Feljton o Bijelom dugmetu, 2. dio: Kako je komunalno poduzeće osnovalo disko-kuću

U drugom nastavku feljtona Dušana Vesića pročitajte kakva je uloga Esada Arnautalića u muzičkoj historiji, kako je Sarajevo počelo komponirati svoje pjesme i s čim se, zapravo, slaže muzika.

Šta bi dao da si na mom mjestu: Visoke bosanske planine kojima se ne stiže do visine

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Četiri su stvari kojima je Esad Arnautalić zauvijek zadužio Sarajevo. Kad su ga 1962. doveli u Radio da bude urednik i producent, imao je svega dvadeset tri godine. Srećom po Sarajevo, bio je obrazovan i sposoban, i bio je vizionar. Znao je da ne može izdržati aktualnu trku sa Zagrebom i Beogradom. Ali, možda je on mogao nametnuti neku drugu trku. 

Kako god, najprije je morao stvoriti bazu. Na Radiju je osnovao Muzičku produkciju i doveo najsposobnije ljude da mu pomognu. Godinama kasnije, i do sto pedeset ljudi bilo je na platnom spisku nekog od orkestara. Oslobođeni egzistencijalnih briga, mogli su stvarati muziku. 

To je već bio drugi nivo. Do sredine šezdesetih, pa i dalje, u Zagrebu i Beogradu snimali su se uglavnom prepjevi strane muzike. Čak i kad bi netko imao svoju pjesmu, urednik bi znao odbrusiti: „A koga to uopće zanima“. Mada je obradom francuske šansone Elle Était Si Jollie (Bila je tako lijepa) postigao 1965. godine prvi hit u Sarajevu (pjevao je Dragan Stojnić), Eso je pravilno riješio da Sarajevo mora imati svoju muziku. Govorio je ovako: „Ko ima nešto svoje, nek donese. Ko nema, vozdra“.

A sad malo mi

Tako je Sarajevo počelo skladati. Kad su Indexi išli u Beograd da snime EP za nagradu što su bili drugi na Gitarijadi, pustio ih je da ponesu tri obrade, ali jedna pjesma morala je biti njihova. Veliki je podstrek za jednu sredinu koja je uvijek bila posljednja da bude u nečemu prva. Tako je njegov mlađi brat Ismet, zvani Nuno, postao prvi jugoslavenski kompozitor jedne beat pjesme snimljene na ploči – doduše, za PGP RTB. Najvažnije sarajevske pjesme danas nisu u vlasništvu Sarajeva.

Neumoljivi šlageraš, Eso je po svom bratu lako mogao vidjeti da je beat sljedeća velika stvar u popularnoj muzici. Dobro je provjerio tko sve svira u gradu i vidio da su Indexi najbolji bend, ali bez autorskih ambicija. Spojio je najtalentiranije ljude iz starih Indexa i Lutalica i napravio nove Indexe, onakve kakve danas volimo. Neke velike zemlje nikada nisu imale pjesmu dostojnu svjetske beat scene, a mi smo već 1967. imali Pružam ruke. U nečemu daleko iza, u nečemu daleko ispred – to su suprotnosti karakteristične za Sarajevo.

Kad je i to obavio, Esadu Arnautaliću bilo je preostalo još samo stvoriti festival. Napravio je bazu i pokazao put. Da bi svi ti ljudi koje je tjerao da skladaju imali gdje pokazati šta su naučili, bio im je potreban festival. Esi su Tamo Gdje Treba rekli da Sarajevo nije ni u kakvom petogodišnjem planu. Za razliku od nekog drugog s početka ove  priče, Eso je bio uporan. Godine 1967. održan je prvi „Vaš šlager sezone“. Budući televizije nije bilo, festival je sniman filmskom kamerom, pa montiran i prikazan na Televiziji Zagreb. Ujesen 1968. stigla su reportažna kola, pa je aprila 1969. treći „Šlager“ prvi put emitiran direktno. 

Mjesto pod suncem

Još je bilo ostalo da sva ta nova muzika dobije mjesto na pločama, u svom gradu. Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tako važnu stvar kao što bi mogla biti produkcija ploča. Zbog toga su najbolji sarajevski đaci pobjegli: Đorđe Novković u Zagreb, Kornelije Kovač u Beograd. Bata je bio je razočaran što se njegov prvi hit Četiri mladića idu s Trebevića („Diskos“, 1964) nije probio kroz bosanske planine i otišao je pokrenuti beat u jednoj sredini koja je voljela taj zvuk, ali ga se nije usuđivala sama potražiti. Novković je odsvirao Plimu i otišao prodrmati izvjetrelu emociju hrvatskog šlagera. Svidjelo mu se kad je prvi put otišao u „Jugoton“. To je ostavilo utisak na njega. Na rastanku sa Sarajevom rekao je: „Bježim iz provincije“.

Tek 1973. godine Sarajevo je dobilo diskografsku kuću. Krug je konačno zatvoren. I opet je to bilo na način kakav je moguć samo u Sarajevu: produkciju ploča osnovalo je komunalno poduzeće „Park“.  Legenda kaže da je Asim Haverić, uposlenik Beograd diska, ovako rekao Jovi Beatoviću, direktoru: „Cvijeće, ljepota, muzika – pa to se baš slaže“.

Osnivanjem „Diskotona“ krug se konačno zatvorio. Nekadašnja orijentalna palanka, koja je kasnila dvadeset godina za svijetom, a deset za Zagrebom i Beogradom, postala je kroz sljedećih deset godina jedini grad na svijetu koji je došao do vlastitog tumačenja rock kulture – a da nije pjevao na engleskom jeziku. Jedna priča je sve promijenila.