Njegove gitare sviraju mnogi, od Karamazova do umjetnika iz Turske, Njemačke...

Zvuk klasične gitare nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a pogotovo ne zvuk gitare iz ruku Zorana Kuvača, majstora koji se ručnom izradom ovog instrumenta bavi dvadeset godina.

Melodije njegovih instrumenata najviše se mogu čuti na muzičkim akademijama, a kao posebno priznanje Kuvač doživljava činjenicu da na njegovim gitarama sviraju profesori, mjerodavni da ocijene kvalitet, među kojima su Zoran Krajišnik, Srđan Tošić, Vesna Petković, iz Srbije, kao i Srđan Bulatović sa akademije na Cetinju.

“Dvije gitare otišle su na Bilkent akademiju u Ankari. Na mojim gitarama sviraju i profesori iz Njemačke i Austrije”, kaže Zoran Kuvač.

Povremeno na njegovom instrumentu svira Zoran Dukić iz Zagreba, veliko ime u svijetu gitare, a jedno vrijeme je svirao i Edin Karamazov, poznati bh. muzički umjetnik.

Gitaru ponekad svira i Zoran, ali kako kaže, nedovoljno. U svojoj radionici prezentovao je ekipi Anadolu Agency svoje znanje u sviranju, ali više u izradi gitara, u čemu je pravi virtouz.

“Generalno, majstori imaju problema sa noktima, teško je raditi i imati lijepo oblikovan nokat, što klasična gitara traži”, priča ovaj majstor.

Ideja da bi mogao praviti gitare Kuvaču se javila prvi put prije rata u BiH, kada je vidio jednu ručno rađenu gitaru na sajmu u Sarajevu.

“U tom momentu nisam imao nikakvih saznanja o tome, to je bilo vrijeme prije interneta, nisam znao da u regionu bivše Jugoslavije postoji odlično drvo za pravljenje muzičkih instrumenata, a ni da postoji dobra tradicija graditeljstva, prije svega, tamburaških instrumenata u Srbiji i Hrvatskoj”, kaže Kuvač.

Zanat učio u Sremskoj Mitrovici

Pošto je za vrijeme rata izbjegao u Srbiju, zanat je izučavao kod majstora Duška Rajkovića u Sremskoj Mitrovici, koji je pravio tamburaške instrumente.

“Dvije i po godine učio sam od ovog odličnog majstora. To je bilo veoma intenzivno, 12 sati dnevno, šest dana u sedmici. Nakon toga sam preselio u Banjaluku i krenuo sa oformljavanjem vlastite radionice, a to je posao skupljanja materijala, alata i znanja”, priča ovaj majstor.

Na početku je više radio na tamburaškim instrumentima, jer mu je bilo lakše pronaći materijale, a i na tržištu je postojala potreba.

“Malo po malo, kretao sam sa izradom gitara i poslednju tamburu sam napravio prije sedam-osam godina. Ostao sam samo na klasičnoj gitari, koja je i bila moje prvo opredjeljenje”, kaže Kuvač koji je do sada napravio 216 gitara i oko 100 tamburaških instrumenata.

Prema njegovim riječima, za ručnu izradu jedne gitare potrebno je od 180 do 200 sati.

“To je malo jači radni mjesec. Sve počinje od pripreme materijala, samo sušenje drveta bi trebalo da traje pet-šest godina, pa i više. Onda se kreće sa sortiranjem drveta, pripremanjem dijelova, kada se urade svi dijelovi kreće se sa montažom, sklapanjem, pa onda dolaze završni radovi”, izjavio je Kuvač.

Kaže da je finiš uvijek najteži, jer što rad više odmiče, smanjuje se mogućnost greške. Naime, u prvim fazama mogu da se dešavaju greške, i da se popravlja, a kako izrada odmiče, rad je sve precizniji i precizniji.

Iako nikada nije prebrojao dijelove instrumenta koji izrađuje, sve osim mašinica i žica, pravi u radionici.

“Postoji izuzetno puno faza u izradi. Posebna vrsta rada su ukrasi na gitari. Na primjer, ukras na rozeti je specifičan i prepoznatljiv, a po njemu se vidi i vještina i posvećenost i estetski pogledi majstora. Laici bi rekli gitara je gitara, ali ima tu puno elemenata koji utiču na završni izgled gitare i ukupnu ljepotu”, kaže Zoran Kuvač.

Prema njegovim riječima, akustične gitare sa metalnim žicama prave se u manufakturama, fabrikama, na dosta dobrom nivou, ali postoji ogromna razlika između takvih i ručno rađenih gitara

“Klasična gitara, način sviranja noktima i kompleksnost muzike koja se svira, traži senzibilan instrument i veliku posvećenost svakom djelu. Čitav instument je mnogo suptilniji, tako da je evidentno da fabrike ne mogu da proizvedu taj kvalitet. Svaki dio, komad drveta, traži pažljivo biranje i pažljivu ugradnju. Uvijek se osjeti razlika između fabričkih i ručno pravljenih gitara, uvijek se osjeti doza finoće, osjeti se instrument sa više duše, koji može više da da i inspirativni je”, priča on.

Dugotrajnost instrumenta, kako kaže, zavisi prvenstveno od vrste drveta od kojeg je napravljen prednji dio.

“Danas postoje gitare od prije stotinu godina koje danas dobro sviraju, pa čak i bolje. Ako je prednji dio od kedra, vijek gitare je maksimalno 30 godina, dok je smrča drugačija, dugotrajnina, i tek poslije tog perioda trebalo bi da bude najbolja”, otkrio je ovaj majstor.

Smrča i javor ranije su se mogli lako naći u BiH, ali sada su uglavnom posječeni. Ljepota drveta i njegovi ukrasi na gitarama se ne prekrivaju bojama, nego se drvo samo prelakira. Ponekad se nijansiraju lakovi, što je naročito specifično za španske majstore.

U radionici Zorana Kuvača radi i njegov rođak, a gitare koje prave koštaju 2.500 do 3.500 evra, u zavisnosti od cijena materijala, “što je polovina evropske cijene za taj kvalitet”.

Kao i u većini drugih djelatnosti u BiH i u izradi gitara osjeti se kriza.

“Prvi put poslije dugog perioda rada po narudžbi imam dvije gotove gitare, nadam se da će se trend narudžbi vratiti”, kaže Kuvač.