Feljton o Bijelom dugmetu, 15. dio: Kad Marc Bolan i Bryan Ferry(d) dođu u studio

Nakon priprema na “Borikama” Dugme je otišlo u London s planom da se vrati s najvažnijom pločom dotad snimljenom: ako im i nije uspjelo, ostao je veliki trag, koji će promijeniti generacije slušatelja i muzičara.

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je u „Air Recording“ studijima u Londonu, od 8. do 23. novembar 1975. godine. Bio je to zaista revolucionaran poduhvat u Jugoslaviji tog vremena: jedna domaća grupa snimala je u najboljem studiju u Evropi i jednom od najboljih u svijetu. S bendom je putovao urednik „Jugotona“ Veljko Despot, koji je najprije pobijedio radnički savjet, a onda zakupio studio preko „Jugotonovog“ licencnog partnera EMI. To je bilo sedam dana po izlasku čuvenog singla Bohemian Rhapsody grupe Queen. Pjesma je odjekivala kroz cijeli London. Jednaku pažnju privukli su im plakati na kojima je Bruce Springsteen reklamirao promotivni koncert albuma Born To Run. U šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća činilo se velikom srećom živjeti u Londonu.

Producent je bio Neil Harrison, a inženjer zvuka Peter Henderson. Harrisona je Bregović zapazio na singlu Sebastian grupe Cockney Rebel, u inspirativnoj produkciji koncertnog izvođenja sa simfonijskim orkestrom i zborom. Henderson tad nije bio šire poznat. Međutim, četiri godine kasnije dobit će Grammyja za snimku albuma Breakfast In America grupe Supertramp – čiji je bio i producent. Bijelo dugme je uvijek imalo sreće s inženjerima zvuka.

Stanovali su u iznajmljenom stanu i putovali svakog dana podzemnom željeznicom do studija. Snimanje je počinjalo u tri sata popodne. Vlasnik studija George Martin, producent Beatlesa, bio je postavio ovakva pravila: tko bi platio tristo funti za jedan sat korištenja studija, imao je na raspolaganju sve što poželi: od pića do kokaina. Svakog popodneva pažljivo su se sastavljale liste opreme za sutrašnje snimanje. Sutradan, sve što su tražili jučer čekalo ih je spremno i naštimano. 

"Urođenici s Balkana"

U studiju je bio i automat za kavu i čaj. Prvog dana, Bebek je ubacio pet penija i dobio kafu. Drugog dana, Vlado je otkrio da se kafa može dobiti i za dva penija. Trećeg dana, Ipe je ubacio peni – i dobio kafu. Pritisnuo je dugme još jednom i ponovo dobio kafu. Dvije kafe za jedan peni – to je već bila sasvim dobra cijena. Onda ih je netko od osoblja studija vidio kako „varaju automat“ i obavijestio ih da su kafa i čaj besplatni.

 „U gornjem studiju snimali su T. Rex i Roxy Music i s mnogo pažnje dolazili da vide šta rade ’urođenici s Balkana’ – priča Pravdić. – Svidjelo im se, nisu tad morali da glume. Bilo je to izvanredno iskustvo. I Harrison i Henderson bili su nam u svakom trenutku na usluzi. Poštovali su sve naše ideje i nekako bojažljivo davali svoje – koje smo mi, naravno, objeručke prihvatali. Kad je ploča bila konačno gotova i kad smo uključili svih šest studijskih monitora – doživjeli smo šok...“ 

Isti takav šok doživjela je i publika kad je 6. decembra izašao singl s pjesmom Ne gledaj me tako i ne ljubi me više. Način na koji je energija te pjesme bila zapakirana bio je nov i grandiozan – pored nje, Sve ću da ti dam samo da zaigram na B-strani zazvučala je neumoljivo staromodno. Izgledalo je kao da je netko namjerno htio podvući tu razliku: evo koliko su napredovali za samo godinu dana. Svi smo znali da brzo napreduju, ali da je to toliko brzo, nisu, čini se, znali ni oni sami. Bili smo svi impresionirani i omotom i pločom. Kritičar Voja Pantić ima ovakvu priču: „Prvi put sam video Dugme u ’Nedeljnom popodnevu’ TV Beograd, da bih već sledećeg dana na prvom spratu Beograđanke kupio ploču s pesmom Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, koja je bila prvi singl s albuma Šta bi dao da si na mom mjestu. I dok sam te večeri opčinjeno gledao u sliku na omotu, a igla ’toske 10 stereo’ prolazila rilnama ko zna koji put, u sobu je histerično upala moja majka, izvadila utičnicu iz struje (to joj je bio omiljeni metod) i dreknula: ’Jugoslave, vidiš li ti šta on radi? Gleda k'o manijak u pet golih idiota!’“

Ima na hiljade ovakvih priča. Isto kao Voja Pantić, tako je i Branko Rosić gledao televiziju. „Bio sam opčinjen: Goran Bregović u belom sakou i pantalonama, Ipe Ivandić za srebrnim kompletom bubnjeva, (...) Vlado Pravdić je svirao ’hammond’ orgulje na kojima je sa strane stajao veliki logo benda, Zoran Redžić u srebrnoj majici bez rukava, Željko Bebek u nekoj vrsti tunike – imao je bele rukavice i prsten s kamenom na malom prstu. U tom trenutku bilo je svršeno sa ’zidom smrti’ i ’fudbalerima’ – moja nova opsesija postalo je Bijelo dugme. Sutradan sam s ocem otišao u grad i u ’Jugotnovoj’ prodavnici kupio album Šta bi dao da si na mom mjestu.“

Album Šta bi dao da si na mom mjestu objavljen je 17. decembra. Prvog dana mogao se kupiti samo u „Jugotonovoj“ prodavaonici u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, pa tek onda u drugim dijelovima zemlje. Moj drugar Veca, koji je stanovao u susjedstvu „Jugotonove“ trgovine u Beogradu, javio mi je kad je u trgovinu stigla jedna količina albuma. Bio sam se spremao za školu, išli smo te sedmice u popodnevnu smjenu. Promijenio sam pravac i utrčao u prodavaonicu. Prodavač Aca bio je dobio svega jednu kutiju od dvadeset ploča pa nije stavio album u izlog, zato je ostao jedan za mene. Album je bio gotovo dvostruko skuplji od najskupljih domaćih ploča: imao je booklet s fotografijama. To smo do tada mogli vidjeti samo unutar omota albuma Yessongs – a onda je jedna naša grupa napravila to isto. Osjetio sam tada isti onaj nacionalni ponos kao kad smo 1970. pobijedili Amere u finalu svjetskog prvenstva u basketu. 

Najutjecajnija ploča u povijesti jugoslavenske rock muzike

Fotografije s Borika vrijedile su svakog dinara te preskupe ploče. Pastoralni koncept zaokružen je do savršenstva. Ono mitološko biće iz prethodnog poglavlja, obučeno u grub seljački kožuh, uhvaćeno je in flagranti s dlakavom rukom na ženskoj guzi, dok je vlasnica guze čvrsto držala vlasnika ruke za „onu stvar“. Na unutarnjim stranama i u bookletu bili su članovi grupe. Jahali su konje i vozili se u kočijama. Vlado je nosio na leđima janje koje se bilo izgubilo iz stada. Zoka je cijepao drva. Bebek je vježbao mađioničarske trikove. Brega je svirao gitaru, Ipe slušao muziku. Izgledali su kao svjetske zvijezde.

Moglo se vidjeti da će se prodati mnogo ploča jer su do kraja dana bili redovi tijekom odmora: svako je htio vidjeti omot. Čak su i nastavnici prilazili privučeni gužvom. Duško Pavlović zabilježio je sličnu priču: „Jednog od prvih dana, sjećam se, iskupila se nekolicina mlađih i starijih ljudi u dnu tramvaja i razgledala album koji je neko bio nabavio – a ja sam u sebi bio ponosan jer sam ga dobio nekoliko dana ranije“. Možda su ljudi s takvim ushićenjem samo još gledali u prvog „stojadina“ ili poslije „juga“, ali ne pamtim da je ikada ijedan predmet koji se mogao držati u rukama izazvao takav interes kao drugi album Bijelog dugmeta.

Kako god bilo kada ocijenjivali umjetničke domete albuma Šta bi dao da si na mom mjestu, to je najutjecajnija ploča u povijesti jugoslavenske rock muzike. Ona se nalazi čak među najutjecajnijim albumima među domaćim punkerima, što neki od njih rado priznaju. Saša Milovanović, gitarist i autor u KUD Idiotima u početku svog zanimanja za muziku svirao je harmoniku. Onda je čuo album Šta bi dao da si na mom mjestu i rekao mami: „Mama, prodajem harmoniku i kupujem gitaru. Bit ću rocker“. Nije sigurno da li u ovoj priči ima nečeg simboličnog ili ne, ali je sasvim sigurno da se ona nimalo ne uklapa u teorije o „poseljačenju naše muzike“ – koje su se neprekidno vukle uz Bijelo dugme. 

Kad su djevojčice razbile stakla na „Jugotonovoj“ trgovini u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, u histeriji da što prije dopru do njih – koji su unutra stajali za pultom i potpisivali ploče – pokazalo se da su procjene bile točne: drugi album Bijelog dugmeta donio je na scenu velike brojeve. Oni brojevi koje je dosegao prvi album bili su tek za korak ili dva ispred drugih izvođača tog vremena – Josipe Lisac ili Yu grupe. Ali, brojevi drugog albuma bili su zastrašujući. Ako je Josipa Lisac prije njih prodala Dnevnik jedne ljubavi tek u trideset hiljada – i to je bio najveći broj tog vremena - kako je onda moglo izgledati dvjesto hiljada albuma Šta bi dao da si na mom mjestu?

U to vrijeme, bila su dva trofeja koja bi izvođač osvajao prodajom nosača zvuka: „srebrna ploča“ za pedeset hiljada singlova ili dvanaest i pol hiljada albuma, i „zlatna ploča“ za sto hiljada singlova ili dvadeset pet hiljada albuma. Kasete se tad nisu još masovno prodavale jer je kazetofona bilo malo, ali su se računale u ukupnu nakladu nosača zvuka. Album Kad bi’ bio bijelo dugme prvi je osvajač „platinaste ploče“. Prvi put netko je u Jugoslaviji prodao više od pedeset hiljada albuma. Toliko se prodalo albuma Šta bi dao da si na mom mjestu za svega dvije sedmice. „Jugoton“ se bio spremio izbacivati na tržište dvadeset hiljada albuma sedmično – i to nije bilo dovoljno. Onda je izmišljen novi trofej – „dijamantna ploča“ za sto hiljada prodanih albuma. Čekali smo da vidimo što će biti kad prodaju dvjesto hiljada. Ali, „Jugoton“ više nije imao inspiracije. Stavili su na ploču „2x dijamantna“.