Veliki Milojko Pantić očitao bukvicu Matiću: Seti se, dečače, opsade Sarajeva

Radiosarajevo.ba
Veliki Milojko Pantić očitao bukvicu Matiću: Seti se, dečače, opsade Sarajeva
PrtScr / Grande Milojko Pantić!

Nemanja Matić, srbijanski reprezentativac i fudbaler Manchester Uniteda, šokirao je svijet kada je odbio da nosi cvijet maka na svom dresu tokom sedmice sjećanja, rekavši da ga to podsjeća na NATO bombardovanje Srbije 1999. godine...

Podsjetimo, cvijet maka nosi se u znak sjećanja na vojnike koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu, baš u vrijeme cvjetanja tog poljskog cvijeća, a Matić je očigledno zaboravio da je Dan primirja (11. novembar) i državni praznik u Republici Srbiji.

Koliko je Matić prolupao, objasnio je legendarni novinar iz Srbije Milojko Pantić.

"Dragi naš, dobri dečače, Nemanja. Prvo, moraš znati da crveni cvet maka nema nikakve veze sa NATO Paktom. A, što se bombardovanja tiče, i tvoji i naši sunarodnici i nekadašnji zemljaci su čitave četiri godine držali pod opsadom, bombardovali i granatirali nedužne stanovnike grada Sarajeva. U tom Sarajevu živeo je i veliki poeta Izet Sarajlić.

On je svojom pesmom Večeras ćemo za njih voljeti, posvećenoj crvenim makovima jednog tužnog vojničkog leta iz 1918, dao nemerljiv doprinos balkanskoj kulturi sećanja. Pokazao je time kako treba poštovati sve, a ne samo svoje žrtve. U tom smislu, dragi naš dobri Nemanja Matiću, evo, večeras ćemo za njih voleti", poručio je veliki čovjek Milojko Pantić.

Pantić je potom izrecitirao pjesmu, a, za vas koji je ne znate ili ste je zaboravili, dopustite nam da vas podsjetimo:

Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge.
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

Izet Kiko Sarajlić, 1953

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije