Autizam i mentalno zdravlje: Šta kad ti dijagnozu postave u 60. godini
U januaru, dok sam se oporavljala od COVID-19, dobila sam još jednu dijagnozu.
Simptomi su se prvi put javili još u detinjstvu.
Samo ih niko nije prepoznao.
Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara
Ne postoji medicinski ekvivalent brzog testa lateralnog protoka za ovo stanje.
Psihologinja Emina Žuna odgovara: Zašto se vjeruje u teorije zavjere o pandemiji COVID
Potrebna je ekspertska procjena koja kombinuje bihevioralne zagonetke - uz pomoć djelića koji kao da su potekli iz različitih slagalica - da bi se stvorila jedna neočekivano nova slika.
To objašnjava zašto nisam dobila dijagnozu da imam doživotne smetnje u razvoju sve do 60. godine.
Da sramota bude veća, bivšoj BBC dopisnici zaduženoj za nauku promakla je vlastita udarna vijest, piše BBC.
Ja sam autistična.
Neće vas iznenaditi da je to krupan zalogaj koji čovjek mora da svari.
To znači da sam, prema često korištenom riječniku, „na spektru".
Iliti neurodiverzna.
„Drugačije" razmišljam.
Ja sam ona žena koja nema kontrolu nad jačinom glasa dok upada drugima u riječ zato što joj je misao eksplodirala u glavi i odmah joj izletjela na usta.
Žena koja je toliko brutalno iskrena da biste je mogli nazvati nepristojnom.
Žena koja se suviše uzbudi oko markica na temu svemira ili poljskog cvijeća, ili ne zaklapa o tajnoj istoriji žena, o Voli Fank i programu Merkur 13.
Žena koja nikako da umukne i ne može da ostavi stvari na miru.
Jedan doktor mi je rekao da sam najstarija osoba koja je dobila ovu dijagnozu koju je on sreo.
Ali iako mnoge odrasle osobe priznaju da su bile osnažene i da su osjetile olakšanje poslije kasne dijagnoze autizma, ja nisam jedna od njih.
Bar ne još.
Moja prvobitna reakcija bila je mješavina šoka i sramote.
Osjećala sam se skrhano.
Pismo majke iz Sarajeva: Moje dijete je dobilo šansu za ravnopravno obrazovanje
Otkako sam dobila dijagnozu, lagano sam redefinisala šest decenija veza, dijela i ponašanja kroz ovu novu i alternativnu prizmu.
Na isti način na koji prizma raspe svjetlost u dugine boje, moje shvatanje kako i zašto se ponašam počelo je da se širi.
Bilo je istovremeno prosvetljujuće i uznemirujuće.
Kao novinarka zadužena za nauku, prirodno je da sam obavila istraživanje i otkrila da je daleko od toga da sam u tome usamljena.
Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti procjenjuje da se jedan posto svjetske populacije nalazi na spektru autizma.
Dakle, ja sam jedna od 74 miliona.
Većina ljudi dobije dijagnozu još kao dijete. Većina te djece su dječaci.
Odnos između muškaraca i žena, prema britanskom Nacionalnom udruženju za autizam (NAS) iznosi oko 3:1, ali broj žena koje dobiju dijagnozu autizma raste.
Stručnjaci za autizam shvatili su tek relativno nedavno da se neke djevojčice „predstavljaju" drugačije pred dječacima i da je to moglo da dovede do manjeg broja dijagnoza u prošlosti.
Djevojčice su procjenjivane na osnovu bihevioralnih opažanja za suprotni pol.
One najvjerovatnije nisu uvijek štiklirale „prave" parametre.
Kao što govori sama riječ spektar, autizam pokriva čitav dijapazon stanja.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kaže da ga „karakteriše izvjestan stepen poteškoća u društvenim interakcijama i komunikaciji", kao i različiti oblici ponašanja, „kao što su poteškoće u prebacivanju sa jedne aktivnosti na drugu, pažnja usmjerena na detalje i neobične reakcije na senzacije."
Ah da, senzacije…
Veći dio vremena napolju provodim noseći naočare za sunce, jer su moje oči suviše osjetljive na jarko svjetlo.
Potom je tu intenzivna odbojnost prema nekim teksturama i zvukovima.
Često sam odbijala da idem u školu zato što su đaci jeli suviše glasno i, tokom dugog perioda u djetinjstvu, jela bih samo čorbu od paradajza i čokoladni puding.
U dvadesetim godinama, ostavila sam prvo japansko jelo ostavši gladna zato što sam dobila nagon za povraćanjem kad sam ugledala sašimi.
Predivan video: Pogledajte animaciju koja slikovito objašnjava autizam
Također, nije mi baš sasvim prijatno kad mi se neko suviše fizički približi ili mi „naruši moj tjelesni prostor".
Ovu nelagodu maskiram pružanjem ruke da bismo se rukovali ili smiješkom tokom upoznavanja umjesto sve učestalijeg društvenog običaja grljenja ili ljubljenja.
Ali umijem da budem i zatečena.
Jednom kad se francuski naučnik nagnuo ka mom obrazu da se kontinentalno pozdravi sa mnom, uspaničila sam se i rekla mu prilično grubo:
„Odbij."
A potom su tu i moje bubice u vezi sa bojama.
Ne pitajte me zašto, ali ne mogu da jedem narandžastu i žutu hranu zajedno.
Kad naručujem engleski doručak, pasulj i jaje ne smiju da budu servirani na istom tanjiru ili uz, kako je komičarski lik Alan Partridž jednom demonstrirao, kobasicu kao lukobran.
Nije ni čudo da su me u porodici smatrali čudakinjom.
Ali svi mi imamo bubice, zar ne?
Štaviše, osim toga što sam zamalo uvredila naučnika, koji je prihvatio moje brzinski sklepano objašnjenje („Ja sam Britanka") zato što nisam prihvatila tri - da, neizdrživa tri - poljupca u obraz, nijedna od ovih bubica nije omela prilično uspješnu karijeru koja podrazumeva komunikaciju uprkos smetnjama u komunikaciji.
To je zato što sam društvena i brbljiva, vodim podkaste i mogu da držim govore pred publikom.
Za razliku od mnogih autističnih ljudi, nemam problem ni sa kontaktom očima.
Iza kulisa, međutim, javljaju se bol i poteškoće života sa autizmom.
Ostatak teksta pročitajte na linku OVDJE.
** priča je objavljena u junu 2022. godine, ali zbog važnosti teme smo je ponovili
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
