Zbog čega ne smijemo zaboraviti Ivana Franu Jukića?

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Vjerovatno znate gdje se danas u Sarajevu nalazi ulica Daniela Ozme. No, pred prvi popis stanovništva iz 1921. godine, tadašnja Dereboj ulica dobila je novi naziv.

Ulica fra Ivana Frane Jukića. 

Ljudi su je zvali Fra Jukićevom, po nesretnome fratru, piscu, idealistu i zavjereniku, koji je vjerovao u zajedništvo svih ljudi u Bosni, bez obzira na konfesiju, i takvu je svoju vjeru platio životom. 

...

Rođen je 8. jula 1818. godine u Banjoj Luci. Otac Jozo je bio kujundžija, a majka Klara (Jurić) domaćica. Imao je sestru Mariju i brata Matu.

Školovanje je počeo kod župnika Franje Sitnića, koji ga je učio pismo i osnove latinskog jezika. Nižu gimnaziju je završio u fojničkom samostanu (1830-1835). Studirao je filozofiju u Zagrebu (1835-1837) i teologiju u Vespremu (1837-1840) i Dubrovniku (1841). Zaredio se 1833. u Fojnici, a fratar je postao 1842. godine.

Bio je kapelan i učitelj u Fojnici (1842-1843. i 1845-1848), Kraljevoj Sutjesci (tokom 1843. i kasnije), Ivanjskoj (1844), Docu (1848-1849) i Varcar Vakufu - današnjem Mrkonjić Gradu (1849-1851).

Jukić, izuzetni prosvjetitelj, iako katolički svećenik, za svoga života ostavio je neizbrisiv trag kao putopisac, autor-urednik i izdavač djela narodne predaje i tradicije, arheolog i muzeolog, historičar i geograf, enciklopedista, a i kao prenosilac-sljedbenik provjerenih tekovina narodne medicine. 

Svi njegovi biografi ističu da je kao dječak bio bistar i oštrouman. Upravo te dvije njegove odlike, bistrina i oštoumnost mnogo su mu pomogle. Vidio je ono što drugi nisu uočavali, šta to njegovoj Bosni nedostaje, da bi druge sredine dostigla.

Godine 1835. dolazi u Zagreb, gdje je učio filozofiju i gdje je upoznao Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i ostale ilirce, a 1837-1840. boravi u Veszprému (Mađarska), gdje studira bogosloviju. Odatle šalje Ljudevitu Gaju četiri svoje pjesme: Bosna neće više da tuguje, Jednakosti želja, Misli vile bosankinje i Nejednakosti ilirskih banova. 

Od njega potječe prvi zemljopis i prva "historija" Bosne (1851). 

Njegov "Zemljopis i poviestnica Bosne" dugo su smatrani najznačajnijim djelom za pručavanje historije i geografskih odlika zemlje Bosne. 'Zemljopis' je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala pa je udaljenosti od mjesta do mjesta određivao satima hoda. 

On je htio organizirati bosansko književno društvo Kolo bosansko ali je ta zamisao propala. Ipak, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis Bosanski prijatelj (1850, 1851, 1861). 

Ustvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas. Pisao je i pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak.

Jukić se zalagao za kulturno uzdizanje Bosne podržavajući otvaranje štamparija, biblioteka, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja. 

U prvom broju Bosanskog prijatelja iz 1850. godine je napisao: 

„Poznato je svima kod nas kako se u Bosni starinske stvari: novac, pečati itd. nalaze i pohlepnim strancima uz malu cienu prodaju. Ja sam od nekoliko puta počeo ovakve stvari sabirati: zato molim sve Bošnjake, gdje god što opaze, otkupe u moje ime. S mojom zbirkom želim metnuti početak bosanskom muzeju.“

Ideja o osnivanju muzeja je realizovana tek 35 godina kasnije kada je nastalo Muzejsko društvo koje je odlukom državnih institucija pretvoreno u ustanovu pod imenom Zemaljski muzej u Sarajevu. 

A još za vreme studija Jukić se upoznao sa idejama ilirskog pokreta i sprijateljio se sa Ljudevitim Gajem i Stankom Vrazom. Iz Vesprema je 1840. godine otišao u Bosnu i pokušao da podigne ustanak, a u tome su mu pomagali fra Blaž Josić, fra Jakov Baltić i fra Tomo Kovačević. Uprava franjevačke provincije Bosna Srebrena ih je u tome spriječila.

Poslije toga nastavlja studij teologije u Dubrovniku, te se vraća u BiH.

Respektabilni naučni autoriteti tvrde kako je Jukić u svom "Pismu krstjana i hristjana Bosanskijeh" koje je uputio Sultanu anticipirao prvi bosanski Ustav. U njemu, Jukić traži da se katolički i pravoslavni populacije Bosne više ne zove raja, već građani Osmanskog Carstva, baš kao i muslimanski sloj bosanskog društva u to vrijeme.

Neki pišu kako je tokom bh. prošlosti bilo malo ljudi koji su toliko voljeli ovu zemlju. A doživio je ono što takvi zanesenjaci u pravilu dožive. 

Umro je mlad. U tuđini, prognan, usamljen. 

Jukić je u Sarajevu uhapšen 17. januara 1852. godine, pod optužbom za širenje nemira i podsticanje na bunu. U Đulaginom hanu je proveo nekoliko mjeseci. Omer paša Latas ga je odatle poslao u carigradski zatvor, zabranivši mu doživotno povratak u Bosnu. 

U tom zatvoru Jukić je bio do 2. jula 1852. godine, a nakon izlaska bio je poslat u Rim, Dubrovnik, a zatim i Veneciju, odakle je pobjegao do Zagreba. Tamo je ponovo uhapšen, ali nije vraćen u Italiju već su pustili da preko reke Save prebjegne u Bosnu. Period od januara do maja 1854. je proveo u Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori. Bilo mu je zabranjeno bavljenje politikom i kretanje bez pratnje. 

Početkom 1857. godine je smješten u sanatorij franjevačkih klerika u Đakovu, a odatle je prebačen u Beč i tamo operiran 17. maja. Umro je od postoperativnih komplikacija 20. maja 1857. godine, a sahranjen je dva dana kasnije u zajedničku grobnici za siromašne na bečkom groblju Sankt Marxer Friedhof. 

Prilikom preuređivanja susjedne zajedničke grobnice, u kojoj je bio pokopan i Mozart, oznaka Jukićevog groba je zagubljena.

...

Isto je ime Ulica fra Ivana Frane Jukića nosila sljedećih dvadeset i sedam godina. Ulica nije bila tako važna ni uočljiva da bi je nazivali po nekom drugom. Međutim, 8. juna 1948. godine, odlukom mjesnog odbora, Fra Jukićeva je postala Ulica Daniela Ozme.  

No, od 15. juna 1966. godine, dio ulice Kralja Tomislava na desnoj strani Miljacke (stari srednjovjekovni put od Koševa do Kobilje glave) danas nosi ime Jukićeva ulica.