Dnevnik bicikliste: Turska

Sarajlija Sead Muhić, nezaposleni profesor sporta i tjelesnog odgoja, u oktobru ove godine napravio je priličan podvig – biciklom je otputovao iz Sarajeva do Irana. Sa Seadom smo razgovarali o ovom putovanju te o ljudima i društvenoj situaciji u državama kroz koje je prolazio. Donosimo vam fotografije sa posljednje etape njegovog putovanja - Turske.

"Turci su već druga priča. Iako se graniče sa Grcima, kulturološki su godinama daleko od Grka. Sve svoje kasarne su poredali uz granicu sa Grčkom i samo izvode vojne vježbe. Prelaziš granicu, a na sve strane se puca kao da je ratno stanje. Turci su stvarno super likovi. Jednostavno, sporije žive i imaju vremena da im nešto ispričaš i da i oni tebi nešto kažu. Međutim, Turska je tolika da im se i jezik razlikuje od predjela do predjela, kao i sve drugo – od ponašanja do oblačenja. Upravo zahvaljujući putovanju biciklom, mogao sam da primijetim sve te razlike, jer sam imao vremena da posmatram. Jako su gostoljubivi. Hrane, naročito u zapadnom dijelu gdje su doline koje hrane velike gradove, ima u izobilju i ne mjeri se u kilogramima nego u vozovima. Tako sam je uglavnom i dobijao na poklon i kroz pola Turske sam kupovao jedino hljeb. Nisam čak morao ni da pitam za hranu, sami su me zvali i nudili svega.

Također, osim država, mogu se porediti i svi veliki gradovi između sebe. Svaki je zaseban mikrokosmos, a u njima vlada haos: 90% loših stvari koje ti se mogu desiti na putu – desit će se u metropolama. Pune su varalica i pljačkaša, a niko ni za kog nema vremena. Čim se malo odmakneš od grada – ljudi imaju dušu i žive puno humanijim životom. Zbog toga ja uglavnom i izbjegavam gradove. Čak nisam u Aziju prešao preko Istanbula, nego sam išao dole na Dardanele. Saobraćaj preko Istanbula i prelazak preko ona dva mosta je smrtonosan i rizičniji nego čitav ovaj put.

Jedno od najljepših mjesta kroz koja sam prošao je poluotok Galipolje, gdje je 1915. bila ona velika bitka, a to sam morao vidjeti. Toliko tamo ima toga za vidjeti, da sam tek tu shvatio koliko mi veze nemamo o historiji i koliko nam se servira zapadna verzija. Za Normandiju su svi čuli, a ona je obdanište naspram Galipolja, gdje je samo Turaka izginulo 210 hiljada (ali i 15 hiljada naših ljudi). Tu je čitav svijet udario na slabo naoružane Turke i 240 dana nisu mogli da prođu. Australijski i novozelandski vojnici tamo imaju svoju plažu, dugu 300-tinjak metara, gdje su izginuli košeni mitraljezima, a tu je i njihovo groblje. Drugo mjesto je Kapadokija. Tu se jednostavno odsiječeš kad je vidiš. Kao da su je pravile sile koje nisu ovozemaljske. S druge strane, problem Kapadokije je što ti ništa nije na nogu. Gdje god da kreneš, moraš se maksuz pripremiti.", rekao je Muhić o Turskoj i Turcima u intervjuu za Radiosarajevo.ba.

Više o čitavom putovanju pročitajte u intervjuu sa Muhićem, a pogledajte i fotografije sa putovanja kroz Albaniju i Grčku.