FOTO: Ljudi u Bosni i Hercegovini nemaju sluha za djecu s invaliditetom jer to ne žele

Osobe s invaliditetom ili intelektualnim poteškoćama su kategorija ljudi koji su često neshvaćeni, odbačeni i nažalost oni kojima se pristupa s predrasudama. 

Razgovarala: Merima Zavitan, Radiosarajevo.ba

Irfan Kulić je 28-godišnjak iz Sarajeva koji je osoba s invaliditetom. Ostao je bez oba roditelja, a kako kaže majka mu je umrla na rukama. Tada je otišao u dom gdje se nalaze osobe s intelektualnim poteškoćama. Pohađao je dvije škole istovremeno. Nedostajala mu je majčinska ljubav, kako kaže, smatrao se nevažnim u hraniteljskoj porodici. Otvaranjem stambenih zajednica preko jedne od organizacija, Irfanu je ponuđen i stalni smještaj, što je stavilo tačku na njegova brojna preseljenja. 

Kao osoba s intelektualnim poteškoćama susretao se s raznim pričama, izbjegavanjima, ismijavanjima i podmetanjima. Irfan je u tom periodu preživljavao radeći u picerijama, gdje je bio i stalni zaposlenik. U ugovoru je pisalo osam sati, a Irfan kaže da je radio duplo, dok prekovremeni sati nisu bili plaćeni. Osim rada u picerijama, radio je sa svojim kolegama i u pokopnom društvu, sezonski po tri mjeseca. 

"Bilo je nekih sitnica, vezano za ismijavanje, to se prevazišlo, reagiralo se i brzo su se prilagodili nama", kaže Irfan.  

Govori nam kako je i deset godina prvi na listi za stan preko boračke organizacije, jer je šehidsko dijete. 

"Niko iz vlasti da se osvrne na to, da pozovu, zapravo samo zovu kada treba obnoviti papire, jer su ovi  zastarjeli", navodi Irfan. 

Kaže da na poziv čeka već godinu i po dana. Za sebe kaže da je vrijedan, društveno odgovoran, gleda da ispuni zadano ukoliko radi i u 90 posto slučajeva to obavlja uspješno. "Smatram da su ljudi generalno u Bosni i Hercegovini osobe s invaliditetom", navodi Irfan. Trenutno radi volonterski na prikupljanju novca, hrane i higijene za socijalno ugrožene, za osobe s intelektualnim poteškoćama koje žive u ruralnim sredinama i provincijama zatvorenog tipa. 

Uprkos čestom apliciranju na konkurse za posao, Irfanu još uvijek nije ukazana šansa. 

Razgovarali smo i s Arnelom Lovrić, koja je diplomirana socijalna radnica i asistentica za podršku korisnicima u Savezu organizacija za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Sumero. I ona dijeli mišljenje s Irfanom po pitanju predrasuda. "Kada tražimo posao za njih, da popričaju, upoznaju se, ne žele im pružiti šansu ni dva dana. Oni sami moraju da se bore za sebe uz podršku nas zaposlenih. Većinom se odlazi na razgovor s poslodavcima u ministarstva za njihova zaposlenja, ali nažalost to je mrtvo slovo na papiru", izjavila je Arnela. 

Pomenula je i jedan svijetli primjer gdje su dva korisnika jedne nevladine organizacije zaposlena u jednoj stranoj kompaniji u Sarajevu na neodređeno. U toku su i pripreme za zapošljavanje nekoliko korisnika u ambasade. Ali kako kaže: "Opet su stranci ti koji imaju sluha". 

Navela je i primjer otvaranja Specijalne olimpijade, gdje su korisnici bili jako sretni, ispunjeni, ali nažalost od silnih pozivnica koje su bile poslane, pretežno se niko nije odazvao. Mnogo se radi s ovom kategorijom ljudi, te i sami su često posjetitelji kina, pozorišta, jazz festivala. Upoznati su s glumom, art radionicama i sportom. Ljudi u Bosni i Hercegovini nemaju sluha jer to ne žele. 

U jednom momentu se pozvala na Europu, gdje je rekla da samo tako možemo vidjeti u kojem smo zastoju. "Vani žele upoznati djecu s intelektualnim poteškoćama i invaliditetom da bi se osjećali društveno aktivni i korisni". Za kraj naglasila je da ih ne treba sažalijevati. Oni su jako sretni, veseli, imaju ispunjen život, ali da bi bio zaokružen neophodno im je zaposlenje. A Irfan završava ovu priču: "Općenito osobe s invaliditetom imaju pravo na život, sport, posao, ljubav i na sve ono što jedan građanin ima pravo".