Dobrovoljačka: Legalna vojna meta uzvraća udarac!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Iako su ICTY, sudovi u Londonu i Beču i Sud BiH već utvrdili da se radilo o međunarodnom sukobu RBiH i SRJ te legitimnoj vojnoj akciji branilaca Sarajeva, Srbija i RS ne odustaju od strategije izjednačavanja krivice.

U ladicama Tužilaštva Bosne i Hercegovine leže predmeti o teškim ratnim zločinima srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, spaljenim selima bez preživjelih, artiljerijskim masakrima civila i logorskim zvjerstvima, ali nakon 30 godina ponovo se otvara „slučaj Dobrovoljačka“.

Trending

Završen štrak u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo: Sindikat najavio naredne korake

Piše: Edin Subašić za portal Radiosarajevo.ba

Ovaj slučaj oduvijek ima vrlo slojevitu i mnogo težu političku dimenziju, nego je težina samog delikta. Analiza u nastavku će pokazati da su ciljevi i motivacija novog čina ove pravosudne trakavice izrazito političke prirode, a ne nastojanje da se pravnim sredstvima dođe do istine i satisfakcije žrtvama.

Optužnica zaobilazi pokušaj puča 2. maja!

Posljednjih dana aprila, dakle uoči 30. godišnjice događaja, Tužilaštvo BiH je podiglo najavljivanu optužnicu protiv 10 bivših dužnosnika političkog, vojnog i policijskog vrha tek osamostaljene Republike BiH. Optuženi su: Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško. Kako stoji u priopćenju Tužilaštva "...optuženi se terete da su (...) planirali, podstrekavali i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civila zaposlenih u bivšoj JNA, pod pratnjom mirovnih snaga UN-a", a da kasnije nisu istražili slučaj i procesuirali počinitelje nego su čak i „... pomagali počiniteljima nakon izvršenog zločina...“.

Najprije, kolona uopće nije bila nebranjena, nego naoružana do zuba. Ali, za razliku od prethodnih kvalificiranja ovog događaja od istražno-pravosudnih organa bh. entiteta RS i Srbije ovaj puta se optužnica Tužilaštva BiH odnosi samo na događaje od 3. maja 1992. godine, a ne i na 2. maj!

Nadalje, govori se o - osam ubijenih žrtava, 24 ranjenih i više desetina zarobljenih, za razliku od ranijeg insistiranja na 42 poginulih, preko 70 ranjenih itd. To ranije lažiranje posljedica incidenta u Dobrovoljačkoj svojevremeno je razotkrio general Milutin Kukanjac, komandant 6. vojne oblasti JNA u jednom TV intervjuu rekavši:

„Poginuo je jedan vojnik, Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović Budimir i Mihailović Boško, jedan potpukovnik, Jovanić Boško i jedna žena, muslimanka Šuko Nurmela... Sve ostalo je čista laž.“

Zašto je bitno tumačiti ove brojeve, iako je degutantno žrtve tretirati kao statistiku?

Naime, pravosuđa RS i Srbije dosad su nastojala prikazati da je svih 42 poginulih pripadnika JNA stradalo 3. maja - u Dobrovoljačkoj. Na taj način su izbjegavali da se govori o suštini sukoba branilaca Sarajeva i JNA 2. maja, a tada se radilo o klasičnom pokušaju vojnog puča i likvidacije političkog rukovodstva RBiH. Srpskoj političkoj eliti ni sada ne odgovara da se to rasvijetli u sudskom postupku. Ali sada je pitanje zašto to ne odgovara Tužilaštvu BiH?! Jedini logičan odgovor je da je i ovaj postupak u Sarajevu pod uticajem Srbije (kao i dosadašnji pokušaji) te se pažljivo izbjegavaju po nju nepovoljne činjenice! I samo podizanje optužnice isključivi je politički, a ne pravni interes Srbije i bh. entiteta RS.

Šta žele Srbija i RS?

Već prve pravne analize optužnice plasirane u javnost pronalaze izrazitu političku intenciju – izjednačavanje odgovornosti SR Jugoslavije (Srbije) i legalnih organa Republike Bosne i Hercegovine tako što će se utvrditi da su obje strane činile zločine. To je i Srbiji i bh. entitetu RS prijeko potrebno u pokušaju da olabave pritisak Zapada na njih, koji se pojačao s početkom ukrajinske krize i njihovim usamljenim stajanjem na stranu Rusije. Srbija i Vučić su pred ultimativnim zahtjevom EU i SAD da se opredijele, a Dodik i RS su već pod sankcijama pa im je bilo kakvo rasterećenje od odgovornosti za sveukupno stanje na zapadnom Balkanu sada neophodno. Ne samo sada, nego i u smislu političke pozicije Srbije i RS u budućnosti.

Očigledno je da se više ne nastoje pronaći „odgovorni“ za pogibiju 36 specijalaca JNA iz prostog razloga što su oni poginuli u sukobu sa braniocima Predsjedništva RBiH u ofanzivnoj vojnoj akciji. Više se ne traži satisfakcija tim žrtvama i njihovim porodicama, jer je bitnije zaobići priču o neuspjelom puču.

U pravnoj taktici Srbije također se ponavlja isti pristup kao kad su preko Interpola i sudova u Londonu i Beču isposlovali hapšenje Ejupa Ganića i Jovana Divjaka te pokušali dobiti njihovo izručenje u Beograd. O tome tadašnji Ganićev pravi zastupnik Damir Arnaut kaže:

„Nemam sumnje da se radi o jednakoj zloupotrebi pravosuđa BiH, kao što je 2010. godine to bila zloupotreba pravosuđa Velike Britanije, a 2011. zloupotreba austrijskog pravosuđa.“ Osim neuspjeha u zahtjevu za izručenje njih dvojice, Srbija je tada istrčala sa svojevrsnim priznanjem krivice za sukob u Bosni. Naime, da bi dokazala pravo da procesuira slučaj navodnog zločina u Sarajevu, tj. u drugoj državi, Srbija je tada dokumentom svog Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde priznala da se u kritično vrijeme u Bosni odigravao „međunarodni vojni sukob“, posredno priznavši agresiju na već priznatu Republiku BiH.

Međunarodni sukob SRJ i RBiH

U aktu zahtjeva londonskom sudu za izručenje Ganića, koji su potpisali tadašnji tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i ministrica pravde u Vladi Srbije Snežana Malović eksplicitno stoji: „Republika Srbija smatra da je u relevantno vreme i mesto u slučaju okr. Ejupa Ganića reč o međunarodnom oružanom sukobu u kome su učestvovale dve visoke ugovornice i to Bosna i Hercegovina s jedne strane, a sa druge SRJ (Savezna Republike Jugoslavija) od 27. aprila 1992. do 19 maja 1992. godine.“

Interesantno je da ovaj momenat i ovaj dokument pravni tim pod kontrolom Bakira Izetbegovića koji je zastupao Bosnu u postupku revizije presude protiv Srbije nije ni pokušao koristiti kao novi dokaz agresije Srbije, kao ni neke druge dokumente koje je imao na raspolaganju!

U dokumentu se Vukčević i Malović čak pozivaju na već ranije izrečenu presudu zločincima Tadiću i Brđaninu gdje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđuje da je bio međunarodni sukob, čime Srbija direktno priznaje i prihvata presude tog suda.

U aktuelnom slučaju nove optužnice vrlo su značajne odluke sudova koji su se već bavili Dobrovoljačkom i donijele odluke o karakteru događaja.

Već presuđeno: legalna vojna meta!

Dakle, Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji je još 1992. godine provelo istragu i raspisalo potjernicu za 19 tada osumnjičenih. Bosna i Hercegovina se usprotivila tom postupku budući da je SRJ prekršila Rimski dogovor tako što prije otvaranja istrage nije tražila mišljenje Međunarodnog suda za ratne zločine. Pravosuđe RBiH tada je predmet ustupilo ICTY-ju, a Tribunal je proveo istragu i 2003. godine donio odluku da nema osnova za dizanje optužnice i predmet vratio u Sarajevo.

Međutim, Srbija ne odustaje pa preko Interpola raspisuje potjernicu za osumnjičenima po kojoj je 2010. u Londonu uhapšen Ejup Ganić, a 2011. u Beču Jovan Divjak. Srbija je insistirala da ima nove dokaze i tražila izručenje, ali su i britansko i austrijsko pravosuđe nakon višemjesečnog postupka oslobodili obojicu utvrdivši da je „...u maju 1992. godine JNA bila neprijateljska vojska u ratu u Bosni, a samim tim i legitimna vojna meta.“

Na temelju tih odluka 2012. godine Tužilaštvo BiH je obustavilo istragu protiv svih osumnjičenih, ali su uslijedile žalbe porodica poginulih i snažni politički pritisci iz Banjaluke i Beograda. Međutim, tadašnji glavni tužilac Goran Salihović je predmet držao „na mirovanju“, umjesto da je, kako tvrde pravnici, odgovorio na žalbe na temelju raspoloživih činjenica i već pomenutih odluka stranih sudova. Kada je na njegovo mjesto došla Gordana Tadić, srpska strana je obnovila zahtjev sa argumentacijom o „novim dokazima“ pa je 2018. godine ponovo otvorena istraga Tužilaštva BiH čiji epilog je nova optužnica koja sada čeka na potvrđivanje ili odbacivanje na Sudu BiH. Na mogući dalji razvoj procesa osvrnuo se Damir Arnaut...

„Ja sam uvjeren da tu nema nikakvih relevantnih dokaza. Ono što me je zaprepastilo, a što sam vidio, jeste da sada Tužilaštvo tvrdi nešto što nije niko ranije, a to je tvrdnja da Alija Izetbegović 3. maja nije više bio zarobljen i da je Ganić znao da nije bio zarobljen. Oni u suštini, iako nije napisano, smatraju da je Alija bio zarobljen samo 2. maja, a da je dan kasnije bio svojevoljno u Komandi na Bistriku. To je jedna apsolutna laž. Pravno gledajući nema nikakve osnove za potvrđivanje optužnice, a kamoli za osuđujuću presudu.“, tvrdi Arnaut.

Kriminaliziranje komandne linije

Indikativno je da optužnica „gađa“ ljude iz vrha politike i sigurnosnih struktura u Sarajevu, a ne zalazi u pitanje neposrednih izvršilaca ubistava pripadnika JNA. Dakle, nastoji se kriminalizirati ljude po komandnoj i političkoj liniji kako bi se eventualnim procesom i osudom odgovornost prebacila i podijelila i sa vlastima tadašnje Republike BiH. Krajnji cilj srpskog establišmenta koji utiče na pravosuđe u BiH je dokazivanje teze – svi su odgovorni, svi su činili zločine pa i sankcije neka slijede svima jednako ili nikom.

Naravno, dosad utvrđene i presuđene činjenice o zločinima svih strana ni faktički, ni pravno, ni logički, ni civilizacijski ne dozvoljavaju znak jednakosti među stranama. Jasno je koje strane su planirale logore, progone, zločine i genocid kao dio ekspanzionističke velikodržavne strategije. No, kako vidimo srpske političke elite još strahuju od posljedica genocidne politike te nastoje amortizirati eventualne posljedice na međunarodnom političkom planu.

Nad cijelim slučajem već 30 godina lebde dvije enigme. Prva je – ko je i zašto pucao u ljude u koloni? Iako je tome svjedočilo dosta običnih pripadnika odbrambenih snaga ovo pitanje je i danas tabu. Čak ni u nezvaničnom (tzv. čaršijskom) javnom prostoru se ne čuju detalji o tome. Na poznatom snimku vidi se kako pokojni general Jovan Divjak megafonom naređuje „Ne pucaj, ne pucaj!“ Na pitanje o tome u jednom intervjuu on je izjavio:

„Ne znam ko je pucao. Mislim da niko nije izdao naređenje, da je to bila samoinicijativa pojedinaca koji su sebi dali za pravo da odlučuju o tome da li će nekome skinuti glavu". Sudeći po optužnici proces, ako ga i bude, izgleda ponovo neće ići u pravcu rasvjetljavanja ovog pitanja.

Zašto je Alija I. sletio u Sarajevo?

Druga enigma je – zašto je Alija Izetbegović sletio u Sarajevo, vraćajući se iz Lisabona gdje je prisustvovao mirovnim pregovorima sa Peterom Caringtonom i Joseom Cutileirom, iako je znao da je sarajevski aerodrom već okupirala JNA?! (Mate Boban je odletio u Zagreb, a Radovan Karadžić u Beograd!) Izetbegovića je pilot obavijestio da je vojska na aerodromu. Također, znao je da je tog dana (2. maja) u sukobu JNA i TO BiH i patriotskih grupa već osujećen vojni puč, da su komanda JNA na Bistriku i kasarne bile opkoljene i blokirane te su branioci Sarajeva bili u veoma povoljnoj taktičkoj poziciji. Tu pozicionu prednost nad mnogo jačim napadačem zapravo je upropastio Izetbegović sletivši u Sarajevo servirajući sebe i delegaciju kao taoca i ojačavajući tako pregovaračku poziciju JNA.

„Ptica je sletjela“, bila je na bezbjednjačkim linijama KOS-a šifra za njegovo dovođenje u Lukavicu. Sve što se događalo kasnije, 3. maja, poznato je iz direktnog TV prenosa i stotina drugih svjedočenja. Ali enigma ostaje.

Dakle, ne može se prihvatiti kao odgovor da „nije znao“ da ga na aerodromu čeka vojska bijesna zbog poraza i gubitaka koje su pretrpjeli tog dana. Također, činjenica da je sa njim bila i njegova kćerka Sabina, a da je ipak sletio, ukazuje da je Izetbegović bio siguran da im se ništa neće dogoditi! Kako je to mogao znati?

Potpisnik ovih redova bio je svjedok šoka i rezignacije oficira u Regionalnom štabu TO Sarajevo, kojim je tada komandovao Mustafa Hajrulahović Talijan, kada je Izetbegović postavši talac (?) u Lukavici anulirao stratešku prednost branilaca.

„Nije trebao sada doći kad cijelu komandu JNA imamo u šaci,“ bio je stav oficira.

Također, kasnije po dolasku u Predsjedništvo RBiH Izetbegović je bjesnio na Ganića i vojne komandante što su „radi nekoliko puškica“ blokirali komandu JNA na Bistriku i kolonu. Izetbegović je također, prema nekim svjedočenjima, u Sarajevo došao iz Lukavice sa teorijom serviranom od šefa KOS-a generala Ace Vasiljevića da mu je „...u Sarajevu na putu sa aerodroma Ganić postavio zasjedu i da ga namjerava likvidirati i preuzeti vlast...“ Čudno je da je Izetbegović nasjeo na tu priču koja je po sadržaju tipična podvala iz udžbenika KOS-a.

Dakle, enigma Izetbegovićevog slijetanja u osinje gnijezdo JNA ostaje i dalje i moraće se jednom razriješiti. Možda čak i kroz eventualni proces u kojem Tužilaštvo BiH namjerava izvesti više od 500 materijalnih dokaza i saslušati 227 svjedoka.

**

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba