Nenad Veličković: O školstvu u BiH

Istaknuti „ostalski“ književnik, te profesor Filozofskog fakultetu u Sarajevu - Nenad Veličković dao je intervju novinaru Anesu Osmiću za portal Novinar.me.

Za višegodišnji umjetnički rad nije dobijao nagrade jer, kako tvrdi, možda njegove knjige ne nude ideju literature „koju žele da čitaju“, ili možda više ne zna napisati knjigu „kakva ona treba da bude danas“. Iščekujući „nekog“ ko će njegova stvaralaštva shvatati daleko većim od šaljivog i duhovitog utopijskog štiva, sebe doživljava samo kao nekoga kome je možda malo više stalo. Nikako kao nekoga ko više zna. Priznaje da u nekim stvarima nema nikakvog iskustva, ali ne odustaje „škljocati i zvocati“ jer će već neko nekada imati neke koristi od toga.

Prenosimo neke dijelove ovog intervjua, a tekst u cjelini možete pročitati na ovom linku .

Novinar.me: Na meti vaše stalne kritike je školstvo u kojem se vrši konstantni proces fukoovske mentalne dresure. Više puta ste isticali kroz brojne projekte, pa i posljednje dvije knjige, da najskuplje školstvo dolazi od lošeg plana i programa u kojem učenik nikako nije u centru. Bili ste jedan od članova komisije koja je analizirala nastavni plan i program. Šta je najveći problem, kada su u pitanju aktuelni nastavni planovi i programi?

Veličković: Najveći problemi savremenog školstva u Bosni i Hercegovini nisu ništa veći nego vani i zemljama našeg okruženja. Mislim da je to prije svega nedovoljna svijest svih aktera u obrazovnom procesu, da je škola ne samo obrazovna nego i odgojna ustanova, da se odgoj, zapravo, odnosi na moral, na usvajanje moralnih vrijednosti, da bi za čovjeka budućnosti u Bosni, a naravno i drugim zemljama bilo dobro da te vrijednosti budu univerzalne. Dakle, vrijednosti kojim on može komunicirati sa ljudima izvan svoje sredine i sa tim ljudima ostvarivati kontakte, raditi zajedno na pravljenju nekog svijeta koji bi bio bolji svima. Mislim da je upravo to najveći problem, što univerzalne ljudske vrijednosti nisu u prvom planu u našim obrazovnim planovima i programima u Bosni i Hercegovini u sva tri obrazovna sektora.

Novinar.me: Malo gdje su još prisutne univerzalne vrijednosti o kojima govorite. Da li se upravo to nemanje univerzalnih vrijednosti odrazilo i na školstvo?

Veličković: Bilo bi dobro da vašim čitaocima pojasnim da ove zaključke donosim, prvenstveno, iz analize nastave književnosti i čitanki, ali također sam bio u više navrata u komisijama ili stručnim timovima koji su se bavili analizom nastavnih planova i programa. Sticajem okolnosti, radeći na čitanki ‘Svezame otvori se’, od petog do devetog razred osnovnog obrazovanja, bili smo prinuđeni da uđemo i u zakonsku regulativu, ne samo u vezi s nastavom književnosti, nego uopšte sa produkcijom udžbenika i sa izmjenama ili korekcijama nastavnih planova i programa, i onda smo vidjeli neke nepravilnosti, korupciju, birokratiju, nezainteresovanu administraciju, konformizam u tijelima koja bi bila zadužena da se bave kvalitetom i standardima obrazovanja. Ima problema o kojima bismo mogli čitav dan, ali opet se vraćamo na to da univerzalne vrijednosti nisu u centru, a nisu zato što je obrazovanje u Bosni i Hercegovini državni aparat nacionalizama na vlasti bosanskog, hrvatskog, srpskog i onda oni preko obrazovanja nastoje da ostvare svoje interese. Ima ih više, ali recimo jedan koji je važan, praktično djeca koja sa šest godina kreću u školu, a iz te škole izlaze sa sedamnaest, osamnaest, devetnaest, ili ako uključimo fakultet dvadeset i tri – četiri - dobiju jednu snažnu, jaku porciju nacionalističkog zračenja koje ih formatira, odredi njihove misli tako da oni dalje donose odluke rukovodeći se tim nacionalističkim vrijednostima, i naravno da je posljedica onda da nacionalizam produžava svoj život ovdje, utvrđuje vlast, reguliše život. Ja sa tim nacionalističkim vrijednostima imam problem. Mislim da su one skučene, diskriminirajuće prema mnogima, sebične, egoistične, kratkoročne, nesvjesne, pojedinca kao nekog ko bi treba da uživa punija prava u društvu bilo kojem i bilo gdje da se nalazi.

Novinar.me: Isticali ste da udžbenici, itekako, donose ogroman profit, što materijalno, što ideološki. Pokušali ste konkretno djelovati kroz čitanke „Svezame otvori se“ koja je po završetku konkursa odbijena. Pokušali ste opet da reagujete, iscrpno izvještavajući o nepravilnostima vezanim za sami izbor. Kako se na kraju ta priča završila? I da li se Svezam zauvijek zatvorio?

Veličković: Ne! Prije pet godina krenuli smo u sastavljanje i objavljivanje čitanke s radikalno drugačijim konceptom u kojem je ključna stvar upravo ovo o čemu sam govorio. Dakle, angažman književnosti na polju odgoja i afirmacije opštih univerzalnih ljudskih vrijednosti, pri čemu smo, itekako, vodili računa o tome da književnost kojom se to postiže bude, zaista, kvalitetna književnost i da djeca steknu pojam o tome da je književnost mjesto koje nudi kvalitetnu raspravu o moralnim pitanjima, da je to jedna od suštinskih tekovina čovječanstva i da baš zbog toga ne smije biti zloupotrijebljena na način na koji se zloupotrebljava. Tako je čitanka za peti razred, prva u nizu, prošla, jer su recenzenti bili zatečeni, dok nisu shvatili šta se desilo u obrazovnom sektoru, pa su se malo bolje organizovali i pronašli jednog recenzenta za kojeg smo naveli niz dokaza da je radio nesavjesno i nestručno i čak smo posumnjali i postavili pitanje da li se tu radilo o korupciji. Podnijeli smo krivičnu prijavu zbog nesavjesnog djelovanje. Međutim, cijeli niz tih i drugih stvari nije doveo do toga da se bilo ko unutar sistema, uprkos očiglednim dokazima da se radilo o namještanju rezultata udostoji da to ispravi i čitanka za šesti razred još uvijek nije dobila odobrenje da se koristi u školama. Onda smo napravili čitanku za sedmi i osmi koja je dobila mnogo lošije ocjene nego zaslužuje, i svaki put zahvaljujući recenzentima koji nisu radili dobro. Svaki put smo reagovali na to i praktički svake godine izađe jedan opširan i ozbiljan tekst sa gomilom argumenata šta se i kako se loše radi u procesu odabira udžbenika. Ove godine, prije nekoliko dana, završen je konkurs za čitanku broj devet, gdje je naša čitanka rangirana najlošije, iako je po našem mišljenju ova, možda, čak i najbolja od svih. Reagovali smo odmah, i došli u posjed svih relevantnih dokumenata, i imamo opet gomilu dokaza da su barem dva recenzenta radila za račun izdavačke kuće „Vreme“ i da su na jedan, najblaže rečeno, nečastan način, a onda to povlači i nestručnost i korupciju da su udžbeniku „Vremena“ toliko stvari progledali kroz prste i tako dali najviše ocjene bez ikakvog obrazloženja, a da su istovremeno udžbeniku „Svezama“ izmišljali probleme, falsificirali rečenice, mijenjali ih u svojim zaključcima da bi tako promijenjenim davali loše ocjene. O svemu ovome sam obavijestio i federalnog ministra za nauku i obrazovanje, jer je on dolazeći na vlast, u jednom intervju koji sam ja radio s njim, rekao da on prihvata, pozdravlja svaku vrstu pomoći, naročito od ljudi iz struke i ja sam rekao da ću ja sve što radim raditi s idejom da će on to iskoristiti. Međutim, moja posljednja iskustva mi govore da sada ipak trebam biti malo oprezniji s vjerom da postoji dobra volja da se stvari riješe, jer iako smo dokumentovali i godinama to radimo i pokazali gdje su sve problematična mjesta - promijenio se ministar, a sve ostale stvari su ostale iste. Treba optužiti i ministra i ovog sada i onog prošlog, ali nisu oni jedini krivci.