Feljton o Bijelom dugmetu, 8. dio: Jutro uoči Dugmeta

U osmom nastavku priče o najvećoj rock grupi koju su ovi prostori imali pročitajte kako su Bregović i Bebek zakopali ratnu sjekiru i šta se sve trebalo poklopiti da se zakopča Bijelo dugme. 

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Sarajevo je grad u kom su se dogodili najgori muzički hibridi jugoslavenske muzike. Ipak, najgori hibrid u Sarajevu bila je grupa Jutro. 

Kad je Mića otišao u London, Brega je bio ostao bez grupe i koristio je zatišje da se vrati studiju filozofije. „Bio sam te godine u dilemi da li da idem na Istok – sjeća se – htio sam da odem u Indiju. Onda smo svi bili u tom filmu: nemaš šta s kim da razgovaraš kad se sve zna.“ Ipak, nije otputovao. Sjedio je na fakultetu i davao ispit za ispitom. Bio je dobar student, pa su ga primili u Partiju.

Krajem 1971. godine našli su se Ismet Arnautalić Nuno i Brega. Nuno se bio vratio iz vojske, gdje je, kaže, „izgubio godinu dana života“ i zaposlio se u Plesnom orkestru RTV Sarajevo kao gitarist. Kažu da je Nuno tražio Bregu, da „probaju da naprave nešto zajedno“. 

Bregi se dopadalo što je Nuno, zahvaljujući bratu Esadu, imao na raspolaganju sve veze i termine ovog svijeta. Nuni se dopadalo kako Brega svira gitaru i kakav ima sound. „Imao je potpuno drugačiji način snimanja gitare – sjeća se Nuno. – Svi gitaristi su stišavali pojačalo, a on ga je maksimalno pojačavao, tako da su snimatelji morali postavljati mikrofone što dalje od zvučnika. Bio je originalan gitarista. Nije bio od onih studijskih muzičara koji čitaju šta im drugi napišu, bio je kompozitor i gitarista koji je znao pomiriti te dvije ličnosti i izbjeći sukob vlastitih ideja. Bio je gitarista koji je poštivao pravilo ’nije važno šta ćeš odsvirati, nego šta nećeš’. Jedino mu nije išlo da povrh toga postane još i pjevač – što je jako želio.“

Ko je krivac iz pjesme Indexa? 

Nuno je imao spremno ime: Jutro. U početku je izgledalo da bi to mogla biti „supergrupa“. Brega je imao dovesti Zoku, pjevača i bubnjara još nisu imali.

Zoka je tad bio u „svojoj“ fazi. Nije znao što bi sa sobom, sve mu je bilo dosadno. To je nerviralo njegovog brata Fadila, pa je napisao pjesmu o tome. „Kažeš da su dani tvoji svi uvijek tako prazni, tako dosadni, al’ ne činiš ništa, uvijek istu priču pričaš i ne želiš shvatit’ da sam za sve si kriv.“  Kad je Fadil donio ploču kući, Zoka je otišao u svoju sobu, preslušao i vratio se kod Fadila. „Je li – pitao ga je – ti to meni držiš predavanja?“

Ali, uvijek mu se sviralo s Bregom. Ostao mu je žal iz Italije. Odmah je rekao da hoće. Sad mu je valjalo pronaći jarana u ritam-sekciji. Kad je Mahmut Paša Ferović vrbovao Gordana Matraka za Jutro, rekao mu je da će to biti supergrupa koja će svirati nekekav lagani rock na bazi folka, a probijat će se preko festivala, sa šlagerima. Da čovjek ne povjeruje da je tako nešto moguće.

U to vrijeme bilo je u modi voditi dvostruki život – obično između šlagera i rocka. Tako su živjeli Korni grupa i Pro arte, pa i Indexi, ponekad, pa sve češće, dok dvostruki život nije postao način života. Zašto ne bi tako i Jutro.

Dvostruki život ne vodi nikuda. Ne idu zajedno šlageri i rock, ili dječje pjesmice i progresivna muzika. Jer, publika ne misli da si i jedno i drugo, nego se zasiti tog dvoličja pa misli da nisi ni jedno, ni drugo. A Jutro čak nije trebalo voditi ni dvostruki, nego trostruki život. „Ali, dobro – reče Goran – da probamo još i to.“ Da nije bilo ovoga, ne bi bilo ni onoga poslije. Tko zna na što je ovo moglo izaći. Ili to, da traži mjesto profesora filozofije u nekoj srednjoj školi.

Hodnik nekako, Bebek svakako

Nuno je predložio da pjevač bude Zlatko Hodnik, pobjednik takmičenja „Prvi aplauz“ za pjevače-amatere. Hodnik je bio dobar samo za „festivale“ – ili čak ni za to. Kad se danas čuju pjesme Ostajem tebi – s kojom su išli na „Vaš šlager sezone“  – i Sad te vidim s prvog singla, čini se kao da je netko gadno pogriješio godinu. Kako je netko 1972. godine mogao napisati takve bezlične pjesme i kako ih je netko mogao tako bezlično otpjevati? To je vrijeme kad Indexi već pjevaju Sve ove godine, Sanjam i Baladu, kad konačno izlazi Plima, kad Dado Topić piše Za koji život treba da se rodim, kad Korni grupa objavljuje Jednu ženu. A i „moda“ bezličnih pjevača bila je nepovratno prošla, Novkovićevi urlatori već su harali i festivalima, i scenama, i diskografijom, i dušama. To je bilo vrijeme kad se između ukusa publike i ukusa stručnih žirija već bio stvorio dubok jaz. Publika se bila zasitila pjevača distanciranih od emocije i širom je otvorila srce pjevačima s agresivnom i uvjerljivom emocijom. Kad je Mišo Kovač prodao pola miliona pjesme Više se nećeš vratiti, pa onda i Pro arte Lolu u isto tako nekoj nevjerojatnoj nakladi, kad je Kićo Slabinac imao već nekoliko „zlatnih ploča“  - kome je bio potreban pjevač kao Hodnik?

To nije moglo promaći Bregoviću. Ako je htjela uspjeti, grupi Jutro bio je potreban pjevač agresivnog glasa. Htio je zvati Bebeka. Ali kako, kad nisu govorili još od Italije? Poslao mu je nepotpisan telegram da sutra u toliko i toliko sati dođe pred zgradu Radija Sarajevo. Bebek je čekao da ga pozovu u vojsku. Bio je januar 1972. godine. Ispred Radija čekao ga je Brega. „Što je bilo, bilo je – rekao je. – Hajde da radimo nešto.“ „Kada?“ – pitao je Bebek. „Odmah“ – nasmijao se Brega.

Bebek je tad otpjevao nekoliko pjesama, među njima Patim, evo, deset dana. To što je Hodnik prije toga otpjevao nije valjalo ništa, Bebek je isto pjevao tanko i neuvjerljivo. Ipak, bila je ogromna razlika među njima. Hodnik je imao pogrešnu interpretaciju, Bebek je uopće nije imao. Poslije godina i godina pjevanja, on prvi put nije skidao nečiji glas, to je prvi put bio samo njegov glas i on nije točno znao što bi s njim radio. Imao je tremu, nije uopće bio prošao pjesmu prije studija i nije imao producenta koji bi ga usmjerio. Ali, ako bi se opustio i raspjevao, to je mogao biti sasvim drugi Bebek. Bregović je znao da ima pjevača za budućnost.

To je bilo za budućnost, ali problem je bio u tadašnjosti. Činilo se, u stvari, da ta grupa nikome ne znači ništa. U februaru, Bebek je otišao u vojsku, u Pirot, i oni su znali da ga moraju čekati tu godinu. Brega mu je obećao da će ga čekati. Kakva je to supergrupa koja mora čekati godinu dana da joj pjevač izađe iz vojske – prije nego što je uopće počela raditi?

Svatko razuman pitao bi sad: što je te ljude uopće držalo na okupu. Držalo ih je to da je iz svog tog krša moralo izaći Bijelo dugme. To je bilo ono posljednje iskušenje koje je svatko morao imati ako je htio sve.

Samo što oni to još nisu znali.