'Zelenooko čudovište': Kako je Džamonja pisao o Hemonu

Piše: Dario Džamonja

Ljubomoru često nazivaju "zelenookim čudovištem". Zašto i jesu li joj oči baš zelene, to ne znam, ali znam da čudovište jest! Uvuče ti se pod kožu, ufiksa u vene, mozak ti stisne ljepljivim pipcima i siše ti svaku zdravu misao, a pumpa kiselinu u svaku vijugu, poput bas bubnja tuče u tvom srcu i šapće ti na uho da ti je ona jedini spas... Paradoksalno je to što je ona čedo ljubavi, a utješno to da bez ljubavi ni ona ne može postojati, da umire s njom, nestaje ostavljajući samo nevidljivi trag stida... 

Odavno je nisam osjetio, jer me, baš kao i njena prethodnica Ljubav, zaobilazi u širokom luku. Zadnjih godina mi jeste bacala neke udice, ali na njih se ni peš ne bi uhvatio, pa sad plivam u mutnim, ali barem sigurnim vodama. 

Ali, uporan je ona lovac, pa je na mene poslala svoju sestru – Zavist. 

Kad sam ušao u kupe voza za Mostar, nisam je ni primijetio kako stoji preko puta Aleksandra Hemona, koji je u ćošku srkutao neki sok iz plastične boce. 

Tad sam mu pružio ruku, a ona se sručila na mene poput lavine miliona tanjira koje sam oprao u Americi, tuta koje sam ispraznio, guzica koje sam obrisao, košulja i majica koje sam složio i spakovao, hamburgera i jaja koje sam pekao drugima, rečenica koje nisam znao ili nisam htio dovršiti, psovki što su mi ostale zalijepljene za nepce, jer ih nisam smio ispljunuti... 

Znao sam iz iskustva da što se više trudiš pokazati da se osjećaš ugodno i opušteno, to se više osjećaš kao ku*ac u hladnoj vodi, ali svejedno sam ga pitao šta će popiti. 

Odbio je, a ja sam u hinjenom, patetičnom očaju raširio ruke, okrenuo lice ka nebu i uzviknuo: 

"Pa, gdje su oni divni američki pisci: Hemingvej? Ficdžerald? London? Po? Bukovski? Gdje su, da s njima pijem do zore?" 

Hemon je rekao: 

"Umrli su", i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno ščepati i dodao: "...od pića". 

Putovanje, koje ni do tada nije bilo baš čemu, za mene se tad pretvorilo u pravu moru i samo sam Boga molio da se završi što prije, prije nego ne napravim neko sranje. 

Plan putovanja je na papiru bio jedno, a u praksi nešto sasvim drugo. Naime, bilo je predvidjeno da se stane na (u) Bradini i u Blagaju da bi svako od učesnika pročitao ili rekao nešto, ali od toga ne bi ništa. 

Prije polaska to nisam mogao znati, pa sam, ne posjedujući nijedan primjerak svoje knjige, nazvao Mostar i svoju prijateljicu i kumu moje kćerke Vesne, Angelu Petrović, da mi posudi svoj. Donijela mi je knjigu pred hotel Bristol, pa se više nisam osjećao baš toliko gologuzim i nezaštićenim. Kao: u odsutnom trenutku ću izvaditi knjigu iz džepa, pročitati nešto, ženske će se ovlažiti, a muškarci skočiti u Neretvu, a ja neću ni čekati voza, nego ću se u Sarajevo vratiti jašući na bijelom konju Taštine... 

Fotoaparati su se rojili oko Hemona i tiho zujali bezbrojni diktafoni stvarajući nepodnošljivu buku u mojoj glavi, a ja sam jedino privukao pažnju konobara koji mi je htio naplatiti majušnu šniclu napravljenu od djeda nekog teleta i čašu neke tekućine iscijedjene iz neke biljke iz roda groždja. Na tu "feštu" sam čekao dva sata. 

Rekao sam da će mu to platiti moja mater Kadra iz Nevesinja i on je to uredno pribilježio u blok. 

Sada više nisam bio toliko siguran da će se sve to završiti bez nekog teškog sranja. I bilo mi je svejedno. 

Ipak, pred sam povratak u Sarajevo, prišao mi je Alija Kebo i zamolio me da se na stanici javim otpravniku vozova koji bi me žarko želio upoznati. 

"Dario, drago mi je." 

"Hadžija, drago mi je. Nadam se da ćemo neki drugi put imati više vremena." 

U pretrpanom bifeu voza me je stjuardesa upitala jesam li ja taj koji jesam i pitala me da li s rajom želim preći u "Salon", jer joj je otpravnik vozova rekao da me pripazi... 

Osjetio sam kako je ono čudovište od Zavisti malo problijedjelo i olabavilo stisak, ali samo se bilo pritajilo pred količinama viskija i pive koje su potekle, a kad sam se vratio kući, kad sam ostao sam i legao u krevet i ne nadajući se snu, ponovo je zaškrgutalo zubima i žarilo mi ih u grlo... 

Okrenuo sam Angelin broj u Mostaru i, baš kao da je to jedina stvar na svijetu zbog koje ne mogu zaspati, pitao je kad ću joj vrati ti svoju-njenu knjigu. 

"Ali, Dario. Ta je knjiga za tebe. Zar nisi pročitao posvetu." 

"Nisam. Hvala ti. Pozdravi Miru i poljubi djecu." 

Čitao sam napisano: 

U crkvi Svetog Jakova,

Sedamnaest je svećenika,

iz sedamnaest zemalja svijeta,

na sedamnaest jezika

govorilo Očenaš u Medjugorju.

Držala sam ovu knjigu u ruci, misleći:

"Kakva je korist Dariju Džamonji,

od toga što mi znademo kako ga volimo."

Pa, eto, neka znaš,

Angela, Miro, Zvonimir i Krešimir Petrović.

Ono čudovište je skiknulo u samrtničkom ropcu, bijesno i poniženo, nemoćno se zakoprcalo i crklo kao da ga nikad nije ni bilo. 

Izašao sam na prozor. Negdje visoko na nebu su žmirkala poziciona svjetla nekog aviona. 

Možda je letio za Čikago? 

Otvorio sam konzervu pive, zapalio i ispratio svjetla koja su se gubila: 

"Sretan put, Hemone. Sretan put, Lisa". 

Moglo se lijepo zaspati poslije jednog lijepo provedenog dana.