FOTO: Priča iz Jagomira

"And those who were seen dancing were thought to be insane by those who could not hear the music." (Friedrich Nietzsche)

Osobe s mentalnim poteškoćama oduvijek su se morale nositi s predrasudama u društvima u kojima žive. Prema njima se kroz historiju ponekada odnosilo na najnehumanije načine, a ni danas, nismo u stanju prihvatiti takve osobe kao ravnopravne članove naše zajednice.

Bez obzira na to da li osoba prolazi kroz težak životni period, pati od nekog oblika depresije ili stresa, ili se radi o nekom ozbiljnijem psihološkom poremećaju, društvo za takve svoje članove nema dovoljno sluha. Ipak, posebno smo isključivi prema onima koji su jedan period svog života boravili u nekoj psihijatrijskoj ustanovi i takve ljude zauvijek ekskomuniciramo iz naše zajednice.

Piše: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba  
Foto: Velija Hasanbegović, Radiosarajevo.ba

Dana 9. aprila, 1947. godine jednoglasno je usvojen Zakon o Državnoj bolnici za duševne bolesti u Sarajevu, danas poznatoj kao Jagomir. Prvi pacijent dolazi u bolnicu 25. 7. 1949. godine, a do kraja godine primljeno je 129 bolesnika, a sljedeće još 86.

"'Strpali ga na Jagomir' značilo je da je neko puknuo i završio u ludnici. Ako jednog dana Sarajevo dobije psihijatrijsku kliniku u nekom drugom dijelu grada i ona će biti Jagomir jer je to postala riječ koja više ne označava dio grada. To je riječ samo za ludnicu. Zato vam je uvijek malo smiješno i ne možete sakriti kada vam neko posve ozbiljno kaže da stanuje na Jagomiru; tamo naime ima kuću, tako mu se zalomilo - dedo sagradio još u vrijeme kada ludnice nije ni bilo, pa se sada njegovim potomcima svi podsmjehuju."(Miljenko Jergović)

Bolje kod hodže, nego kod doktora

Razloge zbog čega se, posebno u nerazvijenim društvima, kakvo je i naše, s nepovjerenjem gleda prema psihijatrijskoj profesiji, ali i osobama s psihološkim poteškoćama, aktuelni direktor bolnice Jagomir Omer Ćemalović vidi u više činjenica.

Omer Ćemalović, FOTO: Velija Hasanbegović, Radiosarajevo.ba
"Psihijatrija je uvijek stigmatizirana, ali ne samo ona kao profesija, već je i ova sama zgrada stigmatizirana, zatim doktori, pacijenti, pa i njihova porodica - kada čujemo 'kod njih ima dosta psihičkih problema, nije to dobro oženiti i udati'. Naše društvo je u zadnjih tridesetak godina proživjelo izuzetne promjene, desile su se stvari koje su se u nekim drugim zemljama odvijale kroz nekoliko vjekova. Došlo je do velikih migracija stanovništva, veliki broj ljudi je odselio iz gradova, a gradovi su naseljeni ruralnim stanovništvom, i donijeli su svoje navike i običaje, a sve je to utjecalo i na mišljenje o psihijatriji. Danas imate zloupotrebu vjerskih institucija, vjerskih autoriteta. Ljudi više vjeruju jednom tradicionalnom pristupu, daleko im je da se radi o bolesti, već im je bliže da se radi o sihirima i džinima."

Ćemalović dodaje kako je ključna saradnja različitih institucija kako bi se ovaj problem riješio, a posebno naglašava značaj komunikacije između psihijatara i vjerskih autoriteta, kakav je danas zabilježen u zavodima "Drin" i "Bakovići" u Fojnici.

Pacijenti Jagomira sve češće mladi ljudi

U ovu bolnicu najčešće pristižu pacijenti s akutnim psihotičnim stanjima, ali tu je i čitav spektar oboljenja koja nisu psihotičnog karaktera kao što su PTSP, zatim depresije i akutne reakcije na stres. Ipak, činjenica koja možda najviše zabrinjava je izrazito povećan broj mladih ljudi koji se javljaju u Jagomir.

"Nažalost, povećava se broj mladih ljudi, naročito je zabrinjavajuće to što imamo osobe koje su tek postale punoljetne, između 18 i 21 godine, gdje je utjecaj psihoaktivnih supstanci izrazito velik. Riječ je o supstancama koje prouzrokuju stanja slična pravim duševnim oboljenjima. To su stanja gdje su oni izuzetno agresivni i prema sebi i prema drugima, kao i prema roditeljima, te gdje dolazi do samoozljeđivanja sa suicidalnim namjerama", kaže doktor Ćemalović.

Kako ispravno liječiti?

Kada je riječ o tretmanima raznih psihijatrijskih oboljenja kroz historiju su se mijenjala mišljenja stručnjaka o najefikasnijim načinima. Od stavova da takve osobe treba ubijati jer nemaju nikakvu vrijednost u sebi, preko tehnika lobotomije i elektrokonvulzije, svi su ovi pokušaji, čini se, najmanje pomagali onima kojima je pomoć bila potrebna.

I danas ne postoji usaglašen stav oko toga koja je terapija ispravna i liječnici širom svijeta imaju ponekada sasvim suprotna mišljenja. Dok su jedni apsolutno protiv bilo kakve upotrebe lijekova, te se oslanjaju na psihološke razgovore i različite radne terapije, drugi smatraju da se farmakoterapija nikako ne može zaobići.

Omer Ćemalović, FOTO: Velija Hasanbegović, Radiosarajevo.ba
Prije rata Jagomir je bio ustanova koja je mogla primiti više od 300 kreveta, zapošljavala je oko 5 psihologa, i isto toliko socijalnih radnika, imala je muzikoterapeuta, terapeuta za fizičku kulturu, kao i razne aktivnosti za svoje pacijente. Nakon teškog razaranja u toku rata, situacija se mijenja, te danas bolnica ima samo jednog psihologa i jednog socijalnog radnika. Osposobljeni su uvjeti za radno-okupacionu terapiju, postoji plastenik u kojem se uzgaja voće i povrće, kao i košarkaško i fudbalsko igralište, kaže direktor bolnice Jagomir.

Ćemalović objašnjava da su se zbog situacije, u kojoj se bolnica našla nakon rata, morali odlučiti za akutnu psihijatriju, ali dodaje da su lijekovi koji se koriste u ovoj ustanovi isti kao i oni u najsavremenijim psihijatrijskim bolnicama u svijetu.

„Apsolutno je dokazano da ovi psihijatrijski lijekovi koje mi koristimo, imaju itekako pozitivan efekat. Imamo osobe koje su bile izuzetno teški bolesnici, a sada ih vidite da su završili fakultet, ili su doktorirali, i postali docenti na nekim prestižnim fakultetima, i to demantira te glasine o neefikasnosti farmakoterapije.“

Kada potražiti pomoć stručne osobe?

Mnoge osobe koje osjećaju potrebu za psihološkom pomoći ne javljaju se stručnim licima iz straha od osude sredine zbog stida i nesigurnosti. Ipak, Ćemalović poručuje da razloga za takvo ponašanje nema, te da je ključ za rješavanje problema na vrijeme se javiti nekome ko nam može pomoći.

"Čim osoba osjeti da nešto ima takav remetilački utjecaj da ona ne može normalno funkcionisati, da mora upotrijebiti neke dodatne snage da bi odgovorila svakodnevnim obavezama, ili kada nije u stanju da sama učestvuje i uživa u nečemu što joj je ranije predstavljalo zadovoljstvo, treba da se zapita da li je došlo vrijeme da potraži stručnu pomoć. Ne treba zazirati od razgovora s psihijatrom, ne mora sve biti opasno i teško, može se raditi o stvarima koje se jednostavno i bez terapije mogu riješiti. A, i kada se radi o težem poremećaju, što se ranije dođe, to su šanse da će osoba ostatak života provesti komfornije i kvalitetnije veće."