Dvije decenije bez fudbalskog viteza Andresa Escobara (VIDEO)

Nova generacija kolumbijskih fudbalera igrat će historijsku utakmicu protiv Brazila, dok ne blijede sjećanja na viteza iz Medelina.

Tekst objavljen u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s portala Al Jazeera.

Ljubitelji sporta često citiraju legendarnog menadžera Liverpoola Billa Shanklyja o tome šta sport zapravo predstavlja fanovima: ''Neki ljudi vjeruju da je fudbal stvar života i smrti. Razočaran sam takvim stavom. Vjerujem da je mnogo, mnogo važniji od toga.''

Shankly je možda ironizirao, ali gledajući scene sa ovogodišnjeg Mundijala, na kojem su brazilski navijači u stanju kolektivne euforije, koja ponekad izgleda traumatična koliko je i slavljenička, čini se da su neki brazilski navijači uzeli srcu Shanklyjevu izjavu.

Ako jesu, njihovi protivnici u četvrtfinalu, Kolumbijci, mogli bi ih pitati da razmisle o drugom citatu kako bi se smirile navijačke strasti: ''Ovaj sport je oličenje bliske veze između života i igre. U fudbalu, za razliku od borbe s bikovima, nema smrti. U fudbalu niko ne umire, niko ne biva ubijen. Radi se o zabavi, o uživanju.''

Ovo je o fudbalu jednom rekao odbrambeni igrač kolumbijske reprezentacije Andres Escobar, u intervjuu s kolumbijskim novinarom Gonzalom Medinom, o njegovoj ljubavi prema sportu.

Kobni autogol

Tragično, Escobar je ubijen u svom rodnom Medellinu 2. jula 1994. godine. Nekoliko dana ranije zabio je autogol, nakon čega je kolumbijska reprezentacija eliminirana sa Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama.

U Medellinu, gdje se fudbal svakodnevno ukrštao s narko-kartelima, kružile su priče da ga je greška na terenu koštala života.Escobar je bio jedan od najproslavljenijih igrača kolumbijske zlatne generacije na SP-u 1994. godine u SAD-u.

Tim je dominirao u kvalifikacijama u južnoameričkj grupi, uzbudljivom, napadačkom igrom, uz dotad nevjerovatnu pobjedu od 5:0 nad Argentinom, finalistima SP-a 1990. godine.

Escobar je bio jedan od najboljih odbrambenih igrača - uz njegov angažman, Kolumbija se nakon 30 godina kvalificirala za SP 1990. godine, a nakon SP-a 1994. godine trebao je potpisati ugovor s italijanskim gigantom AC Milanom, gdje bi zamijenio veterana Franca Baresija.

Nakon SP-a trebao se oženiti Pamelom Cascardo, čiju je fotografiju držao u Bibliji koju je nosio sa sobom na Mundijal.

Velika su bila očekivanja i pritisak s kojim se suočio kolumbijski tim na turniru 1994. godine. Prvenstvo se igralo u Americi i očekivalo se da će južnoamerički timovi ostvariti dobre rezultate. Kolumbija je bila među favoritima, uprkos relativnom manjku pedigrea na SP-u.

Narkobosovi i fudbaleri

U njihovim redovima bio je jedan od najboljih svjetskih playmakera, Carlos ''El Pibe'' Valderrama, zatim eksplozivni napadač Faustino Asprilla i, naravno, Escobar.

Pritisak nije bio samo sportski. Paralelno s napretkom kolumbijskog fudbala, napredovali su i kolumbijski trgovci kokainom, koji su djelomično i podsticali klubove.

Mnogi domaći klubovi imali su veze s novim narkobosovima, koji su se kladili na njihov uspjeh i smatrali ih statusnim simbolima. Još važnije, klubovi su narkobosovima omogućavali populističku osnovu, koja im je bila potrebna kako bi očuvali utjecaj i moć u javnom životu.

Ovako je razmišljao i najozloglašeniji narkobos od svih - Pablo Escobar, Andresov prezimenjak.

Pablo Escobar je bio vođa dominantnog narkokartela Medellin. Vjerovalo se da je finansirao klub Atletico Nacional, u kojem je igrao Andres Escobar i koji je 1989. godine bio pobjednik glavnog klupskog takmičenja u Južnoj Americi, Copa Libertadores.

Također je pozivao igrače državne selekcije, među njima i Andresa Escobara, na utakmice na njegovom imanju nalik tvrđavi. Šta god igrači mislili o tome, znali su da ga nisu smjeli odbiti.

Escobar je koristio sport kao dio svoje lične strategije da održi status heroja u očima siromašnih Kolumbijaca - bio je sponzor juniorskih timova i gradio fudbalske terene širom Kolumbije.

Kad je Pablo Escobar ubijen u decembru 1993. godine, nekoliko sedmica nakon što je reprezentacija Kolumbije savladala Argentinu, rivalni narkobosovi počeli su ubijati njegove ranije saradnike i one za koje se smatralo da su to bili.

Dok je u državi vladao haos ubistava i bombaških napada, kolumbijski nacionalni tim otputovao je na SP u maju 1994. godine.

Iako su Kolumbijci bili razočarani kad je njihova reprezentacija izgubila 1:3 u prvom meču protiv Rumunije, tim je igrao dovoljno dobro da se stvori mišljenje da će pobijediti domaćine.

Twitter kampanja

U utakmici protiv SAD-a, na stadionu Rose Bowl u Pasadeni, Kolumbija je napadala od početka, ali nije mogla nadjačati Amerikance. Onda je, nakon 35 minuta, Escobar pokušao preoteti loptu koju je šutnuo Amerikanac John Harkes. Uspio ju je šutnuti mimo svog golmana. Njegov nećak Felipe, koji je gledao utakmicu s majkom, Escobarovom sestrom, okrenuo se prema njoj i prestrašeno uzviknuo: "Ubit će Andresa!"

Kolumbija je napadala duplo jače nego do tada, ali je SAD dao gol i osigurao pobjedu 2:0. Kolumbija je ispala iz takmičenja prije nego što je odigrala posljednju utakmicu.

Kad su se iznenađeni igrači vratili u Kolumbiju, Escobar se odbio kriti - otkazao je planirani porodični godišnji odmor u SAD-u i vratio se u Medellin.

Rano ujutro 2. jula, u jednom gradskom baru, Escobar se posvađao s grupom ljudi zbog svoje greške. Dok su ga kritizirali, pokušavao je rezonirati s njima. Svađa se zaoštrila.  

Humberto Munoz Castro, tjelohranitelj braće Josea Santiaga Gallona i Pedra Davida Gallona, ispalio je šest hitaca u Escobara dok je fudbaler sjedio u svom automobilu ispred bara.

Kako se pročula vijest o tragediji, tako su se počeli širiti razni tračevi o okolnostima. Kružila je priča da je Escobar ubijen zbog izgubljene opklade narkobosova. Gallonovi su uglavnom uzgajali kafu i prodavali sportsku opremu, ali su u lokalnoj zajednici bili poznati kao trgovci drogom, što je podstaklo glaisine, pogotovo nakon što su oslobođeni nakon samo nekoliko dana u pritvoru, poslije izvještaja o zastraživanju svjedoka.

Dok su sve senzacionalniji navodi izlazili u javnost, vjerovatnije je - i ništa manje tragično - da je Escobar bio još jedna žrtva kulture bezakonja tog vremena. Postao je vidljiviji i eksponiraniji zbog vrlo javne greške i odbijanja da se sakrije.

Nakon 20 godina, Escobar je postao svojevrsna ikona, koja je inspirirala nekoliko dokumentaraca.

Njemački kandidat za doktorat Jurgen Griesbeck osnovao je organizaciju streetfootballworld, koja zagovara društvene promjene kroz bavljenje sportom u više od 80 država.

Ove sedmice organizacija je pokrenula kampanju na društvenim mrežama u znak sjećanja na Escobara. Koristeći hashtags #AndresEscobar i #football2me, fanovi opisuju zašto vole fudbal.

Organizacija je u Riju postavila izložbu inspiriranu Escobarovim životom.

U petak će se nova generacija kolumbijskih igrača, koji su osvježenje ovogodišnjeg Mundijala, suočiti s Brazilom u četvrtfinalu SP-a, što je najbolji rezultat ijednog kolumbijskog tima do sada.

Igrat će tačno 20 godina nakon što je Brazil igrao protiv SAD-a, a ne tima talentiranih Kolumbijaca, a drugoj rundi Svjetskog kupa 1994. godine.

Kakav god bio rezultat, priča Andresa Escobara pokazuje da je Bill Shankly pogriješio.

'NEMA OPROSTA UBICAMA'

Nekoliko dana nakon autogola koji je zapečatio sudbinu kolumbijske reprezentacije na Svjetskom kupu 1994, Andres Escobar napisao je kolumnu za dnevnik El Tiempo.

''Uvjeravam vas da se ništa čudno nije desilo u našoj grupi, jednostavno smo odigrali loše. Vidimo se uskoro jer život se ne završava ovdje“, poručio je Escobar.

Na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, dnevnik je izdao specijal ''20 godina bez Andresa Escobara''.

Fudbalerov brat, Santiago Escobar, prisjetio se Andresa kao porodičnog čovjeka koji je i kao odrastao čovjek zadržao dječiju ljubav prema fudbalu.

''Svakodnevno sam shrvan tugom razmišljajući kako bi bilo da je preživio'', piše Escobar. ''U Andresovom slučaju, čovjek koji ga je ubio rekao je da nije ni znao ko je on, već da je samo reagovao da zaštiti svoje poslodavce''.

Santiago Escobar piše da nema oprosta za ubice njegovog brata. ''Najtužnije je što i danas živimo u nasilnom društvu, društvu u kojem se ljudski život ne poštuje. To je proizvod razularenog i beskrupuloznog društva, bez vrijednosti.''

U SRCIMA KOLUMBIJACA

''Virtuoza napada i odbrane'' i ''fudbalskog viteza'', kako Andresa Escobara opisuje kolumbijski El Tiempo, sjećaju se i brojni Kolumbijci.

''Usred ravnodušnosti, bio je uzorna ličnost i veliki sportaš'', kaže Felipe Munoz, prisjećajući se susreta s velikanom u jednom hotelu u Medellinu.

''Godinama kasnije sreo sam se sa svojim idolom iz djetinjstva, Andresom, kojem nisam dao da mi pusti ruku dok smo se rukovali.''

Danas, Munoz s ponosom pokazuje tetovažu Escobarovog lika na ruci. Nosi majicu na kojoj piše: ''Andres je besmrtan. Nećemo te zaboraviti''.

IGRAČ BEZ PREMCA

Selektor Francisco Maturana sjeća se da je Andres Escobar  bio čovjek koga je bilo ''lako voljeti''.

''Bio više nego igrač – bio je simbol kulture'', kazao je Maturana za El Tiempo.

Luis Fernando Herrera nekada je bio najbliži saradnik Escobara u kolumbijskoj reprezentaciji, a danas je trener. Kaže da je njegov timski kolega bio jedinstven fudbaler, kakvog nije sreo od njegove smrti.

''Bio je inteligentan, brz mentalno i fizički, dugog koraka, igrao je pametno i oštro, ali bez zlobe'', prisjetio se Herrera.

Faustino Asprilla, jedan od najboljih fudbalera u istoriji kolumbijskog fudbala, složio se da je teško pronaći fudbalera koji ima tehniku njegovog nekadašnjeg saigrača.