Ahmed Burić: Vlado u svjetlosti Vostoka

Uhvatila me je bolest. Najviša temperatura u životu, preko 40. Bunilo, buncanje, slike vatre, nekakva vještica u crnom. Spavao sam dugo, sanjao kako letim avionom i pjevam neku uspavanku. San je prekinuo telefon. D. je rekao:

Umro je Vlado.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Sve to što ćemo napisati i reći, sve suze koje ćemo pustiti, svaka misao koja će nas odvesti u nikada definitivno završeno razmišljanje ima li možda, ipak, tamo negdje gdje on ide nešto bolje, neki svijet iza zlatnih vrata i vrtovi u kojima ostaju najbolji, sve to je nebitno u odnosu na činjenicu da je otišao čovjek čiji su blagost, talent, inteligencija i etika nekako bile u istoj ravni: na svijetu, a pogotovo, u svijetu umjetnosti, nema previše talentiranih ljudi. Ima onih koji manje ili više dobro rade svoje poslove. S druge strane, kad su (veliki) talenti, obično nisu pretjerano etični. Ili im je vazda malo, ili ih zatamne nekakve privatne muke. Kad se prođe ta kapija, onda čeka inteligencija: velik broj darovitih ljudi ima ničim nadograđen temeljni dar uobličenja, tako da se čovjek ne jednom razočara kakvi su, zapravo, tupani napisali neke velike pjesme ili nacrtali neke velike slike. I na kraju, kad se sva ta rešeta i sita prođu, teško je očekivati nekoga blagog. Toliko da je to bilo teško povjerovati: nekoga kome kao da je bilo teško povjerovati da nas je toliko zadužio, da su njegove pjesme zaista gradile naše puteve kroz život, bojile naše ljubavi. To što ih nije izdao, nije bilo slučajno.

Paket aranžman

Jer, za odrastanje onoga što ovo piše – a u ovom trenutku osjeća da govori u ime nešto šire zajednice koja se nekada zvala generacija – kulturološki najvažnija stvar nije bio neki kultni film francuskog novog talasa, ili u osamdesetim nadolazeće jugokinematografije, zapadne interpretacije istočnjačke filozofije, američke kratke priče ili psihonovele, ili romani evropskih zvijezda i jugoslavenskih majstora koji su tanjili  podjele Evrope na Prvu i Drugu. Nisu to bili čak ni južnoamerički velemajstori halucinoidne stvarnosti čije su priče tako podsjećale na one koje su ti pričali rođaci iz Hercegovine. Ne. Danas se to smije reći, pa neka komentira kako ko hoće: najvažnija stvar za odrastanje generacije kojoj pripadam bila je ploča Paket aranžaman, za koju povijest popularne kulture danas bilježi da je izašla u februaru 1981. Tačnije, 7. februara, dva dana prije mog četrnaestog rođendana.

Priču, možda, i znate: nakon letargije i pada u koje su zašli najbolji jugoslavenski rockeri (Time se već gubio u stalnim rotacijama, Smak nije imao toliku snagu, a Bijelo dugme je tiranski satirući konkurenciju već postalo poduzeće - Složena Organizacija Udruženog Rada), jedan od urednika zagrebačkog Jugotona, Siniša Škarica upućen je na službeni put u Beograd s “tricky” zadatkom. Da narastajuću atrakciju nazvanu Riblja čorba, koja je dotad snimila album Kost u grlu prodan u 120.000 primjeraka pokuša privoljeti glazbenom centru sjeverozapada. Čorba je, naime, bila klasični srpski “pasulj”: na hard & heavy obrascima odrasli mladići iz (pri)beogradskih naselja, naletjeli su na pjesnika iz Čačka koji je na beogradskoj FDU upisao filmsku organizaciju. Pisanje i recitiranje pjesama i ostajanje do nekih u doba u boemskim kafanama koje je Beograd tada imao, mladom su Đorđeviću išli bolje nego studij, pa je bend rastao pod budnim okom Produkcije gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd.

S druge strane, rekosmo, je već bilo očigledno da su bendovi poput Smaka, Rok i Pop Mašine umorni, i jugoslavenskoj metropoli, i široj zajednici valja je dati novi zvuk. Tim više što su u Zagrebu već narasla najmanje  četiri benda čije pjesme izrastaju iz novog stila i filozofije: Prljavo kazalište, Azra, Film i Haustor.

Iskusni Škarica hirurškom preciznošću čini historijski potez: pri čekanju Čorbe u studiju Druga Maca, sluša demo snimke Električnog orgazma i čuje da se za svoje prve snimke bore i još dvije grupe – trio Šarlo Akrobata, i konceptualna grupa Idoli, koju su predvodili bivši član grupe Zvuk ulice Vlada Divljan, i još jedan student dramske Akademije – Srđan Šaper. Osamdesete su bile vrijeme genijalnih diletanata: Šaper i Krstić ispočetka nisu svirali ništa, nego samo pjevali, a Divljan – koji se u šali ponudio da im bude bubnjar – svirao je “sve”. Valjalo je formirati jedinicu, u tu svrhu je pozvao svoju staru ritam sekciju iz djetinjstva – basista Zdenka Kolara i bubnjara Božu Jovanovića.

Sve što se otada dogodilo je, zapravo, put čovjeka koji je bio i ostao umjetnik, bez obzira na to šta se oko njega događalo.

Nakon EP-a VIS Idoli koji se rasprodao u 200.000 primjeraka, Idoli su skočili u skoro “samoubilački” pokušaj. Prvi pravi album su nazvali sokratovski, prema knjizi srpskog pisca - disidenta Borislava Pekića Odbrana i poslednji dani. To je antropološka, istraživačka ploča, koja dodiruje ezoteriju i eksperimentira čak i s religijom. To je jedan od rijetkih albuma izvan engleskog govornog područja koji je recenzirao londonski New Musical Express (kritika je bila vrlo pozitivna), a deceniju i po od svog nastanka ta će ploča biti proglašena jednom od najvažnijih u historiji rock and rolla. Kad više ne bude ni Idola, ni zemlje u kojoj su nastali.

Sve što je Vlada Divljan kasnije radio bilo je ljudski i umjetnički dosljedno: svirao s klasičnim pijanistom A.P. Šandorovim, okupljao različite “zasedbe” novovalnih muzičara u Beču, Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, bavio se filmskom muzikom, sve to je nekako stajalo uz njega. Morali ste voljeti činjenicu da je ostao svoj, da nije, poput svojih kolega iz benda, išao praviti vlade, kabinete i šminkati predsjednike, nego je svirao i pjevao svoje pjesme. I držao svoju kičmu uspravno, a glavu uzdignuto.

Prije nepune tri godine, Vlada Divljan odsvirao je s grupon (Ne)Vladina organizacija koncert u Sarajevu. Kao i uvijek, zabavljao se na bini, i negdje pred kraj zasvirao Indexe, otpjevavši: “kad ne bude mene, kada budu drugi dječaci k’o ja.”

Već danas, i ti su se stihovi obistinili. Čitam Crnjanskog, Dnevnik o Čarnojeviću, gledam snijeg koji pada i magli se i pogled, za Vladom.

“Život, greh, red, zakoni, granice, sve su to tako mutni pojmovi za mene. Ja tome nisam kriv. I bio kakav bio ja znam da ću umreti sa umornim, ali svetlim osmehom, mada mi je nejasno sve što sam učinio i preživeo.”

Spavaj, druže. Laka ti noć. Koliko znam, stigao si najviše što se moglo. Kad si prije godinu dana podržao proteste u BiH, napisao sam. “Ko je onda valjao, valja i danas. Hvala, Vlado Divljan.”

Zajednički prijatelj, “mali”, dragi Ivan Mihajlović, prenio mi je pozdrave, ali i vijest o bolesti.

Danas mogu samo napisati: ko je valjao onda i danas, valjat će zauvijek. Zbogom, neka ti negdje tamo gore svira nebeska vojska, šušti bambusov list i neka negdje gore svijetli “svetlost Vostoka.''