Feljton o Bijelom dugmetu, 4. dio: Problematični genijalac iz ulice Miloša Obilića

Četvrti nastavak priče o Bijelom dugmetu donosi priču o dječaku koji je izbačen iz muzičke škole kao lijen i netalentiran, kojeg je mati usred svirke jednom dobro “namarala”, i kojem je trebala jedna noć da “skonta” ono što su ostali učenici učili danima. Priča se da je Goran Bregović kao dijete danima vježbao hvatove, gledajući u jednu tačku.   

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Vrijeme je da u priču uđe Goran Bregović – on j basist, i on je Beštijama dao ime. Rođen 22. marta 1950. (i on u Sarajevu), bio je četiri i pol godine mlađi od Željka i otprilike isto toliko i od drugih Kodeksa. On će biti prvi u nizu djece vojnih lica koja će napraviti najblistavije karijere jugoslavenskog rocka. Za njim su poslije došli Bora Đorđević, Džoni Štulić, Bajaga i Milan Mladenović. Možemo im dodati i Zdravka Čolića, mada je on sin policajca – ali, to je u tim godinama bilo bezmalo isto.

Ne znam da li je to tada bilo važno, ali danas jest, pa da kažemo: Goran je dijete iz miješanog braka. Otac Franjo je Hrvat iz sela Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca, majka Borka je Srpkinja, Hercegovka-kolonistkinja iz okoline Virovitice. Goran je od oca naslijedio hladnokrvnost i neuništivo dobro raspoloženje, od majke je uzeo tvrdoglavost u situacijama kad prijeti da ne bude po njegovom. Franjo je bio meka duša: svirao je violinu i volio alkohol. Onda se Borka riješila razvesti zbog tog istog alkohola. Franjo i mlađi sin Predrag otišli su živjeti u drugom stanu, Borka je ostala s Goranom u Miloša Obilića 54 (1).  Živjeli su u oskudici. Odlazili su kod susjeda iznad njih gledati televiziju – svoj televizor nisu imali.

"Lijen i netalentiran"

Goranovo djetinjstvo bilo je nalik na mnoga druga: dobro je crtao, volio se slikati s muslimanskom djecom na Bajram i jurcati s društvom iz ulice. Muzika mu nije značila ništa: izbačen je iz drugog razreda niže muzičke, sa sve violinom. Reklo se za njega da je „lijen i netalentiran“. A on je bio sve drugo, samo ne to. Nego, nije ga violina zanimala toliko koliko gitara, koju je spoznao na nekom od izviđačkih logorovanja.

„Prvi put sam stvarno bio fasciniran zvukom gitare na koncertu grupe Manjifiko u Sarajevu – ispričao je u knjizi Istina o Bijelom dugmetu. – Ko se sjeća ove grupe znat će da je riječ o ’meksikancima’, što meni nije smetalo da s njihovog koncerta izađem ošamućen zvukom, koji mi se – tako mi se činilo – u kosti uvukao.“

To je bilo pred Novu godinu. Mama je vidjela da mu oči gore od strasti i kupila mu prvu akustičnu gitaru. Tako je, u stvari, sve počelo. Prvim akordima naučili su ga Edo, brat Abdulaha Sidrana, i Bato, ujak Duška Pavlovića koji je poslije o njemu napisao knjigu. Za razliku od obavezne, njihova škola nudila je mnoštvo neotkrivenih svjetova. Pavlović je nadahnuto zapisao da je Goran satima vježbao hvatove, „usplamtjelim očima gledajući u prazno, pun obožavanja prema apsolutno svakoj muzici“.

Onda je bio s nekom curom na jednoj od bezbrojnih sarajevskih igranki i vidio da je oduševljena bendom na bini. Došao je do fatalnog zaključka da se djevojčice radije lijepe na muzičare nego na automehaničare. To je bilo negdje pri kraju osnovne škole. Odmah je napravio prvi, bezimeni bend. Htio je upisati srednju likovnu školu, ali je tetka, liječnica, uplašila njegovu majku da je to škola za homoseksualce. U zamjenu za puštanje kose zaključio je s majkom ugovor da će prekinuti pušenje i otpočeti učenje nečeg perspektivnog.

Saobraćajna škola bila je prilika za nova uzbuđenja: zbrisao je sa sata, provozao starog školskog „mercedesa“ na anlaser, uništio ga i zapečatio karijeru saobraćajnog tehničara. Razbješnjela majka uletjela je na plesnjak njegove grupe Izohipse i nasred scene podijelila solo gitaristu nekoliko vrućih zauški. Poslije je Goran prešao na bas, a mama se pokajala i kupila mu pravi pravcati električni instrument kakav je želio. Tada je već bio u gimnaziji, imao bend po imenu Beštije i sviruckao po periferiji Sarajeva. 

„Vidiš, sine, kako su oni lijepo uspeli, a ti sa svojim čupavcima samo mlatiš praznu slamu.“

Ponekad je išao i dalje: pričao je da je jedno vrijeme svirao narodnjake u Konjicu, u kafani na autobusnoj stanici. Majka se preudala u Gradac i ostavila mu stan. Bio je bez novca, pa je preko dana prodavao novine i pomagao u građevinskim firmama. Uvečer je pravio zabave. Netko bi donio ploče, pilo se mnogo i loše, vodili beskrajni prazni razgovori. Cure su dolazile i odlazile.

Bio je apsolutna atrakcija svoje škole kad je jedne godine pao na popravni iz tjelesnog. Sljedećeg ljeta pao je iz matematike, svirao u Dubrovniku i vratio se večer uoči ispita. Jaran po muci probdio je čitavu noć da mu pokaže što je naučio tokom raspusta. Sutradan su svi pali – osim Gorana.

Oko njegovog transfera u Kodekse isprela se legenda. Ona kaže da ga je konkurentski tim Pro arte pokušao poništiti, čak su dolazili kod njegove mame moliti je da utječe na njega. On nije htio ni čuti: njihov otužni soul s dvojicom puhača bio mu je dosadan. Poslije mu je mama godinama prebacivala: „Vidiš, sine, kako su oni lijepo uspeli, a ti sa svojim čupavcima samo mlatiš praznu slamu“. Bebek se sjeća da je njemu govorila ovako: „Željko, sine, volim što je Goran s tobom, ali još više bih voljela da je s njima“.

Pauci su se raspali kad je Davorin Popović otišao u Indexe. Paša je zvao Zoku u Čičak. Onda su zajedno otišli po Miću.

(1) Na snimanju za „Rockovnik“ Bregović je pričao da njegov otac nikada nije prebolio razvod. „Volio je mamu. Kad je ona umrla, našli su ga kako sjedi pod prozorom sobe u kojoj je umrla.“ Poslije razvoda je prestao piti. Kad je otišao u penziju vratio se u rodno selo i svirao violinu. Posadio je vinograd i strpljivo čekao prvi rod, a onda se ponovo propio. „Pio je – rekao je Bregović – hiljadu litara vina godišnje.“