Dado Delić: Zemlja vjetra i nepregledne pustinje - misliš Turkmenistan?!

Nakon nekog vremena, nekoliko mjeseci od povratka s avanture koju je portal Radiosarajevo.ba pratio (sve priče Dade Delića čitajte na ovom linku), javio nam se Dado i odlučio podijeliti još neke impresije s ove velike putešestvije zvane "Biciklom kroz meridijane i paralele". 

U petom tekstu čitajte Dadine priče iz Turkmenistana - o neobičnim pravilima u vezi s bradom, lošim putevima, pričljivim domaćinima, osmjesima djevojaka...

Put kroz ovu daleku i izoliranu zemlju Centralne Azije prošao je mnogo bolje nego što sam planirao. Još dok sam u toplini kuće i uz čaj naglabao kako da preturim tih 550 km pustinje, odlučio sam da ću uzeti autobus. Turkmenistan je jedna od politički najzatvorenijih zemlja na svijetu i za prolazak kroz ovu zemlju jedino sam mogao dobiti petodnevnu tranzitnu vizu. Kazna za prekoračenje viznog roka izlaska iz zemlje se plaća 1000 $ po danu. S obzirom na to da mi je po ulasku u Turkmenistan, ostalo nešto više od polovice gore pomenutog iznosa, nije bilo riječi o riskiranju. Poučen iskustvom iz Maroka i nekoliko ekstra provedenih noći na rubu Sahare zbog pješčane oluje i otečenih očiju, dobio sam dobar nauk i poziv na oprez.

Pa ipak, dok sam u Mashadu (Iran) vadio vizu za Turkmenistan, sreo sam grupu od pet Japanaca koji su također putovali na biciklima i pred kojima je Turkmenistan stajao kao još jedna prepreka na putu za Japan. Potrefilo se da ćemo putovati u isto vrijeme. S osmjehom su pristali na još jednog putnika. Tek tako, promijenio sam plan i odlučio sam odvoziti tih 550 km pustinje u pet dana, što da sam bio sam, ne bi bilo govora o tome. 

What's wrong with your beard?

Zemlja još uvijek povinovana ostavštini Turkmenbasija (vođa svih Turkmena) ili poznatijeg svjetovnog naziva Saparmurat Nijazova, je u najmanju ruku zanimljiva i puna kontradiktornosti. U tom duhu je protekao i sam prelazak preko granice, kada me je službenik za pultom upitao: "What's wrong with your beard". Na tako smiješno postavljeno pitanje, s osmjehom sam odgovorio: "Protection from sun", nakon čega nas je sve šestero postrojio i preturajući svaku rupu na bisagama, zadržao tri sata na granici.

U svom čudstvu kakvim ga je krasila vlastita pojava, Saparmurat Nijazov, koji je Turkmenistanom vladao 21 godinu - a umro je 2006 godine - donio je zakon da svi u državi moraju biti perfektno obrijani i ošišani, te da izuzetak nisu ni posjetioci ove zemlje. Zbog toga su, do nedavno na svim graničnim prijelazima boravili brice i čekali posjetioce. Mogli ste birati da se podvrgnete šišanju i brijanju ili da zaobiđete Turkmenistan. Druge nije bilo. U nizu besmislica koje je činio, zanimljiva je i ta da je promijenio nazive mjeseci u godini kao i dana u sedmici, i nadio im opisna imena; prvi dan, mladi dan, pravedni dan i tako dalje. Balet, operu i cirkus je strogo zabranio, zbog toga što to nisu izvorno turkmenistanski običaji, dok je biblioteke u svim mjestima, osim u glavnom gradu Ashgabatu, zatvorio pod opaskom da su ionako Kur'an i Ruhnama jedine knjige koje se trebaju čitati. Svoju majku koju je volio više od ičega, a kako i ne bi kad je baš ona rodila najsavršenijeg muškarca i upravo vođu svih Turkmena, sa sobom u zagrljaju je  u obliku zlatne statue gradio po čitavoj zemlji.

Vrhunac njegovog postojanja, indoktriniran je u Ruhnamu (knjiga o duši). Knjiga koju je lično napisao i u kojoj objašnjava svoje viđenje svijeta, trebala je služiti kao knjiga duhovnog prosvjetljenja turkmenistanskog naroda. Iako su mnogi apsurdni zakoni nakon njegove smrti ukinuti, polaganje zakletve na Ruhnamu je i dalje obavezno; u školama, sudovima, policijskim organima, vojsci, pa čak i vjerskim ustanovama. U ovom posljednjem, naišlo se na otpor, uslijed čega je srušeno nekoliko džamija, a kao opomena neposlušnima.

Uprkos bogatoj historiji i činjenici da je Turkmenistan zbog svog položaja bio izložen utjecaju mnoštva različitih kultura, nažalost, rijetka ostavština je doživjela današnjicu. S jedne strane, rušeći zatečeno, malo je toga ostalo nakon svakog novog osvajača, a i ono što je ostalo, vrijeme je učinilo neprepoznatljivim. Jedno takvo mjesto jesu ruševine srednjovjekovnog grada Merva. U 12. stoljeću bio je to najveći grad na svijetu. Perzijski historičar Ata-Malik Juvajni iz 12. stoljeća je opisao invaziju Mongola na taj perzijski grad i krvavu sudbinu više od milion ljudi kojima je presudio Tolui Khan, četvrti sin Džingis Khana. Svaki vojnik te ogromne vojske dobio je zadatak da ubije 400 ljudi, da bi do ponoći grad bio potpuno prazan. Danas, u blizini ovoga srednjovjekovnog, nalazi se savremeni grad pod imenom Mary. To je jedan od tri grada kroz koja sam prošao na svom putu.

Zlatni zubi domaćina i osmjesi djevojaka

Naime, 70 posto površine Turkmenistana je prekriveno pustinjom Kara-Kum (na turskom jeziku - crni pijesak). U bespreglednom moru pijeska, gradovi se pojavljuju tek kao rijetke oaze života dok između istih ne postoji ništa. Također, u zemlji postoje dvije glavne saobraćajnice, koje su na internet stranicama ljudi koji su obišli svijet opisane kao "zasigurno najgore po kojima ćete za života voziti". 

Da zdušno dočaram koliko su ceste loše, dovoljan je podatak da nam je prvog dana za 80 pređenih kilometara trebalo 16 sati vožnje. Neravnomjerna cesta prekrivena prašinom i pijeskom, bolje bi služila da je sva od makadama, nego kao ova asfaltna, s dubokim rupama, zbog koje ste prisiljeni voziti sporo, silaziti s bicikla i to sve raditi na 43°C. Još oko podne tog prvog dana, pustinja je počela uzimati svoj danak. Nakon višesatnog čekanja dvoje od petočlane ekipe, to dvoje su nam uskoro mahali s prozora kamiona koji su ustopali. Momak je imao užasnu glavobolju, mučninu i povišen puls, vjerovatno posljedice sunčanice. Nažalost, ni "gazelica" to nije mogla preživjeti. Već nakon prvih 20 pređenih kilometara, počele su mi pucati žice na zadnjem točku. Ispostavilo se da je dodatnih osam flaša vode, ipak previše za njene graciozne žice. Čak ni Japanci koji su posjedovali sve nisu mogli izliječiti umirućeg pacijenta. Na kraju sam teret raspodijelio s prijateljima, a bisage i većinu preostalih kilograma stavio na prednje nosače. Kočnicu sam otpustio jer je iskrivljeni točak sada mahnito vrdlao lijevo-desno i nakon svega, znao sam da mi je prvi grad na koji naiđemo ujedno i posljednja tačka vožnje u Turkmenistanu.

Nakon 190 km vožnje došli smo u Mary, gdje sam ja ostao a ostatak ekipe produžio dalje. Smjestio sam se u dvorište postrojenja za prečišćavanje vode i s radnicima uz jelo i votku proveo noć. Malo na turskom i nešto više na ruskom, nizale su se polurazgovjetne rečenice sa znojem orošenih lica mojih pripovjedača. Vrućina je tu nesnosna. Bez obzira na to što zrak nije više 43°C i što je noć, toplota izbija iz betona, iz zemlje, iz svega što je bilo na suncu. Praveći kosi cik ustima kao Clint Eastwood prije rafala najmijenjenog zlikovcu, i domaćini su svako malo prebirali jezikom po zlatnim zubima. Zlatne navlake, običaj koji označava imućnost i uspjeh, i danas je veoma raširen u Turkmenistanu. Ukoliko se ženite, završavate fakultet ili jednostavno prelazite u punoljetstvo, zlatni zubi će biti roditeljski poklon. Na te osmjehe sam se navikao brzo, međutim nešto duže mi je trebalo da se naviknem na osmijeh djevojaka, koji bi se inače u drugim zemljama sa žudnjom iščekivao. To, kao i mnogi običaji, u velikoj su mjeri bili izbrisani iz kolektivne svijesti naroda, međutim, mnogo se radi na vraćanju pojedinih.

Dominantno nomadski narod, Turkmenistanci su početkom 1920-ih, u sklopu preoblikovanja ustrojstva države pod sovjetskom vladom, bili primorani da se odreknu nomadskog života i nasele u gradove. U procesu kolektivizacije, stoka i seljaci su stavljeni u službu države te se izgubio dotadašnji način života. Zbog toga, gradovi u turkmenistanu doslovno sliče na preslikane 3D animacije gradova urađenih u autokedu. Na mjestima gdje su izgrađeni, do prije 50 godina su bile pustinje. Dojmljivo izgledaju sve državne zgrade, savršeno uređeni parkovi, nove škole i futuristički oblikovane vjerske institucije. Možda čak izgleda i presavršeno, dok ne pogledate u cestu. Iz nekog razloga, osim glavnih saobraćajnica, svuda je makadam. Stambeni dijelovi  gradova su nešto stariji, i datiraju iz sedamdesetih, a svu modernizaciju država finansira novcem kojeg dobiju uglavnom od izvoza prirodnog gasa i pamuka. Po zalihama prirodnog gasa, četvrti su u svijetu, a nalaze se i među deset najvećih proizvođača pamuka.

Put od Maryja do Turkmenabata sam prevalio tako što sam platio maršutku (taksi kombi). Turkmenabat je drugi najveći grad u Turkmenistanu i tu sam imao priliku nešto više komunicirati na engleskom, s njegovim tihim i radoznalim stanovnicima. Turkmenistanci su generalno pristupačan i radoznao narod. Gdje god bi imali priliku, ali pazeći da ne budu napadni i preglasni, prilazili bi i uz čaj nudili i priču. Tako sam se i našao u društvu mladog bračnog para Kulanov, koji su mi ponudili da dva dana spavam u kancelariji njihovog restorana. Ponovo, osjećajući se kao kod kuće, mogao sam odahnuti jer je uzbekistanska granica na samo pedesetak kilometara odavde i čitava dva dana da dovedem bicikl u vozno stanje. Na taj način sam dobio i na vremenu da opušteno izdegustiram kulturu ove zemlje. Umjesto danonoćnog okretanja pedala u ovih pet dana vize, sada sam izlazio navečer, utapao se u lokalnom Zip pivu i sutradan sapirao od istog u mutnoj vodi Amu Darja rijeke. Ova rijeka dotiče iz Afganistana i planina Pamira, i iako nije prljava, veoma je mutna zbog tla kroz koje prolazi. Veš u kome sam se kupao, nije bilo moguće isprati od silnog pijeska i mulja. 

Uskoro sam ga se riješio, kao i većine drugih stvari koje mi više nisu bile potrebne, s obzirom na to da sam skoro u Uzbekistanu.