Četvrt stoljeća Daytona: Kako dalje, rođače?

"Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu, kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut", kazao je prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine Jelisejskoj palati u Parizu.

Priredio: Faruk Vele

Međutim, Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je parafiran na današnji dan, 21. novembra 1995. godine, nakon trosedmične mirovne konferencije u američkoj bazi Wright Patterson u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio. Sporazum su parafirali Izetbegović, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i prvi čovjek tadašnje SR Jugoslavije Slobodan Milošević.

Otac ili arhitekta Daytonskog sporazuma bio je Richard Holbrooke, bivši zamjenik američke državne sekretarke Madeleine Albright, a oboje su djelovali u administraciji Billa Clintona, tadašnjeg američkog predsjednika.

Pjesma mira

"Na ovom sastanku za mir mi danas čujemo i glasove žrtava djece čija su igrališta pretvorena u polja smrti, silovanih žena, ljudi u masovnim grobnicama, onih koji su gladovali u logorima, poginulih u bitkama, miliona istjeranih iz svojih domova i otrgnutih od njihovih porodica. Čak i iz svojih grobova, sve te žrtve danas pjevaju pjesmu mira. Neka njihovi glasovi ostanu zauvijek u našim umovima i srcima", kazao je bivši američki predsjednik Bill Clinton.

Rat u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine bio je jedan od najkompliciranijih svjetskih problema u tom periodu. Daytonskim sporazumom taj rat je zaustavljen i uspostavljen mir, smatra prof. dr. Ivo Komšić, ugledni univerzitetski profesor, ratni član Predsjedništva RBiH i učesnik pregovora u Daytonu.

"U trenutku kada je potpisan, 'strane u sukobu' imale su različite percepcije Sporazuma. Opći dojam je bio da se radi o 'nepravičnom miru' koji je, ipak, bolji od nastavka rata. Za državnu delegaciju Bosne i Hercegovine nepravičnost se sastojala u tome što agresija na međunarodno priznatu državu nije kažnjena i što je država entitetski podijeljena", ističe profesor Komšić u posljednjem broju zagrebačkog Preporodovog Journala, koji uskoro izlazi iz štampe.

Poslije Daytonskog sporazuma nije pukla niti jedna puška u Bosni i Hercegovini, primjećuje profesor Komšić, ali su ostale različite percepcije Sporazuma, jer on nije ugasio politike koje su počele i vodile rat.

Prema njegovim riječima, u Daytonu je napravljen radikalni raskid sa zločinačkom tvorevinom. Srbi su dobili šansu za novi početak, za skidanje hipoteke ratnih zločina s naroda, za integraciju u Evropu preko Bosne i Hercegovine.

"Danas se u RS-u tvrdi kako Bosna i Hercegovina opstaje samo kao projekt međunarodne zajednice. Zaboravlja se da je RS projekt međunarodne zajednice i da je RS faktički poklonjena Srbima u Daytonu. Inače, združene vojne snage, u sklopu vojne akcije „Oluja“, ušle bi u Banja Luku, i to bi bio i formalni i stvarni kraj RS-a. Međunarodna zajednica nije htjela Bosnu i Hercegovinu bez Srba, ali nije htjela ni srpsku državu u BiH", navodi prof. Komšić.

Međutim, dodaje on, niko u Daytonu nije mogao ni pomisliti da će se RS, nakon 25 godina, "vratiti na poziciju i ideologiju ratne, zločinačke tvorevine, da neće priznavati Bosnu i Hercegovinu kao državu i njen Ustav.

Dodik i Karadžićeva RS

"Najveće iznenađenje je što je taj obrat izvršio Milorad Dodik, favorit i nada međunarodne zajednice, od koga se očekivalo da će RS uzdići iznad one ratne, i na šinama Daytonskog sporazuma krenuti ka Evropi i NATO-u. Dodik je ustvari obnovio Karadžićevu RS, ozakonio dan osnivanja zločinačke tvorevine kao dan RS-a, rehabilitirao ratne zločince osuđene na međunarodnom sudu, pobrisao sve što je nosilo ime Bosne i krenuo u otvoreni proces rušenja Bosne i Hercegovine, što se ni ratom nije moglo uraditi", konstatira prof. Komšić.

"Hrvatska strana", pojašnjava on, preciznije politika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i Hrvatske, nije se pomirila s nestankom tzv. Herceg-Bosne. Istini za volju, dodaje, legalizacija Republike Srpske u Daytonu trajna je inspiracija njene ideje, bez obzira što je Haški sud osudio tu kvazidržavnu tvorevinu kao dio Tuđmanovog "udruženog zločinačkog poduhvata".

Treća "bošnjačka strana", dodaje profesor Komšić, koja se identificira s državom, "pokušava dokinuti nepravdu Daytonskog sporazuma koji je entitetskim uređenjem državu učinio neefikasnom, neracionalnom i nedemokratskom i najbrojnijem narodu u Bosni i Hercegovini smanjio životni prostor jer je onemogućen povratak prognanih i raseljenih".

"Međutim, suočena sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, razapeta je između državnih i nacionalnih interesa i tom nacionalizmu se najčešće suprotstavlja vlastitim nacionalizmom".

Prema njegovim riječima, od Daytona do danas smišljeno se destabiliziraju institucije države, a onda se zaključuje o nemogućnosti njenog funkcioniranja i opstanka.
Međutim, problem leži u činjenici, Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine je propisao i zaštitio državnu strukturu, ali nije be-ha društvo.

"Radi toga su svoje aktivnosti prebacili na destabilizaciju društva, na kidanje životnih veza među građanima. Računaju s tim, kada se društvo potpuno etnički polarizira i proizvede neprijateljsko stanje, ni država neće moći opstati. Tada teza o ugroženosti naroda i njegovoj zaštiti dobiva svoj zbiljski, objektivni smisao. Uzorak za to već postoji, to je Mostar", zaključuje prof. Komšić.

Dvadeset i pet godina kasnije, pred Bosnom i Hercegovinom, za i nama svima zajedno je jedinstveno pitanje, prof. dr. Šaćir Filandra s političkih nauka u Sarajevu bi kazao da je to pitanje "za milion dolara" - kamo i kako dalje?

Teorijski i praktično-politički nije nemoguće, a mi Bosanci to ponovo svjedočimo, da se jedna kategorija, u ovom slučaju „Dejtonski mirovni sporazum“ kao termin toliko izliže od prevelike upotrebe da se njeno pravo značenje više tačno i ne zna. Ili se pravimo da se ne zna, što je opet naš slučaj, piše profesor Filandra za Preporodov Journal.

"Naš narod"

"Ta relativizacija činjeničnog i istinosnog, prije svega kada je u pitanju minuli rat, ali i tumačenje teksta Ustava zemlje, porodila je etnokontekstualizam kao preovlađujući obrazac razumijevanja stvarnosti. Istina i pravda su etnokontekstualizirane na način da je istinito i pravedno ono što je "za nas ", "naš narod" istinito i pravedno, što "nama odgovara", što podupire "naše interese", a ne što je istinito i pravdeno po sebi. Ako se činjenice ne slažu sa našom etnoistinom tim gore po činjenice", smatra Filandra.

Kako u današnjoj Bosni i Hercegovini doći do usaglašenih ustavnih rješenja po brojnim otvorenim pitanjima između njenih građana i naroda, pita se prof. Filandra, to jeste kako uspostaviti ne jedinstvenu već minimalno zajedničku, etnički i emocionalno legitimiranu bosanskohercegovačku političku zajednicu?

"Ovo pitanje implicira da su demokratski procesi u Bosni i Hercegovini u ozbiljnom zastoju i dubokoj krizi, a što je vidljivo na svakom koraku i što svi znamo, te da kriza političkog sistema prijeti da iz političke preraste u sigurnosnu. Bosna i Hercegovina je u ozbiljnom civilizacijskom zastoju u odnosu na evroatlanske ciljeve svoje politike. Nacionalistički orijentirane elite iz susjedstva, i to je novina u odnosu na neka prethodna vremena, prijete joj nametanjem normi plemenskog društva i izopćenjem iz normi savremenih demokratskih nacija", konstatira profesor Filandra.

Prema njegovom mišljenju, "patronizirajući stav Beograda i Zagreba prema Sarajevu postaje je sve izraženiji i kordiniraniji držeći zemlju u stanju nestabilne etničke ravnoteže sa tendencom uspostave ucjenjivačke pozicije spram probosanskih političkih snaga".

"Kao rezultanta svega toga, stvari po Bosnu i Hercegovinu danas ne stoje dobro, država postepeno sve više gubi emocionalnu podršku jednog dijela stanovništva, retrogradni nacionalistički procesi su postali dijelom javnog diskursa na način da njihovi zagovarači prvi put na sceni igraju bez rukavica", upozorio je.

Ako cijelom problemu priđemo realpolitički, piše dalje Filandra, a tako moramo, sasvim je evidentno da su moguća najmanje dva pravca kretanja u reformi ili nadogradnji ustava zemlje, a taj čin je neminovan.

"Oko prvog političkog stava okupljene su najistaknutije snage iz srpskog i hrvatskog političkog korpusa sa jasnim ciljem povratka uređenja zemlje ne na neposredno postratno, daytonsko već na predratno stanje. Njihov cilj, očito je, a volio bih da griješim, nije nikakav izvorni Dayton, nije 1995. godina, već preddaytonsko, predratno stanje kada su uoči same agresije na zemlju bile uspostavljene njihove samostalne paradržavne tvorevine", ističe Filandra.

Naravno, kako primjećuje, i njima je jasno da ovakav maksimalistički cilj nije ostvariv, ali se njegovim plasiranjem u javnosti nacionalistički dodatno kontaminira atmosfera i potkopava povjerenje u budućnost zemlje.

"Ovakvo političko raspoloženje nije prijemčivo za institucionalnu nadogradnju Daytona i razvoj pluralnog demokratskog društva budući je u svojoj osnovi teorijski retrogradno, a politički antievropsko", navodi on.

Kako do rješenja?

Drugi, tzv. probosanski politički blok po fundamentalnim političkim pitanjima glede budućnosti uređenja zemlje nema usaglašene stavove.

"Niko od tog šarolikog društva političkih subjekata ne očekuje tvrdo jedinstvo, budući bi ono dovodilo u pitanje subjektivitete tih političkih stranaka, ali se očekuje veći stepen kordinacije i međusobne korektnosti u međusobnoj komunikaciji po važnim strateškim pitanjima. Umjesto okrupnjavanja tog probosanskog bloka na zajedničkoj viziji dobrog, stabilnog i bogatog društva svjedočimo neprestanoj fragmentaciji tih političkih snaga, kako na ljevici tako i na poziciji centra", ukazuje Filandra.

Da bi se naši realni etnopolitički akteri doveli u stanje pregovaranja neophodan je prethodni proces reuspostave narušenog povjerenja između njih. Povjerenje je, po Filandri, ključna riječ za naše međuetničke političke odnose.

"Tamo gdje nema povjerenja nema poštovanja, uvažavanja drugosti Drugoga, ali zato ima straha, laži i iznevjerenih obećanja. Povjerenje se i zbiljski i simbolički lahko može reuspostaviti i demonstrirati. Pogotovo stoga što nepovjerenje, budući je u osnovi konstruirano i vještački održavano, stanuje u domeni stranačkih elita a ne na razini svakidašnjeg života običnih ljudi preokupiranih pukim preživljavanjem.
Izlaz nije u zatvaranju već u političkom otvaranju države i društva prema demokratskim rješenjima savremenog svijeta, to je duh našeg vremena, i iz tog razloga će izolacionističke/nacionalističke snage u konačnici biti obesnažene", zaključio je Filandra.

Dokle će svjedoci Daytonskog sporazuma sve ovo trpjeti, pita se profesor Ivo Komšić, i hoće li dozvoliti da se jedan međunarodni ugovor o miru sruši.

"U Daytonu su 'naši' potpisnici primorani da ga prihvate, hoće li ih primorati da ga do kraja i provedu. Hoće li prihvatiti balkanizaciju Evrope ili evropeizaciju Balkana?", upitao se, na kraju, profesor Komšić.