Na kafi s Jimom Marshallom: Bh. političari kao da pokušavaju ubiti svoje građane

Fotograf i aktivista Jim Marshall nije stranac niti Bosanac. On za sebe kaže da je BoStranac. 

Naš nadasve zanimljiv sagovornik, Sarajlija porijeklom iz Škotske, tokom svog boravka u našoj zemlji obišao ju je uzduž i poprijeko. Jim Marshall živi u Bosni i Hercegovini od 1994. godine.

Upoznao je mnoge bh. kutke za koje većina građana i ne znaju da postoje, a većinu njih je ovjekovječio svojom kamerom. Ipak, ne misli da je fotografija njegova profesija niti hobi, nego znak krize srednjih godina.

Jim Marshall
Nedavno je izložba njegovih fotografija otvorena je u Galeriji AB Maglaj. Rekli biste, ništa čudno. No, upravo je ova galerija uništena tokom majskih poplava, a Marshallova izložba ujedno je značila i ponovno otvaranje ateljea i galerije AB Maglaj.

Razgovarala: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

„Priča iza ove izložbe zaista je neobična. Imao sam dogovor s Galerijom AB Maglaj da izložim fotografije tokom augusta. No, mjesec kasnije, ta ista galerija je poplavljena tokom majske katastrofe. Tako je izložba postala događaj kojim će se obilježiti ponovno otvaranje glaerije. A tema, koja je u početku trebala predstavljati retrospektivu mog rada od 2010. do 2014. godine, posvećena je fotografijama koje su nastale samo tokom 2014. godine, a uključuje brojne fotografije mjesta koja su poplavljena i gdje su aktivirana klizišta.

Učestvovati u povratku neke kulturne institucije koja je bitna, ne samo za Maglaj nego i za cijelu BiH, za mene je čast i privilegija. Izložba fotografija predstavlja delikatni balans svjetla i tame, pozitivnog i negativnog, nadrealizma i čistog realizma... A oni koji su je posjetili, ne samo iz Maglaja, nego i širom zemlje, hvalili su je, bez obzira na tu tamniju stranu“, priča za Radiosarajevo.ba, fotograf i aktivista Jim Marshall. 

Fotografiranje je za njega sporedna stvar, kada se radi o pružanju podrške i pomoći mjesnim zajednicama koje su pogođene poplavama i klizištima. 

„Ipak, fotografije su omogućile ljudima širom svijeta da vide čemu Tim (Clancy) i ja svjedočimo kada obilazimo ta područja. Upravo je to i pomoglo našoj nakani da prikupimo pomoć od ljudi iz drugih zemalja. 

Razlog zbog kojeg smo se posvetili pružanju pomoći, evo već tri mjeseca, leži u činjenici nismo tip ljudi koji mogu 'ne činiti ništa'. Da smo takvi, nijedan od nas dvojice ne bi isprva ni došao u BiH. 

A nismo ni počeli ovo raditi jer smo bili 'šokirani' nedostatkom političke reakcije na katastrofalna dešavanja, jer općenito nismo ni očekivali da će se političari odgovorno postaviti prema ovoj krizi. 

Radimo što radimo jer posjedujemo vještinu, stručnost i iskustvo koje koristimo kako bismo omogućili mnogima da se oporave od ovog traumatičnog i destruktivnog iskustva. Svjesni smo da su političari iznevjerili ljude, da su pokušali trgovati pomoć za glasove... Nadam se da se to neće zaboraviti onda kada krene glasanje u oktobru!

Kada nam ljudi kažu da smo mi prvi koji su ih posjetili nakon poplava ili pružili pomoć, mi to shvatamo i kao kompliment, ali prije svega je jasno kako je smiješno i sramotno da dva tipa u starom džipu čine ono što trebaju vlasti i agencije koje imaju takve resurse, ali ne i volju. Ovoj zemlji je strašno potrebna promjena, jer njeni političari kao da ostavljaju utisak kako pokušavaju ubiti svoje građane“, smatra Jim Marshall.

Često ga ljuti nesposobnost političara, njihova vulgarnost, nepoštenje i nedostatak kulture. 

„Njihovo preživljavanje i korupcija ovisi o stanju haosa i nereda, jer nemaju želju za stabilnošću, napretkom, razvojem... Ne bi oni imali koristi od toga. Čini mi se kao da su odlučni da održe etničku podijeljenost i ovisnost, ali i da zaglupe buduće generacije kroz obrazovanje koje više liči na ispiranje mozga. 

A s druge strane, apatija ljudi me iritira mnogo manje od 'nemogućnosti' građana da vide kako su njihovi političari, bez obzira na etnicitet i ideologiju, zapravo ujedinjeni.

Ljutnja i civilna neposlušnost vidljivo rastu svake godine. Možda političari i međunarodne diplomate žele održati status quo, to će ići samo na njihovu štetu. Uveliko ignorišu važnost februarskih protesta, ignorišu važnost majske katastrofe, ignorišu potrebe građana... Kada se promjena dogodi, skupo će platiti za svoje ignoriranje“, kaže Jim, koji je došao iz Škotske u Mostar, u jesen 1994. godine. 

Planirao je ostati tri sedmice, a danas mu je Bosna i Hercegovina dom.

Kad je stigao, u BiH je bio rat, a Jim je tada, kao 24-godišnjak, radio za humanitarnu organizaciju u Edinburghu. Ukazala mu se prilika da dođe u Mostar i pomogne mladima, što je on prihvatio. U februaru 1995. godine doselio je u Sarajevo.

„Došao sam u BiH tokom rata, i ostao, a onda sam zaboravio zašto sam ostao. Sada to i nije bitno jer imam ženu, dijete, prijatelje, posao uz koji zarađujem, posao uz koji ne zarađujem, fotografiju i planine oko mene. 

Nemam vremena da si postavljam ta egzistencijalna pitanja. Mislim da nisam čak ni 'ostao', jednostavno živim ovdje kao što drugi žive ovdje“, pojašnjava on.

Iako često ljudi govore za Jima kako je on veliki prijatelj naše zemlje, on na stvari ne gleda na taj način. 

„Ne osjećam da sam prijatelj neke određene geografske teritorije. Samo osjećam potrebu da iskoristim svoje građansko pravo i dužnost, pokažem svoju solidarnost, pogotovo onda kada osjetim nedostatak iste oko mene“, priča naš sagovornik.

Za BiH kaže kako mu je ova zemlja "dala" ženu kojom se oženio, sina, dugogodišnja prijateljstva, planine koje voli, ulice koja ga konstantno fasciniraju, fantastične šale koje zaboravlja već sutradan, jer ih ne može upamtiti, dobru kafu i trenutke obične individualne pristojnosti i ljubaznosti koje će ga pratiti dok ne umre. 

A kada je u pitanju ono što mu se najviše i najmanje sviđa u ovoj državi, i što ga inače čini sretnim, on kaže ovako:

„Najdraži su mi obični ljudi, a najmrži političari (skoro svi). Ovi prvi su među najboljima u Evropi, ovi drugi su među najgorima u Evropi. 

Ja sam jutarnja osoba, tako da me jutra čine sretnim, moj dom koji je ispunjen ljubavlju, prijateljima, smijehom, knjigama, umjetnošću naših prijatelja. Planine me čine sretnim jer je zrak tamo svježiji, a ljudi otvoreniji i konstruktivniji kada su tamo. Kafa s prijateljima, čitanje, fotografiranje, šetanje... Zemlja je prelijepa, posebno planine, rijeka Una, Mostar, Počitelj. Ljudi su topli, prijateljski nastrojeni, dobroćudni, iako nekada tvrdoglavi i nepotrebno brutalni. 

Često me podsjete na stih pjesme Counting Crowsa Ovdje mi pričamo poput lavova, ali se žrtvujemo poput janjadi (Round here we talk just like lions but we sacrifice like lambs). Zaista ne osuđujem nikoga, jer ovaj stih jako dobro opisuje i mene“, tvrdi Jim.  

"Kulturno, muzički, sportski, BiH zaista ima šta da ponudi. Iznjedrila je izvanredne talente: Aleksandar Hemon, Jasmila Žbanić, Danis Tanović, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Dubioza Kolektiv, Jusuf Hadžifejzović, Milomir Kovačević Strašni, Edin Džeko, Miralem Pjanić... Oni su nepokolebljivi Bosanci i Hercegovci, čija dostignuća ne mogu zahvaliti društvu koje već 25 godina oblikuju političari", vjeruje Marshall. 

A kako je ovih dana glavni grad države postao prava mala festivalska prijestolnica, morali smo se dotaći i teme Sarajevo Film Festivala. 

„Ta nestvarna podvojenost između projekcija i uličnog života je nevjerovatna. Stil, kreativnost, umjetnost, estetika, nekomercijalna priroda brojnih filmova očit je kontrast neukusnog, nekreativnog, hiperaktivnog, komercijaliziranog kiča s ulica. Nekada možete odgledati film u stanju meditacije, a pet minuta kasnije okruženi ste ljudima koji se ponašaju kao djeca koja su pojela previše slatkiša. 

SFF je pohvalno posvećen filmu i od velike je važnosti za kulturni život i ekonomiju grada. Vrijeme je to kada sretnete prijatelje koje niste dugo vidjeli. Ali elitizam Festivala izvlači ono najgore u ljudima koji imaju potrebu za pažnjom i ničim drugim ne pridonose zemlji“ misli Jim. 

I za kraj priče, vraćamo se zapravo na početak. Kako je Jim Marshall postao fotograf?

„Kako sam stario, pripremao sam se za krizu srednjih godina. Pošto se nisam baš mogao zamisliti u crvenom sportskom autu, odlučio sam postati fotograf. Fotografija možda nije oduvijek bila moja strast, ali umjetnost jeste. Bio sam konstantno pod utjecajem literature i muzike, i volim kada jedna fotografija, ili cijeli njihov set, mogu ispričati priču - stvoriti vizuelnu melodiju. 

Volim alhemiju fotografije, kako jedna mala kutija može napraviti da ono što vidite traje vječno. Volim tu odgovornost kada želite zabilježiti nešto što zaslužuje biti trajno sačuvano“, opisuje nam Marshall. 

Za budućnost, njegov glavni cilj je – postići besmrtnost! I kaže, za sada mu to ide poprilično dobro. 

A što se tiče poruka ili savjeta koje bi mogao podijeliti s nama, imao je jedan.

„Ne jedite žuti snijeg“.

Jedan, ali vrijedan.

Vezani članci:

Na kafi s M. Lapsleyem: Iscjeljenje je bolno poput noža, ali je moguće

Na kafi s Mariom Knezovićem: Umara me što ne mogu planirati svoju budućnost

Na kafi sa Dušanom Bajevićem: Mostar je sačuvao dušu

Na kafi s Josipom Pejakovićem: Šta je meni ova zemlja dala?

Na kafi s Aidom Čorbadžić: 'Kraljica noći' mi je spasila život

Na kafi s Rijadom Gvozdenom: U SOS selu sam naučio biti dijete

Na kafi s Dževadom Poturkom: Život obilježen vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini

Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Na kafi s Goranom Milićem: Ne vidimo ono što je dobro kod nas

Na kafi sa Harisom Pašovićem: Naravno da kultura u BiH ima budućnost!

Boris Dežulović: Zajebavajte se, niko od zajebavanja nije umro 

Na kafi sa Zoranom Redžićem: U Sarajevo je rock and roll davno crk'o
Na kafi s Ivanom i Matom Jajalo: Porodica na prvom mjestu
Na kafi s Leilom iz Divanhane: Iz ljubavi prema prekrasnoj sevdalinci
Na kafi s Amrom Silajdžić: Putujem u Brazil!
Sa Sanelom Jenkins o fudbalu i Zmajevima: Moramo se izdići iznad jedne utakmice
Na kafi s Feđom Isovićem: 'Lud, zbunjen, normalan' ne bi bio isti da Izeta ne glumi Mustafa
Na kafi s Ivanom Novakom iz Laibacha: Poezija je u tome kako radiš neke stvari, a ne šta je napisano
Na kafi s Erminom Bravom: Ovdje ljudi vape za nečim pozitivnim
Na kafi s Amarom Češljarom: Moramo raditi samo ono u čemu smo najbolji, za to smo odgovorni  
O festivalu Pravo Ljudski: Na kafi s Kumjanom Novakovom