Regaining the Crown: Energija, emocija, poruka i iskrenost!

Sarajevo u zadnjih desetak godina nije imalo jaču underground scenu. Mladi muzičari, isfrustrirani stanjem u sistemu i društvu, žele podijeliti svoje životne poglede sa što više ljudi.

Iako je cijena muzičke opreme u Bosni i Hercegovini i više nego nepovoljna, to ove mlade borce ne sprječava da mjesecima, ako treba i godinama, odvajaju od plata i džeparaca da bi priuštili instrument uz pomoć kojeg će izraziti sav bijes koji se nakupio tokom godina nezadovoljstva.

Grupa takvih muzičara iz Sarajeva, koji itekako imaju šta da kažu, okupila se pod imenom Regaining the Crown, a njihov EP The City of Tragedy: The City of Ghosts zabilježio je uspjeh u međunarodnim muzičkim vodama kakvom bi pozavidjeli i mnogo popularniji domaći bendovi.

Pročitajte u nastavku intervju sa prvim čovjekom ovog benda Andrejem Merkadićem.

Razgovarao: Kenan Nizić, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Zašto baš Hardcore?
Merkadić:  Pa vidite, ja sam dijete metal scene, dijete odraslo na metal muzici, ali su hardcore i punk uvijek išli uz metal i obrnuto. E sad, kako sam mnogo godina pjevao (tj. i dalje pjevam) u raznim metal bendovima, mislio sam kako bi red bio sastaviti bend koji će biti sve ono sto hardcore jeste: energija, emocija, poruka i iskrenost!

Metal muzika me navodi na razmišljanje i na postavljanje pitanja te preipsitivanje samog sebe i svijeta oko sebe, medjutim često mi nije davala odgovore - njih sam nalazio još češće u hardcoreu, što me na posljetku i privuklo.

Radiosarajevo.ba: Kakvu poruku Regaining the Crown želi prenijeti mladima?
Merkadić: Hardcore ne bi bio to što jeste da nema jake poruke i da nije osviješten te uz to jako energičan i sviran sa dušom, srcem i „kičmom“. Poruke koje RTC šalje kroz svoje tekstove su poruke kako lične prirode (u kojima se mnogi od nas mogu pronaći), tako i socijalne, antifašističke, poruke mira, ljubavi, jednakosti i prijateljstva! Kritički je nastrojena muzika, ali isto tako veoma emotivna . Još jedna jako bitna karakteristika je ljubav prema životinjama te borba protiv pokvarenog i šupljeg sistema (prije svega ovoga u BiH i regionu), stanja svijesti ljudi, primitivizma i otrova koji predstavljaju politički lideri i organizirana religija.

Kao što je rekao Scott Vogel, pjevač hardcore legendi Terror i jedan od najutjecajnijih hardcorera na svjetskoj sceni: „Ne želim upaliti radio i slušati bend koji pjeva o tome kako ih je neka cura povrijedila, želim slušati koliko je ovaj svijet je*eno u ku*cu!“

Hardcore ne treba biti samo kritika i piskaranje teksta u prazno, ne! Hardcore treba da navede slušatelje da sami mijenjaju nešto: Dakle, konkretna akcija, a ne pasivno promatranje i verbalno negodovanje! Mi trebamo biti promjena koju želimo da vidimo!

Radiosarajevo.ba: Ko su vam uzori?
Merkadić: Uzora je previše i dolaze iz svih žanrova hardcore, metal i 
punk muzike, te svih daljnjih srodnih žanrova. Uglavnom se radi o underground bendovima – bendovima koji ne sviraju iz financijske koristi, nego iz ljubavi i osjećaja prema muzici, filozofiji i pokretu. To nam je jako važno! Hardcore, metal i punk ne trebaju biti muzika za svakoga niti mi želimo biti bend kojeg će svako slušati! Ova muzika nije na prodaju!

Radiosarajevo.ba: Kako nastaje jedna pjesma Regaining the Crowna?
Merkadić: Jednostavno. Gitarist smisli riffove,  ja poradim na aranžmanu i napišem tekst, uvježbavamo i vremenom dodajemo i odbijamo dijelove i detalje. Nema neke velike tajne ili posebnog procesa nastanka pjesme. Kad nam se svidi i kad krenemo uživati u pjesmi kao pjesmi drugog benda, koju bismo rado poslušali – e tad je gotova! Na EP-u, The City of Tragedy: The City of Ghosts koji je izašao 31. decembra radili su Jasenko Džipa, koji nam je snimio i isproducirao sve vrhunski te Emir Vejzović i Ina Ćano iz Heavy Reign designa, koji su nam zaduženi za kompletan artwork, logo, i amblem. Stvarno su svi obavili vrhunski posao!

Radiosarajevo.ba: Na domaćim televizijskim stanicama mogao se vidjeti vaš spot za pjesmu Last of our Kind, koji na YouTubeu ima do sad skoro 7.000 pregleda. Kako je nastao video?
Merkadić: Spot je nastao poprilično spontano i „s brda – s dola“. Kako nam je snimanje EP-a bilo pri kraju, a ideja o spotu tek planirana za nekad kad vrijeme bude ljepše, nisam imao pojma o svemu tome, nego mi se Jasa (naš bubnjar) javio jedan dan na Facebooku i brzinski smo se dogovorili oko svega. Spot nam je snimio Arnej Misirlić, koji je obavio i više nego vrhunski posao, a uz to je imao i ogromno strpljenje, jer su nas za oba dana snimanja spota pratile brojne nedaće koje su najčešće bile izvan naše kontrole. Ipak smo na kraju sve snimili i sa finalnim proizvodom smo i više nego zadovoljni.

Uz to smo prvi bend iz Sarajeva i drugi iz BiH, čiji se spot počeo vrtiti na Hardcore Worldwide-u, najvećem youtube kanalu posvećenom hardcore  i srodnoj muzici na svijetu.

Radiosarajevo.ba: Kakvo je stanje sa hardcore scenom u BiH?
Merkadić: Stanje je bolje nego što je bilo prije nekoliko godina. Prvi put mogu reći da imamo kakvu-takvu hardcore scenu (koja opet ne bi bila moguća bez metal i punk scene, jer su isti ljudi u pitanju), scenu sa raznovrsnijim bendovima koji svi sviraju muziku sa ogromnom količinom iskrenosti i snažnim porukama. Koncerti kako domaćih (ex-Yu), tako i stranih pa čak i velikih svjetskih bendova su sve frekventniji. Sve to zahvaljujući entuzijastima, klincima i onim starijim, koji su iz ničega podigli poslijeratnu metal, hc i punk scenu u BiH.

Situacija je daleko od sjajne, ali napretka ima itekakvog. Ima bendova, ima i ponešto prostora za probe i svirke, tu i tamo medijeske pokrivenosti, posjećenosti i prije svega – držimo se skupa!

Radiosarajevo.ba: Kako je biti pripadnik hardcore subkulture kod nas? Merkadić: Pa prije bih rekao da sam neka kombinacija metal i hc subkulture, ali se na isto svodi, te su kategorizacije zapravo totalno nebitne u ovome svemu. Krenimo od premise da su bh. i balkansko društvo malograđansko i nepismeno (čak i sa diplomom, što je najparadoksalnije), svijest i sistemi vrijednosti kod ljudi poremećeni, sredina izopačena i mediokritetna, ako se iole razlikuješ i ističeš u odnosu na sivi prosjek – ne valjaš. Uz to i faktor bolesnika oboljelih od akutne religioznosti, nacionalnog zanosa i abnormalne doze primitivizma koji je kod nas u državi ogroman. Nije lako biti iskren i otvoren pripadnik bilo koje subkulture kod nas, bilo kakvog načina života i svjetonazora koji se razlikuje od tradicionalnog u malograđanskoj i neukoj sredini, ali držimo se. Držimo se i ne posustajemo, jer smo to mi, takvi smo i takvi ćemo uvijek biti: otpadnici od lošeg društva u kojem nam i nije mjesto!