Feljton o Bijelom dugmetu, 1. dio: Visoke bosanske planine kojima se ne stiže do visine

U prvom nastavku ekskluzivnog feljtona pročitajte kako se odredilo koja će se muzika svirati u Jugoslaviji, kako je Sabahudin Baho Kurt dugo bio jedini “pravi” pjevač i kako je muzika morala bježati iz Sarajeva i kako su bosanske muzičke planine lijepe, ali na njima nema puta i nema šanse da se dospije do bilo kakve visine. 

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Historija tvrdi da je Sarajevo oduvijek bilo kozmopolitski grad.

Pod Turcima, razvili su se trgovina i zanatstvo. Začas je to bio bogat grad na raskrižju trgovačkih puteva. To je vrijeme iz kog potječe sarajevsko duhovno lječilište –  sevdalinka – bosanska gradska ljubavna pjesma sa sretnim ili nesretnim krajem, autohtoni bosanski Weltschmerz. Pjevana muzika dobacuje dokle se prostire jezik kojim pjeva, pa tako i sevdalinka. Neodvojiva od bošnjačke, ali i srpske kulture svakog vremena, pjevala se i pjeva svuda po Bosni, Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Pored još nekih gradova koji se hvale sevdalinkom – njen dom je Sarajevo.

Godine 1878, Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i dovela klasične njemačke i austrijske kompozitore. To je bila prva strana muzika koja se čula u Sarajevu. Nova uprava zatekla je orijentalni pejzaž i pokušala ga na brzinu prilagoditi standardima Zapadne Europe. Izgrađene su moderne fabrike, otvorene škole zapadnoeuropskog tipa, stigle su zapadna kultura i arhitektura. Za sarajevski tramvaj zna se od devetnaestog stoljeća, bio je među prvima u Austro-Ugarskoj.

Razvoj Sarajeva prekinut je 1914. godine, poslije atentata na Franca Ferdinanda, nasljednika austrijskog i mađarskog prijestola, kad je Austro-Ugarska isprovocirala rat i nestala u njemu. Od tada, Gavrilo Princip bez stajanja prelazi dramatičan put od heroja do zločinca i nazad. Vojvoda Stepa Stepanović doveo je srpsku vojsku Apelovom obalom 1918, i od tad se Apelova obala zvala Obalom vojvode Stepe.

Kraljevinom Jugoslavijom nije se usrećio nitko, pa ni Sarajevo. Godine 1919. osnovano je Narodno pozorište s dramskim programom, i to je bilo sve. Uslijedio je period svake stagnacije Sarajeva. Radio Zagreb postoji od 1926, Radio Ljubljana od 1928, Radio Beograd od 1929. godine, alinikom nije palo na pamet da bi i Sarajevo moglo imati radio. To je bilo dobro za sevdalinku jer nije imala konkurenciju, ali je zato izgledalo da Sarajevo ponovo postaje orijentalna palanka i da će takvo ostati vječno.

Najzad, Krugovalna stanica Sarajevo oglasila se na Poglavnikov rođendan, 14. jula 1942. godine. Tada je Sarajevo bilo u NDH. To je trajalo sve do 6. aprila 1945, kad su partizani ušli u grad.

"Ovdje Radio Sarajevo. Smrt fašizmu – sloboda narodu"

Partizani su pustili svoj Radio Sarajevo već 10. aprila. Početak ere medija u Sarajevu, to je trenutak kad je Đorđe Lukić Cigo izgovorio u mikrofon magične riječi: „Ovdje Radio Sarajevo. Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Nije bilo ni magnetofona, ni traka, ni ploča, sve je išlo direktno u eter.

To je bilo vrijeme kad se nije mnogo mislilo o muzici. Trebalo je raditi nešto drugo, osnivati škole i fakultete, razvijati industriju i saobraćaj. Repertoar Narodnog pozorišta proširen je na operu i balet, jer su se novi političari voljeli petljati s balerinama. To je bila samo neka stara muzika u novom ruhu, zato nije bilo kostima, morali su se šiti novi. Ali, nove muzike nije bilo. Nije bilo u petogodišnjem planu da će se u Sarajevu svirati nova muzika. Tamo Gdje Treba riješeno je da će se u Ljubljani proizvoditi klasična muzika, Zagreb će biti zadužen za zabavnu, Beograd za narodnu muziku. A Sarajevo? E, Sarajevo će možda ući u drugu „petoljetku“... a možda i neće.

Ne zna se šta je mislio predstavnik Sarajeva tog trenutka. Da li je bio očajan ili mu je laknulo? Bilo je vrijeme svake nemaštine, ni za one kostime iz baleta nije bilo para, a komesar, svježe zaljubljen u balerinu, naredio: „Snađi se“.

Ako Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tadašnjost Sarajeva, bilo je sluha za budućnost. Muzičke škole počele raditi odmah čim se rat pomjerio na sjever. Reklo se da svaka osnovna škola mora imati orkestar i instrumente. Kad su škole dobile orkestre, stvar se dalje širila kroz mjesne zajednice. Tad je netko brinuo o kulturi, poslije nije brinuo nitko.

Tek 1954, u prvoj godini rock’n’rolla u Americi, Slavko Hitri sa svojim sekstetom postao je u Sarajevu zvijezda šlagera. On je prvi počeo  snimati za Radio Sarajevo neku muziku koja nije bila ni sevdalinka, ni kolo. Na dočeku Nove 1955. godine zapažena je uloga Sarajevskog plesnog orkestra, s kojim je radio Srđan Matijević. Orkestar je onda dobio stalni angažman u Fiskulturnom domu (Fis) i tek tad je počelo zanimanje Sarajlija za strane šlagere. Sarajevo se počelo inatiti svom imidžu kasabe tek sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.

U godinama koje su išle dalje na pet nije se desilo ništa novo, ali se desilo svašta korisno. Iz Sarajevskog plesnog orkestra izdvajali su se muzičari i osnivali vlastite male sastave. Bilo ih je sve više i tražili su gdje bi se pokazali. Tako se u Sarajevu vrlo brzo sviralo na mnogo mjesta: u Fisu, Slozi, Radničkom domu, Partizanu, Domu milicije, Prvoj gimnaziji, svuda.

„Bosanske muzičke planine jesu lijepe, ali na njima nema puta i nema šanse da se dospije do bilo kakve visine.“ 

Ipak, zakašnjenje Sarajeva u odnosu na trendove bilo je i nadalje veliko i ustalilo se na deset godina, u prosjeku. U Zagrebu i Beogradu snimalo se odmah poslije rata, ali prva snimka jedne popularne muzičke teme nastala je u Sarajevu tek te čudesne 1954: to je Sabahudin Baho Kurt snimioDim u tvojim očima, prepjev teme iz mjuzikla Roberta – iz 1933. godine. Bio je to tek prvi radijski snimak, ploče su tad bile još daleko od Sarajeva.

Da bi se taj jaz što prije premostio, u drugoj polovici pedesetih godina došli su ozbiljni ljudi za urednike na Radiju: Nikša Dabović, Zlatko Daniš,Vladislav Bezuljak. Dabović je čak bio uspio pokrenuti festival šlagera u Domu milicije, ali ga nije uspio održati. Nije postojala ni scena, ni logistika.

Zato su se održali školski orkestri. To se pokazalo ozbiljnom vizijom. U Drugoj gimnaziji „Ognjen Prica“ godine 1961. osnovan je Zabavni klub Eho 61. Nitko nije znao da će to biti leglo sarajevskih džezera i čupavaca, jednog dana, kad oni postanu Karlo Klemenčić, Vedo Hamšić, Ismet Arnautalić Nuno, Šefko Akšamija, Slobodan Misaljević, Željko Bebek.

Pjevači su u to vreme pjevali sevdalinke, a ne šlagere. Uostalom, dok su u Jugoslaviji već postojale desetine popularnih pjevača, Sabahudin Baho Kurt dugo je bio jedini pjevač šlagera u Sarajevu. Doduše, pričalo se za nekog malog, zvao se Davorin Popović i znao je svega jednu pjesmu: „Con venti quattro milla baci...“, ali je publika „šizila“ kad bi se pojavio na matineu u „Fisu“, nedjeljom. Kažu da je to bilo prvo „šizenje“ u Sarajevu.

Pjevali su još, pomalo, Alija Hafizović, Mahir Paloš i Dragan Stojnić, ali Baho je godinama bio jedini „pravi“ pjevač. Bio je već doajen kad mu je pripalo da otpjeva prvu sarajevsku ploču koja nije bila sevdalinka. To je bilo tek 1963. godine, devet godina poslije prvog radijskog snimka. U stvari, bile su odmah dvije ploče. „Jugoton“ je razbio klasični EP (1) Bahe Kurta na dva singla. Tri od četiri pjesme imaju Sarajevo u nazivu: Pjesma Sarajevu, Mala Sarajka, Sarajevske noći. To su bile prve pjesme otpjevane o Sarajevu, a da nisu sevdalinke.

Baho je poslije, „po ključu“, predstavljao Jugoslaviju na "Pjesmi Evrovizije“ 1964, i osvojio rekordnih nula bodova (2). Pjesma Život je sklopio krug Srđana Matijevića zvučala je neumoljivo staromodno. A i vidjelo se lijepo da se iz Sarajeva može izaći samo po „ključu“. Kako drukčije da staneš pored Ive Robića, Lole Novaković, Anice Zubović, Duška Jakšića, Vice Vukova, Gabi Novak, Marka Novosela, Tereze Kesovije.

A i gdje da staneš? Zagreb je imao festival od 1953, Opatija od 1958, Split od 1960, Beograd od 1961. godine, Sarajevo svoj festival nije imalo. Pa dok se izredaju moji, pa onda tvoji da bi moji mogli kod tebe, pa onda njihovi da bismo mi mogli kod njih... Za Sarajevo bi često „ključ“ bio jedina prilika. Nemoj ići u goste kad ne možeš uzvratiti.

Televizija Zagreb postoji od 1956. godine, a već 1957. imala je reportažna kola. Televizija Beograd postoji od 1958, i od početka je imala kompletnu tehniku. Televizija Sarajevo postoji tek od 1961, ali na papiru, s tri novinara i urednika, bez studija i bez opreme.

Pa, kad nema ni festivala, ni televizije, ni pjevača, što će onda u Sarajevu diskografska kuća? U Zagrebu, „Jugoton“ je tiskao od 1947, Produkcija gramofonskih ploča Radio Televizije Beograd postoji od 1959. godine.

Da li je muzika, onda, morala bježati iz Sarajeva ako je htjela opstati? Taj bezizlaz sarajevske muzike tog vremena, Duško Pavlović je lijepo opisao ovako: „Bosanske muzičke planine jesu lijepe, ali na njima nema puta i nema šanse da se dospije do bilo kakve visine“.

---

(1) Format male ploče s četiri pjesme na 45 obrtaja u minutu, najčešći u to vrijeme.
(2) Na „Pjesmi Evrovizije“, od ukupno 27 učešća u periodu 1961-1991. godine, Jugoslaviju su svega četiri puta predstavljali izvođači iz Sarajeva. Uz Sabahudina Kurta 1964, još Zdravko Čolić 1973. (Gori vatra), Ambasadori 1976. (Ne mogu skriti svoju bol) i Seid Memić Vajta (Lejla) 1981. godine. Nitko od njih nije imao uspjeha: Kurt je podijelio 13-16. mjesto s 0 bodova, Čolić je bio 15. od 17 učesnika (65 poena), Ambasadori 17. od 18 (10 bodova), a Vajta 15. od 20 učesnika, s 35 bodova.