Todd Solondz govori za RadioSarajevo

Da je nakon prvog pokušaja odustao od filmske profesije kao što je i namjeravao, danas bi svijet bio bogatiji za jednog nastavnika engleskog jezika. Srećom, nešto je Toddu Solondzu govorilo da pokuša još jednom - i tako je započela karijera jednog od najpoznatijih američkih autora crne komedije. 

Njegov opus gledatelji mogu vidjeti u programu Posvećeno, a mi smo iskoristili priliku i porazgovarali s njim o njegovoj filmskoj karijeri, šta bi radio da je odustao od filma, cenzuri i dojmovima koje je na njega ostavilo Sarajevo i sarajevska publika. 

Razgovarao: Zdenko Voloder, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Vaš film Dobrodošli u kuću lutaka je dobio izvrsne kritike, no, prije snimanja tog filma ste razmišljali da prekinete filmsku karijeru. Šta je bilo to što vas je nagnalo na takvu odluku?

Todd Solondz: Film koji sam snimio prije Dobrodošli u kuću lutaka je predstavljao jedno jako nesretno iskustvo. Nisam imao potpunu autorsku slobodu na tom filmu. Nisam želio da to nesretno iskustvo bude moje posljednje filmsko iskustvo, pa sam zbog toga pristupio radu na Dobrodošli u kuću lutaka. 

Radiosarajevo.ba: Da ste ipak odustali od filmske karijere, šta bi vaša karijera bila? Šta je bio vaš plan B tada?

Todd Solondz: Predavao sam engleski kao drugi jezik nekoliko godina. Volio sam to, bio sam jako sretan. Tada nisam bio ambiocizan, a kada niste ambiciozni - za mene je to bilo jako oslobađajuće iskustvo. Teško je reći, zaista, gdje bih završio da se nisam vratio filmu. 

Radiosarajevo.ba: Vaš sljedeći film Sreća je prozvan filmskim ekvivalentom Pandorine kutije zbog bavljenja kontroverznim temama poput silovanja, pedofilije i samoubistva. No, uprkos tome, film ima sretan kraj. Da li ste namjerno postavili tako priču: kao sumorno putovanje sa sretnim završetkom?

Todd Solondz: Kada sam počeo raditi scenarij, počeo sam sa početkom i završio s krajem. To je, zapravo, bio jako linearan proces. Kao i svi moji filmovi i Sreća je samo jedna tužna komedija. Neke su tužnije od drugih, no, bili bi to nepodnošljivi filmovi da nisu komedije. 

Radiosarajevo.ba: Slavni američki indie strip autor Daniel Clowes je dizajnirao poster za Sreću. Kako je došlo do vaše saradnje?

Todd Solondz: Pokazali smo mu film, dopao mu se i pristao je da uradi poster. Opisali smo mu šta tražimo, a on je bio jako otvoren za naše prijedloge. Znate, kad imate sreću da ostvarite uspjeh, onda je lako pronaći sjajne saradnike. Tako da je uspjeh daleko bolja opcija nego neuspjeh. 

Radiosarajevo.ba: Vaš sljedeći film Storytelling je imao tri kratke priče, no, jednu od tih priča ste izrezali. Zašto? Zbog odobrenja Američke filmske udruge (MPAA)?

Todd Solondz: Nitko me nije natjerao da išta izrežem, sve što je bilo izrezano je bila moja odluka. U svakom filmu postoje dijelovi koje izrežem. Film je urađen kako sam ja htio, tako da MPAA nije imala nikakve veze s mojom odlukom.  

Radiosarajevo.ba: Dakle, rezanje te priče je bila samo odluka uobičajena za proces montaže?

Todd Solondz: Svaki rez koji napravite je teška odluka, posebno kada tako režete glumce iz svojih filmova. To se dešava u svakom filmu, ja stalno pišem pisma glumcima kako se neće pojaviti u mom filmu. Ali to je bila umjetnička odluka, a ne stvar cenzure. 

Kako je izgledala scena sexa Selme Blair za američko tržište

Radiosarajevo.ba: Za američko tržište ste morali staviti crvenu kutiju u scenu sexa Selme Blair, što je prva crvena kutija za film bilo kojeg studija. 

Todd Solondz: Da, to sam mogao uraditi jer sam imao tu klauzulu u svom ugovoru. Nisam želio da publika ne zna šta je redatelj htio da kaže, tako da sam stavio tu klauzulu u svoj ugovor: da imam pravo da stavim crvenu kutiju ili beep tamo gdje budu sporni trenuci. Evropljani, Azijci i ostala tržišta ne mogu vidjeti crvenu kutiju, samo američko tržište to može. Ja sam jedini redatelj kojeg je studio sponzorirao, a da imam crvenu kutiju u filmu. Moram priznati da se jako ponosim time. 

Radiosarajevo.ba: Zašto mislite da je takvo što bilo potrebno baš za američko tržište?

Todd Solondz: Seks. Tačno je određeno koliko puta smijete prikazati penetraciju. Ako to uradite više od dva, tri puta, morate ih izrezati ili uraditi ono što sam ja uradio. No, nijedan studio ne želi veliku crvenu kutiju u filmu, bili su jako ljuti na mene zbog toga. Ali, imao sam ugovor koji mi je omogućio da to uradim.

Radiosarajevo.ba: Vaš sljedeći film Palindrom je imao jednog lika prikazanog u nekoliko različitih vremenskih perioda i kojeg su utjelovili nekoliko različitih glumaca. Koliko je bilo teško uskladiti glumce da precizno i tačno odglume istog lika?

Todd Solondz: To je bila određena kvaliteta koju sam tražio kod glumaca dok sam ih birao. Da je Ellen Barkin ovdje, koja je glumila majku djevojčici koju su utjelovile tri različite glumice, ona bi vam rekla da su sve tri kvalitetno odglumile istu osobu. Sve su imale određenu ranjivost i emotivnost. 

Radiosarajevo.ba: Život za vrijeme rata je neka vrsta nastavka Sreće. Zašto ste se odlučili vratiti baš tim likovima?

Todd Solondz: Ne znam... Jednostavno se desilo. Napisao sam prvu scenu, iako nisam imao nikakve namjere raditi nastavak Sreće. Svidjelo mi se to što sam napisao. Zapitao sam se "Može li se snimiti film od ovoga?" Nastavio sam pisati i vidio da može. 

Radiosarajevo.ba: Glumci iz Sreće se, uglavnom, nisu vratili svojim ulogama u nastavku. Da li je to bio vaš odabir ili njihova nemogućnost zbog drugih uloga?

Todd Solondz: Dopala mi se ideja da uloge dam drugim glumcima koji će tako pronaći drukčije značenje u tim likovima. No, tako je i priča tražila. Neke likove nisam trebao, neki likovi se nisu ni pojavili u Sreći, tako da je to više odluka koja je donešena zbog onog što je priča tražila. 

Radiosarajevo.ba: U Vašem posljednjem filmu Skriveni adut glume glumačke legende poput Christophera Walkena i Mie Farrow. Da li je to zahtijevalo drukčiji pristup radu u odnosu na vaše prijašnje filmove?

Todd Solondz: Svaki glumac je drukčiji. Samo zato što su slavni ne znači da rade na isti način. Mia ima drukčiji način rada u odnosu na Chrisa, Jordan u odnosu na Selmu, svi imaju svoj način. No, svi su bili jako kompatibilni. Moj posao kao redatelja je da se osjećaju ugodno kako bi mogli raditi svoj posao. Ako žele da ih čuvam za ruku, čuvat ću ih za ruku. Ako žele da ih pustim na miru, pustit ću ih na miru. 

Radiosarajevo.ba: Ovo je vaš drugi film sa Selmom Blair, svojevrsni reunion. 

Todd Solondz: Da, razmišljao sam o njoj za tu ulogu. Zapravo, to je isti lik kao i u Storytelling, samo stariji 10 godina. Volim raditi sa Selmom i zanimalo me kako će se njen lik uklopiti sa likom kojeg glumi Jordan. Mislim da smo uspjeli prikazati jednu iskrenu vezu. 

Radiosarajevo.ba: Kako ste zadovoljni uspjehom filma na drugim festivalima i prijemom koji je film ostvario na Sarajevo Film Festivalu?

Todd Solondz: Mislim da je ovo najveća publika koju sam ikada igdje imao. 3000 ljudi vani. Nikada nisam vidio svoj film na tako velikom platnu. Morate da zapamtite, pisanje filma je samotan posao. Pišete ga sami u sobi i nikada ne znate da li će ikoga biti briga, tako da mi je bilo jako veliko zadovoljstvo vidjeti svoj film ovdje u Sarajevu. Šta je publika vidjela i dobila od mog filma - zaista ne znam. 

Radiosarajevo.ba: Šta je iduće? Da li radite na nekom novom projektu?

Todd Solondz: Imam jedan scenarij u pripremi sa posve novim likovima. Radnja se odvija u Teksasu, no, to je sada pitanje novca. Ako pronađem novac, snimit ću tu priču. 

Radiosarajevo.ba: Kakav je dojam na vas ostavilo Sarajevo i Sarajevo Film Festival?

Todd Solondz: Ljudi su jako ljubazni i lijepo je biti u dijelu svijeta u kojem nisam nikada prije bio. Tako da sam jako sretan zbog toga. 

Radiosarajevo.ba: Hvala vam na izdvojenom vremenu.