Dan kada smo bili na krovu Evrope

Od finala u Grenoblu je prošlo 36 godina. Mirza nas je zauvijek napustio 2001. godine. Ove godine slavna KK Bosna seli u niži rang takmičenja...

Tekst u rubrici Šta drugi pišu prenosimo sa portala Al Jazeera Balkans.

Piše: Zvonimir Nikolić

Peti april će mnogi povezati sa danom koji je prethodio oslobođenju Sarajeva 1945. godine. Ili danu koji je odnio prve žrtve rata u Bosni i Hercegovini 1992 godine. Ali, jednog 5. aprila, sada već davne 1979. godine, bili smo najsretniji grad na svijetu.

Slavili smo pobjedu košarkaša Bosne u finalu Lige evropskih šampiona nad velikim Emersonom iz Varezea.

Jedan tada mali klub, iz "nekog" Sarajeva "iza željezne zavjese", kako su nas tada voljeli zvati zapadni mediji, osvojio je Evropu.

Pobijedio je Emerson iz Varesea. Klub koji promijenio više od deset sponzorskih imena. Ali, čini mi se da je, bar u mom sjećanju, ostao najpoznatiji kao Ignis, Emerson i Mobilgirgi. Mogu samo zamisliti kako je bilo "Studentima" iz Sarajeva igrati protiv slavnog Boba Morsea, Dine Menegina (vjerovatno najboljeg i najpoznatijeg italijanskog košarkaša svih vremena) i Charlie Yelvertona, koji je prije evropske karijere igrao za Portland Trail Blazerse.

Svima nama, koji smo tada imali koš, napravljen od šperploče i postavljen na garaži u nekom dvorištu ili na nekoj banderi u uglu parkinga, rođeni su novi idoli. Išli smo na svaku utakmicu Bosne, gledali svaki prenos na televiziji, pokušavajući "skinuti" neki potez Mirze Delibašića, elegantno pogoditi koš kao Žarko Varajić ili zakucati kao Rašo Radovanović.

Sjećam se i dočeka koji je pripremljen košarkašima po povratku u Sarajevo. Pred starim prostorijama Bosne, u ulici Maršala Tita 44. Pun grad, i starost i mladost na ulicama. Pjevalo se i slavilo do duboko u noć.

Jedno ime

A ko je mogao zamisliti da je tadašnji evropski prvak samo nekoliko godina ranije, 1972. godine, odigrao dramatičnu utakmicu i pobijedio gradskog rivala Željezničara i osigurao ulazak u Prvu ligu tadašnje Jugoslavije?

Za samo sedam godina od drugoligaša do prvaka Jugoslavije i do prvaka Evrope!

Ipak, jedno ime je odskakalo od svih - Mirza Delibašić. Iako je u tom finalu Žarko Varajić postigao nevjerovatnih 45 poena, 15 više od Mirze, igrač utakmice je bio Kinđe.

On je bio taj kojeg smo prije svake utakmice čekali da se pojavi na terenu i nagradimo najgromoglasnijim aplauzom. Presretni što je batalio tenis i zaigrao košarku. I još sretniji što je iz rodne Tuzle odlučio doći u Sarajevo, a ne u Beograd. Jer tih godina i beogradski Partizan je želio Mirzu u svojim redovima.

Ja sam tada bio momčić. Šesnaestogodišnjak, zaljubljen u košarku i sretnik koji bi ponekad vidio Mirzu na ulicama našega grada.

Poslije je došla nova generacija kvalitetnih košarkaša. Dževad Alihodžić, Nenad Marković, Gordan Firić, Sejo Bukva, Radenko Dobraš, Samir Avdić... Generacija koja je imala nesreću da postanu veliki u vrijeme kada se Jugoslavija raspadala, u vrijeme kada je počeo i bjesnio rat. Generacija koja je mogla isto tako da se nosi sa najvećim evropskim i svjetskim imenima.

Jači od Reala, lošiji od Trebinja

Imala je Bosna i prepunu Skenderiju u sezoni 2005/06, kada je suvereno osvojila ligu Bosne i Hercegovine i pružala solidne partije u regionalnoj ABA ligi, pojačana Amerikancima Lanceom Williamsom i Darennom Fennom.

Od finala u Grenoblu je prošlo 36 godina.

Mirza nas je zauvijek napustio 2001. godine.

Ove godine slavna Bosna seli u niži rang takmičenja. Drugu ligu.

Klub koji je 1979. godine iza sebe ostavio Real Madrid, Juventud, Maccabi, Olympiacos... Klub koji je suvereno "gazio" jedno vrijeme ekipe iz Beograda, Zagreba, Ljubljane ili Splita, ove godine nije mogao da izdrži konkurenciju iz Trebinja, Višegrada, Kaknja ili Aleksandovca.

Dešavalo se i prije da neka velika ekipa ispadne iz lige. I nekadašnji evropski prvak u fudbalu Nottingham Forest je drugoligaš. Ali, nama koji smo bili na Titovoj ulici davnog 5. aprila, slavili krov Evrope, to je malo tužno.

Moguće je da se Bosna jednog dana vrati na staze stare slave. Da se rode novi Mirza, Žarko, Sabit, Nenad ili Samir...

Oronula dvorana, napukli spomenik

Ipak, ne mogu a da ne pomislim šta bi rekao Mirza kada bi znao da se njegov klub seli u niži rang? Ne mogu da ne pomislim kako smo nekako ravnodušni prema potonuću naše Bosne, kako smo ravnodušni prema najboljem košarkašu kojeg je ova država ikada imala.

Idola kojeg se sjetimo uglavnom na godišnjicu njegove smrti, kada se spomene oronula dvorana koja nosi njegovo ime ili napukli spomenik od stakla u parku ispred FIS-a.

I pišem ovo kao osoba koju nešto stegne u grlu kada pomisli gdje je sada Bosna.

Kao osoba koja se još sjeća očevog šampanjca kojeg je čuvao za posebnu priliku. A otvorio ga je te aprilske noći.

Kao osoba u čijem sjećanju još uvijek Mirzin rolling...

P.S. Svako od nas bar ponekad pomisli kako konstantno živimo od sjećanja. Obilježavanje godišnjice Olimpijade, godišnjice Danisovog Oscara, ili, evo, ove godišnjice Bosninog pohoda po Evropi, ipak su neka lijepa sjećanja.

Sjećanja koja polako blijede zbog sjećanja na godišnjice zločina, godišnjice masakra, godišnjice stradalnika...

Čudne su naše podudarnosti pojednih datuma. Tog 5. aprila 1979. godine smo bili sretni. Samo 13 godina kasnije sreću je zamijenio plač majki...