naime, te duhovnosti su temeljni okvir svega duha, svih duhovnosti i kultura koje su oblikovale dušu Bosne. Svakako tu spada franjevačka duhovnost kao jedna od temeljnih odrednica katoličkoga duha, te, kako ste spomenuli, duhovni pokreti u islamu poput sufija i bektašija koji su na ovim prostorima ostavili duboke duhovne tragove", govori nam fra Ivo.

Šejh Edin Urjan Kukavica je prvak rifai'jskog tarikata u BiH i šejh Nakšibendijskog tarikata u BiH. On, kao i njegova tekija, pripadaju Tarikatskom centru Islamske zajednice u BiH. Kaže nam da tesavvuf (sufizam, islamska duhovnost, misticizam) kao duhovnost živi od Adema a.s., te da nije izmišljotina i inovacija bilo kojeg tipa.

Ono što jeste novo to je da se islam živi u skladu s vremenom, prostorom i u skladu sa svim društvenim, socijalnim, ekonomskim, političkim, kulturološkim, civilizacijskim i drugim okolnostima na određenom prostoru. Tu svoje mjesto zauzima iz BiH.

"Derviši, sufije, šejhovi, kako god, duhovnici svih relegijskih smjerova, žive po nekoliko jednostavnih principa. Izvana sa svijetom, iznutra sa Bogom! U tom smislu duhovnici jedni drugima ne mogu smetati, jer čuvaju samu srž hijeropovijesti, koja ide od Adema a.s. do Muhameda s.a.v.s. i koja se ne
sukobljava ni sa čim. Vrijeme i prostor posmatramo u kontekstu hijeropovijesti i hijeroprostora, dakle, svetopovijesti i svetoprostora. U tom kontekstu i franjevci i sufije čuvaju samu srž, središnju, zlatnu nit vlastitoga vjerovanja i obitavanja u multietničkoj i multikonfesionalnoj BiH" , veli Kukavica.

Navodeći "temeljne crte franjevačke duhovnosti", fra Ivo Marković će podvući da je, zapravo, franjevačka duhovnost temeljna značajka kršćanstva drugoga milenija i temeljna odrednica katoličanstva uopće, iako nikada službeno nije takvom priznavana. To, itekako, ima veze sa Bosnom.
"Pravoslavlje je kršćanstvo prvog milenija s temeljnom odrednicom zagledanosti u božanstvo uskrsnuloga Isusa Krista, u pravoslavlju Isus je sav božanski i nebeski, a njegova ljudska dimenzija je zaboravljena. Zato pravoslavni Srbi sebe nazivaju nebeskim narodom. Franjo iz Asiza početkom drugoga milenija otkriva ljudsku dimenziju Isusa Krista. Isus jest i božanski, ali je i potpuni čovjek koji je živio među nama kao svaki od nas, nama u svemu jednak. Otkrićem i stavljanjem u središte te ljudske Isusove dimenzije kozmičko šuplje nebo spušta se na zemlju, zemlja prestaje biti dolina suza, nego rajski ambijent Božje blizine u prirodi, u stvorenju, osobito u čovjeku, a osobito u ljudima patnicima jer oni proizvede sućut, suosjećanje, ljubav", objašnjava Marković.

Dolazi do prave eksplozije i poleta humanizma, renesanse i izgradnje sve ove velebne znanstvene civilizacije.

"Kad su prvi franjevci došli u Bosnu u 14. stoljeću, unijeli su u Bosnu najsnažniju duhovnost koja je tada oblikovala Evropu i bila glavni izvor društvene dinamike i promjene. Normalno da se ta moćna duhovnost reflektira u svim aspektima života, dakle u odnosu prema prirodi, životu, međuljudskim odnosima, pravdi. Zamislite samo u to vrijeme križarskih ratova, Franjo iz Asiza prolazi bojišnice i ide sultanu da traži mir, pomirenje, obadvojica se oduševljavaju vjerom jedan drugoga. Oni se susreću na temeljnoj razini vjere, odnosa prema Bogu, taj je ideal i danas teško zamisliv", naglasio je fra Ivo Marković.

Fra Ivo Marković i šejh Kukavica govore nam o tome koliko danas religija uspijeva u toj misiji povezivanja ljudi, čovjeka sa čovjekom, a koliko su one, nažalost, predmet razdora među ljudima ovih prostora, te odgovaraju na pitanje zašto je to tako.

Ovdje se opet pokazuje kako i franjevci i sufije bolje razumiju ovdašnjeg čovjeka i ono što je bitno za budućnost i kontinuitet duha BiH.

"Središte, bit svake religije je vjera, dakle vjera kao iskustvo susreta s Bogom koji objaviteljski dolazi čovjeku u susret. To je najsnažnije iskustvo koje oblikuje ljudski život. To je iskustvo svetoga. Dakle tu se radi o nečemu što je sveto, što se isključivo odnosi na čovjekov odnos prema Bogu. To iskustvo onda iz temelja oblikuje sav ljudski život. Religija je izvanjski okvir vjere, u biti to je institucija kada od zajednice onih koji su iskusili odnos s Bogom nastane institucija kojoj treba novac, organizacija, zgrade, škole, hijerarhija, vlast i moć. Ima jedan užasan reciprocitet: što je institucija snažnija, vjera je
slabija", objašnjava Marković.

Šejh Kukakvica naglašava važnu razliku između religijskog i vjerskog.

"Religijsko je iznimno štetno. Ako se vjera svede na religiju, na obredni segment, sav onaj slobodni prostor između dva religijska obreda čovjeku ostaje otvoren na njegovu volju i korištenje u skladu s njegovim vlastitim procjenama. Ako vjerujemo zaista, onda je to sveobuhvatan sistem življenja, svjetonazora i vjeronazora koji ne ostavlja čovjeku previše prostora za lutanje između nedozvoljenog i dozvoljenog. Ukoliko svijet i sebe, prije svega, posmatramo u kontekstu tri temeljna načela na kojima tesavvuf počiva, onda dođemo do ahlaka, adaba i amela. Ahlak je lijep odgoj, adab je lijepo ponašanje i amel je lijepo djelo. Ako se iz te perspektive razmišlja, nastupa, govori, djeluje, onda nema prostora za loša djela, ponašanja, razmišljanja i vjerovanja", ističe naš sagovornik.

Kada vlast koristi vjeru

Događa se, veli profesor Marković, da na najvećoj institucionalnoj razini religije uopće nema vjere, čemu smo stalni svjedoci!

"E sada možete zamisliti što se događa s vjerom kada se institucija religije poveže s vlašću, kada vlast počne iskorištavati svetu energiju vjere za svoje potrebe. A to se u nas događa da nacionalne stranke svedu vjeru i religije na nacionalni identitet i s njima lupaju kao s praznim loncima. To je u nebo vapijući grijeh koji prave nacionalne stranke što uništavaju vjeru kao jezgru ljudske egzistencije koja bi trebala proizvoditi svijest, samosvijest, smisao života, vrijednosni sustav, a oni sada uništavaju tu vjeru i proizvode pomračenje uma, strah, ugroženost svode čovjek na instinkte", naglasio je fra Ivo.

Zbog svega šejh Kaukakvica na kraju kaže da današnja Bosna puno može da nauči iz iskustava franjevaca i sufija.

"Mi smo zato vrata svojih tekija otvorili svim ljudima dobre volje. Čak niko nikoga tamo ne zove. Tekije zato nemaju munare. U tekije se ne zove, u tekije se dolazi sam. Nažalost, mi živimo u okruženju u kojem je sve komercijalizirano, instrumentalizirano za potrebe jednog političkogsistema koji ne skrbi ništa dobro sam po sebi, niti može kao takav izroditi bilo šta dobro. Ono što propagiramo, propovijedamo, svi duhovnici i katolički i pravoslavni i islamski, i jevrejski.., jeste život, a ne suživot. Ne tolerancija, već življenje u skladu sa vremenom i prostorom, življenje s komšijama i susjedima. Tolerancija je štetna riječ koja ovdje ima jedan pozitivan prizvuk (tolerare – trpjeti). Mi se ovdje nismo trpjeli, podnosili, suživjeli, mi smo oduvijek živjeli jedni s drugim. Ovdje smo odavno. Ni odakle nismo došli, niti ikuda idemo. Ni franjevci, ni derviši, ni pravoslavni monasi niti bilo ko drugi dobre volje...", zaključio je šejh Urjan Kukavica.