Feljton o Bijelom dugmetu, 10. dio: Kako postati najveći jugoslavenski bend za šest mjeseci

Deseti nastavak feljtona o Bijelom dugmetu govori o tome kako je stigao uragan i provjetrio tada prilično malu jugoslavensku rock i jazz scenu.

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

Ploča Kad bi’ bio bijelo dugme konačno je definirala grupu kao jugoslavensku rock atrakciju broj jedan. Bilo je naizgled nevjerojatno da su krajem marta objavili prvi singl, a da su krajem novembra već bili najveća jugoslavenska grupa. Ustvari, bio je to lak zadatak jer su bili prvi domaći rock bend s jasnim stavom. U tom trenutku, Korni grupa je nestajala jer je Bata Kovač bio jako umorio publiku svojim dvostrukim životom. Tada se mislilo da publika poštuje svestranost, ali Korni grupa je odnijela u grob drukčija iskustva: ti misliš da si i jedno i drugo, a publika misli da nisi ni jedno, ni drugo. Yu grupa nije uspijevala načiniti taj jedan korak do cilja jer je njenom frontmenu nedostajao stav zvijezde. Indexi, umorni od progresivne muzike, povlačili su se u šlager koji je odumirao pokušavajući nesvjesno da stvore pop, a jugoslavenska rock-jazz selekcija nije se mogla opredijeliti između rocka i jazza, pa ni u jednom ni u drugom nije otišla do kraja. Bregović je jasno osjetio da mu oni nisu konkurencija. Od njih nije mogao otimati publiku jer je ni sami nisu imali dovoljno. Napao je šlageraše. To je bio frontalni napad na cijeli jedan žanr na kom je počivala jugoslavenska popularna muzika.

"Ej, na njihovim koncertima raja pleše"

„Zovu me da šaljem pjesme na festivale, ali to me ne zanima“, govorio je  Bregović i kad ga o tome nitko ne bi pitao. Već je tada novinarima nametao svoje teme za razgovor. Ti ga pitaš jedno, on odgovara drugo. „Šta će moja muzika tamo?“, širio bi ruke u TV Reviji i obrazlagao: „Bio sam ove godine u Opatiji, gledao iz publike i shvatio koliki je to očaj. Kako neko može kazati da je nečija muzika bolja? Osim toga, smučio mi se taj kult šlagera. Da se u pop muziku kod nas ulože tolika sredstva koliko u ove komedije od festivala, možda bi već odavno za našu zabavnu muziku i svijet čuo!“

Onda je Dado Topić sve to dosolio izjavom: „Ukus naše publike se popravlja. Najpopularniji bend je prošle godine bio Pro arte, a sad je to Bijelo dugme“. Mada će ih kasnije „prozvati“ u jednoj svojoj pjesmi, Topić je uvijek lijepo govorio o njima. Jednom su ga „izvadili“ kad su bili predgrupa grupi Time, negdje na jadranskoj obali. Osim Topića, nitko od članova benda nije bio stigao na vrijeme. Topić je izašao, otpjevao Makedoniju uz vlastitu pratnju na bas-gitari, toplo najavio Bijelo dugme – i poslije pola sata nitko se više nije sjećao da je došao na koncert grupe Time. Tu ih je gledao Kemal Monteno i odnio u Sarajevo prvorazrednu senzaciju: "Ej, na njihovim koncertima raja pleše! 'Ajmo da pravimo turneju s njima!"

U tom času, šlager je bio žanr na zalasku, zaparložen u vremenu s kraja šezdesetih a nespreman da se sam transformira u pop. Cijela situacija je jako ličila na situaciju u Americi pedesetih, kad je Elvis Presley naprosto otpuhao Broadway. Kao da su se pojavom Bijelog dugmeta samo razotkrile mane svih drugih koji su se bavili muzikom u Jugoslaviji. Pojava Bijelog dugmeta stvorila je kod svakog od njih potrebu za preispitivanjem.