Dr. Adnan Ajšić: Nacionalistički diskurs o jeziku je manipulativan i otrovan

U izdanju vodećeg međunarodnog akademskog izdavača “Palgrave Macmillan” nedavno je objavljena knjiga “Jezik i etnonacionalizam na savremenom Zapadnom Balkanu autora dr. Adnana Ajšića, profesora engleskog jezika i primijenjene lingvistike na Američkom Univerzitetu u Šardži (American University of Sharjah) u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Razgovarao: Faruk Vele

“Uprkos stoljeće i po dugoj zajedničkoj jezičnoj historiji, etnonacionalne zajednice centralnog dijela bivše Jugoslavije nastavljaju raspravu o vlasništvu nad zajedničkim jezikom, kreirajući usput međusobnu netrpeljivost, poneko pravno pitanje i, često, apsurdne situacije”, piše, uz ostalo, u recenzijama ovog vrijednog djela – o nama.

Djelo je izvorno objavljeno na engleskom, te još iščekuje svojeg izdavača i na bosanskom jeziku.

Inače, dr. Ajšić objavljivao je stručne radove u vodećim međunarodnim stručnim časopisima Primijenjena lingvistika (Applied Linguistics, Oxford University Press), Korpusi (Corpora, Edinburgh University Press), Časopis za jezik i politiku (Journal of Language and Politics, John Benjamins), Jezična politika (Language Policy, Springer), britanskom časopisu za visoko obrazovanje Times Higher Education, zbornicima stručnih radova u izdanju eminentnih međunarodnih akademskih izdavača Routledge, Wiley-Blackwell i Multilingual Matters, kao i u domaćim medijima.

Njegovo akademsko iskustvo se, kako kaže, ”proteže na tri kontinenta i četiri različite države”. Radio je i kao prevodilac za bosanski i engleski jezik na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Hagu i u službi američkog kontingenta mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Povodom izlaska njegove knjige, sa dr. Ajšićem smo razgovarali o jeziku i nacionalizmima na našim prostorima, kao i njihovim posljedicama na države i društva zapadnog Balkana.

Radiosarajevo.ba: Dr. Ajšić, godinama se bavite pitanjima jezika i nacionalizma. Zapravo, ovim pitanjem bavi se i Vaša doktorska disertacija. Čini se da je Vaše djelo “Jezik i etnonacionalizam na savremenom Zapadnom Balkanu” kruna tog dugogodišnjeg rada? Kako je ono, zapravo, nastajalo?

Ajšić: Ova knjiga jeste proistekla iz moje doktorske disertacije, ali je i rezultat značajne dorade, kao što je često slučaj kada se disertacija, da tako kažem, “pretvara” u knjigu za širu publiku. Djelimično je nastala spontano, kao rezultat životnih okolnosti u kojima sam se nalazio, a djelimično je, ipak, i kruna mog dugogodišnjeg interesovanja za pitanja jezika, društva i politike.

Ovom projektu su prethodili unekoliko slični projekti koje sam radio u toku dodiplomskog i postdiplomskog studija, a ova konkretna ideja je nastala negdje oko 2012. godine, u toku mog doktorskog studija u Arizoni. Ja od mladosti, tačnije već nekih dvadesetak godina živim u jednoj vrsti samonametnutog egzila, pa mi je ovo bila neka vrsta veze sa tim mojim primarnim identitetom.

Oduvijek me zanimao jezik i bila mi je naročita želja da, hajde da kažemo, raskrinkam taj nacionalistički diskurs o jeziku za koji sam znao da je manipulativan i otrovan. Knjiga je tek izašla ne engleskom i još nije prevedena, pa je ovo možda dobra prilika da pozovemo domaće izdavače da se jave kako bismo eventualno došli i do izdanja na bosanskom jeziku.

Radiosarajevo.ba: Na koji način se etnonacionalizam manifestira u jeziku na Zapadnom Balkanu danas?

Ajšić: Cijeli Balkan je jedan zaista zanimljiv slučaj kada je jezični etnonacionalizam u pitanju. Sprega između jezika i različitih identiteta, uključujući i onaj etnonacionalni, je prisutna svuda, ne samo
na Balkanu, naravno. Dovoljno je prisjetiti se sličnih problema u, recimo, Belgiji, Kanadi, ili Indiji, da ne nabrajam dalje.

Međutim, ono što je svojstveno savremenom Zapadnom Balkanu je stepen važnosti koja se pridaje ovom pitanju, koju odličan poznavalac prilika i autor više dobrih radova na ovu temu, Robert Greenberg, recimo, naziva apsurdnom, kao i to da se ovdje, ipak, radi o zajedničkom jeziku gdje jedni druge razumijemo skoro stoprocentno i s lakoćom.

Istraživanje koje je temelj ove knjige je pokazalo da se jezični etnonacionalizam u ovoj regiji manifestira u vidu dva dominantna diskursa, diskursa ugroženosti sopstvenog i diskursa osporavanja tuđih identiteta.

Ovdje se isključivo radi o bliskim etnolingvističkim identitetima, dakle unutar naše jezične porodice, ako to možemo tako reći; niko ne osporava različitost i pravo na kulturni suverenitet Mađarima ili Talijanima, da ostanemo u susjedstvu. Zajednička podloga ovim diskursima je jezična ideologija proistekla iz Romantizma, prema kojoj je jezik najvažniji kriterij za određivanje pripadnosti nekom etnonacionalnom identitetu.

Radi se o prevaziđenoj pan-evropskoj jezičnoj ideologiji koja je dugo potkopavala inače sasvim legitimne zahtjeve za kulturnim suverenitetom, dakle pravom na upravljanje svojom kulturom koja podrazumijeva i jezik. Naravno, pitanje jezika i kulturnog suvereniteta je uvijek i političko pitanje koje uglavnom vodi ka pitanju političkog suvereniteta. Crna Gora je najrecentniji primjer na našem području. Treba još kazati i da je prisutan i diskurs prava na jezično samoodređenje, kao emancipatorni diskurs.

Izbijanje mira

Radiosarajevo.ba: Koliko je ono čemu i danas svjedočimo u BiH, pa i na Balkanu, dakle, stanje nerata, kako bi rekao prof. Nerzuk Ćurak, svoje manifestacije ima u i oko jezika? Stevan Tontić, sarajevski pjesnik će reći jednom da “svaki rat (konflikt) počinje u riječima”, koliko Vi to danas vidite, i u jeziku Zapadnog Balkana?

Ajšić: Jezik je jedna od onih oblasti koja se dotiče svega ili gotovo svega u društvu, pa tako i politike i sukoba. Mislim da je to o čemu govorite vidljivo na svakom koraku, od agresivne dnevnopolitičke retorike do leksičkog i semantičkog sadržaja naše svakodnevice. Mi možda više
ne govorimo o “agresorskim napadima” i “prvoj liniji odbrane”, ali još uvijek komuniciramo u ključu ratnog diskursa općeg konflikta, kojeg tenzija neriješenih političkih pitanja uvijek drži pri površini svakog razgovora.

Moje istraživanje na temu engleskih posuđenica u bosanskom političkom diskursu iz 2014. godine je dobra ilustracija: najfrekventnije engleske riječi u našem političkom diskursu u tom trenutku su sve odreda bile lekseme vezane za Daytonski mirovni sporazum, a moguće je i da je u određenoj mjeri još uvijek tako. Knjiga o kojoj ovdje govorimo, kao što sam već rekao, ukazuje na to da su dominantni diskursi o jeziku diskursi ugroženosti I osporavanja, odnosno sukoba. Šire gledano, društvena realnost je uvijek najvećim dijelom posljedica dominantne diskurzivne formacije, a ona je kod nas, nažalost, još uvijek na fonu konflikta. Na kraju, jezik i diskurs su ne samo ogledalo društvene stvarnosti nego i mehanizam za njeno stvaranje.

Mnogo je primjera za to. Emir Suljagić je, recimo, u jednoj studiji iz prošle godine pokazao u kojoj mjeri je jezik, između ostalog, bio zloupotrijebljen u procesu prikazivanja Bošnjaka kao “stranog tijela”, što je bila priprema za ratna dejstva i genocid. To se u vojnostrateškom rječniku naziva i specijalni rat.

To se dešava i danas, s tim što se danas, u nedostatku političkog prostora za konkretne agresivne poteze, više radi o servisiranju, tj. održavanju konflikta. Političke i kulturne elite na Zapadnom Balkanu danas u najvećoj mjeri žive od servisiranja tog konflikta, a mi živimo u skeču “Top Liste Nadrealista” u kojem nam prijeti “izbijanje mira”.

SANU kao “Centralni komitet”

Radiosarajevo.ba: Vi ste jednom kazali da svaki standardni jezik ustvari jeste “politički jezik”. Kako vidite tendencije zabranjivanja i negiranja, recimo, bosanskog jezika u bh. entitetu RS, pa i Srbiji, ili tendencije da ga se negira nominacijom “bošnjačkog jezika” itd. Srpska akademija nauka i umetosti je, recimo, vrlo jasna u tom smislu? Sve više je to prisutno i u Hrvatskoj. Zašto se to dešava?

Ajšić: Standardni jezik je mehanizam moderne kulturno-političke hegemonije, tehnologija moći, da se poslužimo frazom Michela Foucaulta. Organske, tradicionalne, pretpolitičke zajednice u pravilu ne standardiziraju jezik jer za tim nemaju potrebe. Cilj rane standardizacije jezika je bio da se uveća posjed i isti stavi pod efikasnu kontrolu centralne vlasti. Tendencija o kojoj govorite je sasvim transparentna: uprkos tvrdnjama da naziv “bosanski” predstavlja izraz bošnjačkih hegemonijskih aspiracija (što je besmislica jer Ustav već prepoznaje ‘druge’ jezike, a druge etnije imaju efikasne mehanizme političke kontrole), radi se o pokušaju svođenja bošnjačkog identiteta na regionalni (odatle često poređenje sa dalmatinskim, šumadijskim, itd.) u cilju odricanja legitimiteta i osporavanja prava na kulturni i politički suverenitet.

Sudeći prema rezultatima mog istraživanja, a znamo to i iz prakse, naravno, SANU je ‘Centralni komitet’ srpskog hegemonizma. Oni to i ne kriju. Hrvatski hegemonizam, s druge strane, je mlađi brat srpskog hegemonizma i koristi se metodama koje je od njega naučio a u cilju provođenja udruženog političkog poduhvata u Bosni i Herecegovini. Ne treba zaboraviti ni priučeni bošnjački nacionalizam koji trenutno pohađa večernju školu (o bošnjačkom hegemonizmu je u ovim okolnostima besmisleno govoriti).

Radiosarajevo.ba: Koliko, zapravo, negiranje jezika i kulture kao vid apartheida, zapravo, ima za cilj negiranje bosanske kulture i na koncu same bosanske države? Što nam neke pojave u svijetu mogu reći o tome?

Ajšić: Pogodili ste u samu srž. Delegitimizacija kulturne i, na koncu, etničke zasebnosti je sredstvo za postizanje konačnog cilja: asimilacije i političke neutralizacije. Kad ti pokušaji propadnu, onda se poseže za fizičkim uništenjem. To fizičko uništenje se zove genocid i uvijek uključuje i element kulturnog nasilja. Komparativna globalna analiza nam pokazuje da se ovo, na ovaj ili onaj način, već dešavalo na mnogim drugim mjestima, ali uglavnom mnogo ranije.

Ovako su nastali mnogi standardni jezici poput, recimo, francuskog, koji je, sa određenim izuzecima, potpuno “poklopio” i neutralizirao etnolingvističku raznolikost Francuske nakon Francuske revolucije. Dakle, savremeni srpskohrvatski, i svaki sličan, hegemonizam je jedan historijski anahronizam, stvar koju više nije moguće ostvariti, čak ni agresijom, logorima i genocidom. Tu ideju treba napustiti na dobrobit svih na Zapadnom Balkanu i šire.

Utjerivanje Crnogoraca u “srpski svet”

Radiosarajevo.ba: Kako, također, komentirate pojavu negiranja i crnogorskog jezika i kulture, na sličnim matricama?

Ajšić: Kao što sam već i napomenuo, jasno je da se radi o, manje-više, istoj matrici. Jedina je razlika, možda, u tome što Crnogorci, za razliku od Bošnjaka, nisu i potpuna religijska Drugost, odnosno
orijentalna pošast, pa ih je stoga nešto teže diskurzivno konstruirati kao podljude.

Cilj negacije je isti: delegitimizacija zasebnosti i potkopavanje suvereniteta u cilju asimilacije u “srpski svet”. Vidite i sami šta se desilo u Crnoj Gori od posljednjih izbora naovamo. Ovo se, na kraju, baš
ovih dana i otvoreno govori, zar ne?

Definicija ludila

Radiosarajevo.ba: Zašto je Deklaracija o zajedničkom jeziku, za koju ste Vi kazali da je dobronamjerna, često negativno prihvaćena?

Ajšić: U najkraćem, zato što ne služi “servisiranju” konflikta već gradi alternativni, emancipatorni diskurs. Deklaracija nije bez svojih problema, ali je jasan pokušaj da se kaže, dosta više!

Neofeudalnim južnoslavenskim serviserima konflikta i njihovim akademskim kmetovima to, naravno, ne odgovara. (Ode Audi.)

Nama su potrebni hrabri i sposobni ljudi koji će staviti javni interes ispred svog ličnog na svakoj važnoj poziciji od politike nadole. Potreban nam je i racionalan odnos prema društvenim, ekonomskim i političkim pitanjima, zasnovan na zdravoj, elementarnoj logici i rezultatima empirijskih istraživanja i analiza.

Trideset godina živimo u tragikomičnom vicu. Mladi ljudi masovno odlaze, iz cijelog regiona. To nije slučajno. Znate onu definiciju ludila: raditi sve isto, a očekivati drugačiji rezultat. Zvuči li Vam to poznato?

Šta mi, zapravo, želimo?

Radiosarajevo.ba: Kako da jezik/jezici Zapadnog Balkana u idealtipskom sagledavanju budu faktor integracije i ujedinjenja, jer se, na koncu, dobro razumijemo, a ne razdvajanja?

Ajšić: To je pitanje svih pitanja na Zapadnom Balkanu. Nažalost, dominantna politika od rata naovamo je politika sukoba i dezintegracije, kako u jeziku tako i u svemu drugom. Međutim, potreba za uvezivanjem, kulturnim, ekonomskim, političkim, itd., je ogromna i jedina prava šansa za dugoročnu stabilnost i prosperitet.

Etnonacionalisti su već dugo, predugo dominantna politička snaga u svim našim etnijama, ali to ne znači da ne postoji alternativa i da se stanje ne može mijenjati. Pozitivnih primjera je sada već mnogo i ima ih sve više. Ljudi koji se bore protiv malih hidrocentrala i regionalno uvezuju u tom cilju su jedan odličan primjer i prava inspiracija.

Velikodušna ponuda Srbije da vakciniše građane okolnih država, takođe. Solidarnost za vrijeme prirodnih katastrofa poput poplava, požara i zemljotresa je još jedan primjer. Rješenja su moguća i do njih će doći, ali potrebno je taj proces ubrzati. Ja lično vidim dva važna elementa koji mogu doprinijeti ubrzanju ovog procesa.

Prvi je odluka na ličnom nivou svakog pojedinca.

Šta mi, zapravo, želimo? Želimo li mir, stabilnost i prosperitet? Želimo li pravnu i svaku drugu sigurnost i život dostojan čovjeka? Ako je to ono što želimo, moramo poći od sebe, mijenjati sebe i postati bolji ljudi.

Moramo odbiti i odbaciti logiku i politiku etnonacionalizma jer od nje
dobro žive samo oni koji je zagovaraju. Ta politika ogromnoj većini ne nudi ništa. To je valjda jasno.

Drugi važan element je izgradnja koalicija na regionalnom nivou. Već sam pomenuo borce za rijeke i okoliš. Naša društva naprosto, trenutno, nemaju kapacitet da se sama izbore sa posvemašnjom korupcijom koju podstiče etnonacionalizam.

Zbog toga je neophodno uvezivati zdrave regionalne snage. Bosna i Hercegovina je prirodna dodirna tačka naših različitosti i to je trebalo već strateški iskoristiti privlačenjem konstruktivnih pojedinaca i grupa
iz regiona. Ni sada nije kasno. Tu nam činjenica da govorimo istim jezikom može biti od izuzetne pomoći.