Feljton o Bijelom dugmetu, 11. dio: Chopin gospođe Pravdić

Kako je magija sviranja mame jednog od članova benda vječno ostala u Bregovićevom sjećanju i kako je propala megalomanska ideja da se “najbolji” gitaristi povežu u neku vrstu cirkuskog rodea. 

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

Godinu iz koje je od gotovo anonimnog benda preraslo u najveću jugoslavensku rock atrakciju Bijelo dugme je ispratilo u Domu mladih u Sarajevu, pred nekoliko hiljada ljudi. U tri sata ujutro, Vlado reče: „’Ajmo, molim vas, samo da mojoj mami čestitamo Novu godinu“. „I sad mi, puni alkohola, s nekim ženama koje ne vodiš nigdje, gdje da vodiš takve, stižemo kod Vlade na vrata – sjeća se Bregović. – Onda je njegova mama skuvala čaj, sjela za klavir i svirala nam Chopina. Možda imam u životu deset intenzivnih doživljaja muzike koje pamtim, a jedan od tih deset je taj Chopin kojeg je te noći svirala Vladina mama. Ne kažem da Chopina naročito volim, isuviše mi je nekako sladak i patetičan, ali pamtim ga iz te noći kako je zvučao kao da kuckate o srebro, smireno i sjetno, kao muzika nekog davnog, zaboravljenog djetinjstva.“

Poslije Nove godine „Jugoton“ im je dao avans da odu u London i kupe neophodne dijelove razglasa. Brega, Bebek i Zoka bili su napravili neku vrstu akcionarskog društva svog vremena: podijelili su među sobom dugove „Jugotonu“ i tako postali akcionari razglasa. Kupili su novu miksetu, pojačala i zvučnike za tada basnoslovnih sto hiljada dinara. Sami su napravili rasvjetu, a mašinu za suhi led kupili su od Duleta Ćućuza, koji je imao grupu Tako. Publika je voljela efekt umjetnog dima, ali je on za muzičare bio mučan. Dim je nastajao od neke uljaste materije od koje se teško disalo, koja se uvlačila pod odjeću i činila instrumente klizavim pod rukama. Ipetu su čak pucali bubnjevi.

Sto pet dana sviranja bez dana pauze

Ipak, ovakve nezgode nisu ih sprječavale da svakodnevno drže koncerte, ponekad i dva u danu. Putovali su u tijesnom prljavobijelom kombiju po hladnim i zaleđenim putevima, spavali po jeftinim i nezagrijanim hotelskim sobama, podgrijevali pred koncert konzerve na malom rešou u garderobi. U jednom trenutku imali su čak sto pet dana sviranja bez dana pauze. U to vrijeme, za jedan rock bend bilo je najvažnije da što više svira. 

Dvanaestog februara 1975. godine „Jugoton“ je objavio novu priču o veselom Bosancu. Osmišljena po formuli Pekara, pjesma Da mi je znati koji joj je vrag snimljena je isto u Ljubljani kad i pjesme za prvi album, ali nije stala na tu ploču nego je ostala za singl. Na B-stranu stavljen je Blues za moju bivšu dragu, da po uhodanoj varijanti izmjene tempa održi potrebnu ravnotežu.

Pravdić se sjeća da je snimanju prisustvovao veliki slovenski rock pjevač Janez Bončina. Budući je Bregović pisao tekst u posljednjem trenutku, Bončina je dotjerao nekoliko stihova i sugerirao naziv pjesme. Meni će Bončina 2004. godine ispričati da je on tom prilikom nagovorio Bebeka da počne nositi minđuše.

Kongres jugoslavenskih rock gitarista

U organizaciji Vladimira Mihaljeka, u Zagrebu je 20. veljače održan „Kongres jugoslavenskih rock gitarista“. Osim Gorana Bregovića, nastupili su Krešimir Šoštar, Veseli Oršolić, Želimir Kovačević Pes, Radomir Mihailović Točak, Vedran Božić, Josip Boček i Miodrag Bata Kostić. Mihaljekova ideja je bila da se svi zajedno skupe u Zagrebu, a da se poslije koncerta odaberu „četvorica najboljih“ koji bi krenuli na zajedničku turneju i snimili dvostruki album za „Jugoton“. Nezvanično, pobijedio je Radomir Mihailović Točak, ali on nije bio planiran za turneju jer nije bio ekskluzivac „Jugotona“. Tako su na put pošli Vedran Božić, tada gitarist grupe Time, Josip Boček, gitarist bivše Korni grupe, Goran Bregović i gitarist Yu grupe Miodrag Bata Kostić. Ritam-sekciju su činili Žika Jelić i Raša Đelmaš, basist i bubnjar Yu grupe. Mihaljek je pričao da cijela stvar i jest napravljena zato da bi Yu grupa imala čime ispuniti pauzu dok je Dragi Jelić bio u vojsci.

Međutim, već u Zagrebu vidjelo se da je Bregović najpametniji u cijeloj ekipi. Drugi gitaristi iživljavali su se nad nedužnim instrumentima i dokazivali da su najbrži u svemiru, Bregović je zaključio da mu je to nova prilika za komunikaciju s publikom. Doveo je Bijelo dugme i – s izuzetkom jedne kraće akustične impresije, nakon toga uvršćene na album „Kongres rock majstora“ – radije se priklonio repertoaru svoje grupe.

Dva beogradska koncerta, zakazana u Domu sindikata 3. marta 1975, nisu izazvala interes publike. Popodnevni koncert je otkazan, a večernji je održan pred polupraznom salom. To je bilo veliko iznenađenje za Mihaljekovu organizaciju: Beograd nije bio spreman prihvatiti velike gitariste bez njihovih bendova. 

Najprije je svatko od četvorice imao svojih pola sata. Publika bi svakog dočekala skandiranjima „Točak, Točak“, sve dok Bata Kostić nije hladno izjavio u mikrofon: „Točak vas je sve pozdravio, on je na turneji pa nije mogao da dođe“. Bregović je pokušao uzdrmati učmalu dvoranu pjevajući Ne spavaj, mala moja, muzika da svira, ali njegova pojava tada nije imala tu snagu kakvu je imala Bebekova. Na kraju programa, svi su se skupili na bini i isprašili Blues za mog prijatelja u Beogradu – mada je izvjesno da su mijenjali ime grada ovisno o tome gdje su nastupali. „Blues“ je „mirisao“ na Bregovićev tekst. On ga je i otpjevao, i još je uz to svirao usnu harmoniku, ali mu ništa od toga nije pomoglo da pridobije naklonost publike u Domu sindikata.

Beogradski koncert gitarista pokazao je da Bregović u glavnom gradu nije cijenjen kao svirač. Rijetko je tko tada uopće razumio da vođu Bijelog dugmeta virtuozno sviranje uopće ne zanima. Album Kongres rock-majstora, objavljen 29. svibnja 1975. godine, dokazao je da je Bregović savršeno dobro znao odrediti granice svog sviračkog umijeća i unutar njega izabrati korektna i atraktivna rješenja. On je pružio na uvid pojedine aspekte svoga stvaralaštva koji se nisu sasvim uklopili u imidž grupe, ali je doveo kompletno Bijelo dugme da mu bude vokalna i instrumentalna pratnja, čime je svakako htio pokazati da mu je mogućnost da se izrazi u okviru Bijelog dugmeta sasvim dovoljna. 

Ima neka tajna veza

Njegova strana albuma imala je četiri pjesme. Ima neka tajna veza je pjesma na stihove Duška Trifunovića, koju je dvije godine ranije bila snimila Sabina Varešanović, ali bez uspjeha. Mada govori o zatvorskom čuvaru, Tajna veza je kod publike izborila status kultne ljubavne pjesme i vremenom postala jedna od najvažnijih Bregovićevih pjesama – ušla je čak u svakodnevni govor. Preostale tri kompozicije – I kad prođe sve, pjevat’ ću i tad, Znam za jedno tiho mjesto i instrumentalna Minijatura za moju majku izgledale su kao konačno pražnjenje talijanskog iskustva. Petnaest dana uoči albuma „Jugoton“ je izdao singl s pesmama Ima neka tajna veza i I kad prođe sve, pjevat’ ću i tad.

Gitaristi su tom prilikom bili dobili zadatak napisat kraće biografije, koje su posle objavljene u Džuboksu i Zabavniku. Isto kao i Bob Dylan u autobiografiji za Columbia Records, Bregović je uz istinite podatke dodao i nekoliko izmišljenih, valjda da bi mu „priča“ dobila na težini. Tako je naveo da je privatno učio svirati klavir i flautu, da je učio klasičnu gitaru „kod majstora Zaninija u Đenovi“, da je – osim u Italiji – svirao još u Švicarskoj i SAD-u i da je svoju crnu „les paul custom“ gitaru, koju je 1970. godine kupio u Italiji, zapravo kupio od nekog „crnog blues pjevača u Los Anđelesu“. Srećom, nitko ga nije uzeo za ozbiljno.