Intervju / Sarač-Rujanac: Branko Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti...

05. 12. 2020. u 11:27:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 1092

U okviru izdavačke djelatnosti Instituta za historiju za 2020. godinu uskoro će iz štampe izaći knjiga Branko Mikulić – Politička biografija 1965-1989, novo djelo dr. Dženite Sarač-Rujanac.

S obzirom da se radi o političkoj biografiji bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), odnosno vlade Jugoslavije, člana Predsjedništva SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine, nema sumnje da će ova publikacija izazvati pažnju javnosti. 

Riječ je, zapravo, o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. Sarač-Rujanac, prvoj koja je posvećena jednom od najznačajnijih političkih lidera Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.

Piše: Faruk Vele

Tim povodom razgovarali smo sa dr. Sarač-Rujanac, mladom naučnicom, historičarkom, naučnom saradnicom za oblast moderne historije u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, iza koje su već značajni radovi i djela.

Radiosarajevo.ba: Iz štampe izlazi Vaša knjiga "Branko Mikulić – Politička biografija", što je, čini mi se, zapravo, prilagođena Vaša doktorska disertacija. Kakvi su prvi utisci i reakcije?

Dovršavanje državnosti BiH

Dr. Sarač-Rujanac: Da, knjiga koju koncem tekuće godine izdaje moja matična kuća, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu, jeste dopunjena doktorska disertacija koju sam odbranila na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2016. godine.

Političke biografije, kako referentne tako i one historijske, uvijek izazivaju veliku pažnju javnosti. Tokom posljednje decenije i bosanskohercegovačka historiografija bilježi niz naučno utemeljenih biografija koje su to i potvrdile. I moja studija o političkoj djelatnosti Branka Mikulića u kojoj sam primijenila i hronološki i problemski pristup, uvjerena sam, izazvat će veliko interesovanje onih koji će biti vođeni intelektualnom radoznalošću, ali i onih, na drugoj stranih, nošenih značajno različitim emocijama.

Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti... - undefined

Screenshot: dr. Dženite Sarač-Rujanac

Radiosarajevo.ba: Koliko su u pravu oni koji tvrde da je Branko Mikulić bio jedan od najvećih bosanskohercegovačkih političara 20. stoljeća, političar koji je dao značajan doprinos ukupnoj afirmaciji moderne Bosne i Hercegovine i zašto?

Dr. Sarač-Rujanac: Takve ocjene da bi bile relevantne moraju biti dobro uronjene u dati društveno-politički kontekst pri čemu se promatra međuprožimanje tri ključna elementa političke biografije, a to su prostor, vrijeme i ličnost. Ako Branka Mikulića promatramo na taj način s pravom možemo reći da spada u plejadu najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara druge polovine XX stoljeća.

O tome svjedoči njegova duga politička karijera. Obnašajući najznačajnije funkcije u Republici, Mikulić je dosta bio pokretač, realizator i podrška mnogim privrednim i društvenim projektima koji su trebali doprinijeti općem prosperitetu Bosne i Hercegovine i definirati elemente koje su trebali osnažiti tj. dovršiti njenu državnost.

Mikulić je na različite načine značajno utjecao na modernizacijski preobražaj Bosne i Hercegovine koja je, kako to ističe Tripalo, „striktnom politikom“, “ravnopravnom zastupljenošću kadrova” i “koliko-toliko (...) zdravom ekonomskom politikom” jedina u Jugoslaviju uspjela da prevaziđe položaj republike drugog reda i istrgne se iz nerazvijenosti.

Olimpijada u Sarajevu

Radiosarajevo.ba: Možemo li na određen način konstatirati da su 14. Olimpijske igre u Sarajevu vrhunac političke karijere Branka Mikulića? Kakav je, u cijelosti gledano, bio njegov doprinos u realizaciji jednog takvog svjetskog natjecanja?

Dr. Sarač-Rujanac: Zimske olimpijskeigre održane u Sarajevu u februaru 1984. godine od Međunarodnog olimpijskog komiteta proglašene su najboljim organiziranim zimskim igrama u povijesti olimpizma i mogu se promatrati i kao vrhunac njegove političke karijere. Mikulić je 24. aprila 1980. imenovan predsjednikom stalnog Organizacionog komiteta XIV Zimskih olimpijskih igara Jugoslavija-Sarajevo.

Istovremeno, kao član Predsjedništva SR BiH, biti će uglavnom posvećen pripremama za ovaj izniman sportski događaj koji je u vrijeme međublokovske podjele imao i izrazit politički značaj pri čemu se Sarajevo simbolično nametnulo kao most između bojkotirane Moskve (1980) i najavljenog New Yorka (juli-august 1984). Međutim, uspjeh sarajevske Olimpijade rezultat je ne samo praktičnog rada Branka Mikulića nego i posvećenosti tadašnjeg republičkog i gradskog rukovodstva, ali i snažne podrške bosanskohercegovačkih stanovnika.

Ona je vrhunac višegodišnjih napora rukovodstva koje je, u kontekstu reforme 1960-ih godina, dobilo priliku za dinamičniju i samostalniju politiku. Oslanjanje na vlastite snage, domaću radnu snagu i raspoložive resurse bio je slogan transformacije Bosne i Hercegovine koncem 1960-ih i tokom 1970-ih godina. Inicijativa sportskih radnika početkom 1970-ih dobila je i političku podršku. Kandidatura Sarajeva (konac 1977) bila je smion korak, neočekivan prijedlog Republike koja je u Federaciji i dalje slovila kao nerazvijeno područje. Olimpijada je, a tako ju je tumačio i Mikulić, bila iznimna razvoja šansa.

Iako se do samog kraja insistiralo na jugoslavenskom narativu i Olimpijadi kao brizi i ponosu cijele Jugoslavije, rasprave vođene na najvišim političkim i partijski forumima, ali i jugoslavenskoj štampi svjedoče o neraspoloženju pa i otporu Olimpijadi. Nerijetko se zanemaruje činjenica da je Društveni dogovor o organizovanju i finansiranju XIV olimpijskih igara 1984. u Sarajevu, koji je od 1978. godine višestruko mijenjan, potpisan tek 25. aprila 1983. godine i u skladu s njim 85,8% potrebnih sredstava trebali su obezbjediti grad Sarajevo i SR Bosna i Hercegovina, 10,4% druge republike i pokrajine, a 3,8% Federacije.

Prema odredbama Dogovora, sredstva su trebala biti uplaćena do konca 1986. godine, što dosta govori o angažiranosti Organizacionog i Izvršnog komiteta posebno ako se uzme u obzir da su planirani sportski i infrastrukturni objekti, kao ključne investicije, uglavnom bili dovršeni krajem 1982. godine.

Saradnja sa drugom Džemom

Radiosarajevo.ba: Kakvi su bili odnosi u Bosni i Hercegovini u kojima je Mikulić djelovao, te njegova saradnja, primjerice, sad Džemalom Bijedić, Pozdercima, Didarevićima?

Dr. Sarač-Rujanac: Mikulić je pripadao mlađoj generaciji komunističkih političara čije su metode rada bile značajno drugačije od onih koje je primjenjivala struktura u periodu tzv. oktroiranog centralizma 1940-ih i 1950-ih godina. Sredinom 1960-ih godina starija, zaslužna partizanska generacija uglavnom odlazi u penziju ili biva povučena u savezne, više savjetodavne organe. Na ključne pozicije u Republici, slično kao i u drugim republika, dolaze novi, mlađi funkcioneri.

Od Četvrtog kongresa SK BiH (mart 1965) u Bosni i Hercegovini je to garnitura predvođena Mikulićem, Hamdijom Pozdercem, Milenkom Renovicom, Raifom Dizdarevićem koja će imati dobru saradnju i sa starijim drugovima poput Džemala Bijedića, Rate Dugonjića i Cvijetina Mijatovića.

Postaviti će značajno ambiciozne planove i, kao to kaže Hadžihasanović, postepeno napustiti politiku osluškivanja raspoloženja Beograda i Zagreba. Ova rukovodeća struktura, iako je sigurno bilo određenih neslaganja i sporova, prema vani, prema saveznom centru i drugim republikama, nastupala je jedinstveno i jednoglasno. Upravo o toj monolitnosti bosanskohercegovačkog rukovodstva ostavili su zapise njihovi suradnici i savremenici poput D. Čkerbića, D. Markovića, D. Bilandžića.

Tražio da se čuje glas Bosne

Radiosarajevo.ba: Koliko je Mikulić posvećivao pažnje tom unutrašnjem osnaživanju Bosne i dobrim odnosima među njezinim narodima?

Dr. Sarač-Rujanac: Ako sumiramo pomenuti period od 1965. do 1989. godine uočavamo dvije konstante političkog djelovanja Branka Mikulića. Prva je njegovo insistiranje ne jačanju položaja Republike u Jugoslaviji i nastojanje da se njen glas u saveznom centru jače čuje. Druga je njegova posvećenost jasnijoj artikulaciji bosanskohercegovačke posebnosti.

Bio je pokretač, ali i podrška brojnim kratkoročnim i dugoročnim projektima koji su simbolično nosili nazive „1000 škola“, „Jedna knjiga na jednog stanovnika“, „Sijalica u svakom selu“, „Asfaltom do svakog dijela BiH“ i slično. Snažno je podržavao organiziranje i rad kulturnih, naučnih, obrazovnih i javnih institucija. Međutim, ključni preduslov općem društvenom napretku bilo je osnaživanje proklamirane jednakosti i ravnopravnosti (jednog od ključnih principa ZAVNOBiH-a) svih građana.

To pitanje unutrašnje integracije kao ključno nametnulo se početkom 1960-ih godina kada političko rukovodstvo, a time i Mikulić, nastoji što više eliminirati itekako postojeće elemente unitarizma, animirati hrvatsko stanovništvo i ukinuti hipoteku ustaštva koja se posebno vezala za zapadnu Hercegovinu i dovesti do kraja tzv. proces „priznanja“ posebnog nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Nerijetko je ukazivao na historijsko prožimanje kultura i običaja koji su „oblikovali čovjeka ovog podneblja“ tj. posebnu „bosansku ljudsku dušu“ koju dugi teško mogu shvatiti. Isticao jevrijednost „jedinstva posebnosti“ i „posebnosti u jedinstvu“ kao i to da Bosna i Hercegovina matična zemlja svih onih koji u njoj žive i kritizirao gledanje preko plota tj. uplitanje drugih u njena unutrašnja pitanja.

Funkcionerski lomovrat

Radiosarajevo.ba: Kada govorimo odlasku Mikulića sa scene i čuvenom podnošenju ostavke u SIV-u, da li se može govori o još jednoj od žrtava velikosrpske, nacionalističke politike uoči ratova u devedesetih, poput primjerice Ivana Stambolića i slično? Je li, uz ostalo, cilj obezglavljivanja BiH? Šta Vaša istraživanja govore o tim događajima?

Dr. Sarač-Rujanac: Ostavka Branka Mikulića i cjelokupnog Saveznog izvršnog vijeća obznanjena u decembru 1988. često se naglašava kao njegov lični neuspjeh. Pri tome se potpunosti zanemaruje bremenitost političkog trenutka, dubina političke i ekonomke krize, jačina nacionalne homogenizacije i vjerske radikalizacije koje su, između ostalog, bile rezultati i dugo očekivanog vala demokratizacije nakon smrti Josipa Broza Tita (1980).

Mikulić se isto kao njegovi prethodnici (Veselin Đuranović, a posebno Milka Planinc, koja je u dva navrata nudila svoju ostavku) našao u nezavidnom položaju kao neko ko je, pod pritiskom realnog stanja i stagflacije, trebao insistirati na snažnim promjenama i korjenitim reformama, ali i dalje pod prismotrom i pritiskom Partije koja je svim silama nastojala zadržati vlast.

Njegov položaj kao saveznog premijera bio je dodatno oslabljen očigledno nepovratno izgubljenim osjećajem republika za zajedničko, insistiranjem nasopstvenim interesima tzv. razvijenih i nerazvijenih, suprotnostima Sjevera i Juga pri čemu su nove političke snage sve više bile inspirisane idejama imaginarnog, velikonacionalnog prostora.

Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti... - undefined

Screenshot: Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti...

Njegov položaj kao saveznog premijera, ali i dugogodišnjeg istaknutog bosanskohercegovačkog političara, bio je ugrožen i nizom konstruiranih afera nakon 1985. godine kojima se na različite načine preispitivala orijentacija i dotadašnji rad republičkog rukovodstva.

Iako je Mikulić politički preživio, posebno afere Agrokomerc i Neum, ova dešavanja su dovele do nedvojbenog bosanskohercegovačkog funkcionerskog lomovrata koji je pogodovaotendenciji omekšavanja bosanskohercegovačkih stavova po pitanju reforme političkog sistema i srbijanske tj. Miloševićeve antibirokratske revolucije.

Istovremeno, podrška Mikuliću iz same Bosne i Hercegovine bila je sve slabija. Priželjkivane su promjene koje su trebale prodrmati sklerotičnost postojećeg sistema i, kako su to objašnjavali pojedini medij, konačno unijeti „svježi zrak” u “godi¬nama zakrčene kadrovske lavirinte”.

Mikulić i bosanski muslimani

Radiosarajevo.ba: Koji je značaj Branka Mikulića u afirmaciji bosanskohercegovačkih muslimana u ondašnjoj Jugoslaviji?

Dr. Sarač-Rujanac: Dugo potiskivano pitanje nacionalne identifikacije značajnog dijela bosanskohercegovačkog stanovništva bit će otvoreno početkom 1960-ih godina. Procesom postepenog sazrijevanja svijesti o nacionalnoj posebnosti Bošnjaka rukovodila je politička elita, a bio je potpomognut intelektualnim i naučnim krugovima. Mikulićeva uloga, pozicijom predsjednika CK SKBiH (od 1969.) u tomekao i složenom procesuusvajanja tj. prihvatanja činjenice da oni jesu posebna nacija bila je itekako značajna.

Nije dvojio da je u pitanju posebna nacija i pružao je podršku snažnoj političkoj kampanji provedenoj pred dugo očekivani popis stanovništva 1971. godine kada su se Bošnjaci konačno mogli izjasniti kao posebna nacija, istina pod etnonimom Musliman.

U svojim javnim istupima Mikulić je nerijetko objašnjavao višestruku povezanost ravnopravnosti Republike i ravnopravnosti svih njenih građana. Isticao je da je konačno priznavanje posebne muslimanske nacije bio preduslov daljeg društveno-eko¬nomskog napretka Bosne i Hercegovine u kojoj su zajedno s Muslimanima živjeli i Srbi kao dio srpske nacije i Hrvati kao dio hrvatske nacije u Jugoslaviji.

Vrlo je simptomatičan Mikulićev prvi lični razgovor s Josipom Brozom Tito 12. marta 1970. godinetokom kojem su razgovarali osjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ održanoj nekoliko dana prije, posebno nejasnoćama oko nacionalnog izjašnjavanja Muslimana.

Josip Broz Tito je od Mikulića tražio dodatno objašnjenje. Mikulić jedetaljno obrazložio stav bosanskohercegovačkog rukovodstva i razloge zbog kojih je insistiralo na priznanju realnog stanja, tj. Muslimana kao posebne nacije. Istakao je da Staljinova teorija o naciji, u ovom slučaju, poražena realnim stanjem. Pogrešnom je smatrao tvrdnju da se religijska zajednica ne može transformirati u nacionalnu. Kao kontraargument naveo je povijesni razvoj i izgradnju savremenih nacionalnih identiteta Srba i Hrvata kojima je religija također bila nukleus izdvajanja.

Mikulić će tom stavu biti dosljedantokom cijele svoje karijere. Zbog toga će 1980-ih, između ostalog, od Vojislava Šešelja, Raselovog suda i Vladimira Dedijera, biti optužen za ugrožavanjepoložaja i prava Srba i Hrvatau Bosni i Hercegovini i podsticanje„velikomuslimanskog nacionalizma i panislamizma“.

Opsada Sarajeva

Radiosarajevo.ba: Poznato je da je Mikulić rat proveo u opkoljenom Sarajevu, da je odbijao da napusti grad pod opsadom, govorio je da je napadnu ta domovina nas Bosanaca i Hercegovaca, na koncu je i umro 1994. godine u Sarajevu. Je li ti bio neki vid njegovog otpora? Kako gledate na taj njegov ratni period?

Dr. Sarač-Rujanac: Mikulić je penzionisan u martu 1989. godine i nije više bio politički aktivan. U toku burnih previranja početkom 1990-ih za Nedeljnu Dalmaciju izjavio je da u slučaju raspada Jugoslavije ostaje sa onima „koji biraju suverenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu i njenu teritorijalnu cjelovitost u postojećim granicama“.

Svoje posljednje godine života, značajno narušenog zdravlja, proveo je u Sarajevu, u uslovima, kako i sam piše „krajnje brutalnog, okrutnog i bestijalnog rata“. Usvojim ratnim bilješkama i promišljanjima (knjizi Kobne godine objavljenoj 2016) ističe da ne želi biti nijemi posmatrač. O tome ponešto možemo pročitati i u radovim profesora Mile Lasića i Ive Komšića, književnika Željka Ivankovića.

Mikulić je tokom 1992.i 1993. godine uputio brojna pisma istaknutim svjetskim dužnosnicima ukazujući na dešavanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, tj. pišući im o „ovozemaljskom paklu“. U njima je apelirao za dostavu materijalne pomoć, ali i konkretnu političku reakciju. Nastojao je animirati svjetsku javnost da ozbiljno shvati situaciju u Bosni i Hercegovini i što prije intervenira. Ostat će zapamćeno njegovo nastojanje da članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta i Juan Antonio Samaranch posjete opkoljeno Sarajevo.

Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti... - undefined

Screenshot: Mikulić je istrgao BiH iz nerazvijenosti...

Međutim, Mikulićeve bilješke nam otkrivaju da nije bio pretjerano optimističan u vezi sa skorom reakcijom međunarodne zajednice. Smatrao je da je „svijet trom, hladan, preračunava se i ima u vidu globalne interese“, u strahu od islamskog fundamentalizma pri čemu se Milošević tretirao kao „mirovnjak“. Europa je tako, bilježi Mikulić, ponavljala kobnu grešku iz 1938. godine.

Radiosarajevo.ba: Kada sve ovo sagledamo, zašto su ličnost i djelo Branka Mikulića tako marginalizirani i zapostavljani u decenijama poslije agresije? Vjerujem da je i Vaše osobno nastojanje usmjereno na neafirmaciji tog nesumnjivo značajne ličnosti naše novije povijesti?

Dr. Sarač-Rujanac: Moje istraživanje nije imalo za cilj samo rekonstrukciju političke karijere Branka Mikulića i nizanje funkcija koje je on u promatranom periodu obašao. Bilo je to prilika da saznamo nešto više o našoj nedavnoj prošlosti, hodu socijalističke Bosne i Hercegovine s kojom savremeno bosanskohercegovačko društvo,još u dugoj i bolnoj tranziciji, ima više zajedničkog nego što nam se to na prvi pogled čini.

Poslije strašnog ratnog iskustva raspada Jugoslavije i agresije na Bosnu i Hercegovinu značajno se izgubio osjećaj za kontekstualizaciju teksta pri čemu se stvorio snažan otpor prema nedavnoj, još živoj prošlosti.

Danas dominiraju različite i često oprečne ocjene tzv. komunističkog perioda pri čemu se pribjegava krajnostima, rigidnom antikomunizmu ili idealizaciji jednopartijskog sistema. Zadatak nauke i jeste objektivno sagledavanje društvenih procese u permanentnoj transformaciji i uočavanje nijansi.

Mikulić i njegova gornjovrbaska regija

Radiosarajevo.ba: Kakve su bile veze i odnosno Mikulića sa njegovim rodnim krajem, gornjevrbaskom regijom, tamošnjim ljudima, u političkom i na privatnom polju?

Dr. Sarač-Rujanac: Mikulić je rođen u selu Podgrađe, općina Gornji Vakuf- Uskoplje. Živio je i školovao se u Bugojnu. Njegova supruga je bila iz Donjeg Vakufa i od 1945. do 1963. godine njegova aktivnost veže se za gornjevrbasku regiju. Ovaj dio Bosne i Hercegovine ostvarit će značajan privredni i društveni napredak, posebno 1970-ih godina razvojem drvne, kožarske, ali i vojne industrije. Iako danas arhivski dokumenti govore o slučajevima tzv. lokalizma (npr. u Tuzli koncem 1960-ih i početkom 1970-ih, a nešto kasnije, 1980-ih u Bosanskoj krajini) zbog kojeg će istaknuti funkcioneri biti kritizirani pa i politički marginalizirani, Mikulić nije bio jedna od njih.

Međutim, istina je da je Josip Broz Tito tokom svojih posjeta Bosni i Hercegovini boravio upravo u rezidencijama na Gorici i Koprivnici kod Bugojna. Branku Mikuliću se pripisuje ključna uloga u organizaciji bugojanskog lovišta koje će u Federaciji imati visoku reputacijui biti mjesto neformalnih, ali i vrlo ozbiljnih političkih dogovora.

Ako danas pitate tamošnje stanovnike kako se sjećaju Mikulića i koliko je on doprinio razvoju ovog kraja dobit ćete značajno različite odgovore koji, razumljivo, proizilaze iz njihovog ličnog ili pak porodičnog iskustva pri čemu jasno uočavamo naznake duboko raširene „naknadne pameti“.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA