Mejrema Zatrić, arhitektica: Investitori sa neboderima van doline Miljacke!

Javnost u glavnom gradu Bosne i Hercegovine je malo interesovala značajna panel diskusija o velikoj stvari – Kulturno-sportskom centru 'Skenderija'. Desilo se prvi put poslije posljednjeg rata da o budućnosti sarajevskog simbola razgovara svaki zainteresovani pojedinac. Da višedecenijski građevinski kompleks bude stvar o kojoj se mora razgovarati, zaslužna je i historičarka moderne arhitekture i urbanizma Mejrema Zatrić koja je govorila za portal Radiosarajevo.ba.

Razgovarao: Benjamin Redžić

'Skenderija' je 20. septembra bila mjesto o kojem su razgovarali građani, stručnjaci, kantonalna vlast i privrednici. Arhitektica i doktorska kandidatkinja prestižnog ciriškog Univerziteta Eidgenössische Technische Hochschule (ETH) Zatrić je bila među onima koji su na panel diskusiji objasnili kulturno- historijski i svaki drugi značaj 'Skenderije'. Njen angažman ima za cilj da promijeni postojeći način planiranja i gradnje odnosno da postane human.

Bavljenje arhitekturom kod Zatrić nije uslovljeno dominirajućim političkim i ekonomskim sistemom. U središtu njenog djelovanja, koje je i aktivističko, je čovjek. To je jasno uočljivo iz ovog razgovora.

Osim o 'Skenderiji' kao primjeru brutalističke arhitekture, za portal Radiosarajevo.ba govorila je o sarajevskom Parku 'Prof. dr. Nijaz Duraković' poznatijem kao 'Hastahana', Regulacionom planu za Marijin-Dvor ili Kvadrant B, stanogradnji u bosanskohercegovačkoj prijestolnici i o njenoj urbanističkoj i arhitektonskoj viziji Sarajeva.

Radiosarajevo.ba: Kulturno-sportski centar 'Skenderija' je dio inicijative Njemačkog arhitektonskog muzeja za očuvanje objekata brutalističke arhitekture. Vi ste među najzaslužnijima za to. Šta znači ova inicijativa za 'Skenderiju' i Sarajevo?

Zatrić: Uvođenje 'Skenderije' u registar te ugledne svjetske institucije ima prije svega ceremonijalan značaj. Time bilježimo i predstavljamo svijetu da je 'Skenderija' vrijedan dio svjetske brutalističke arhitektonske kulture.

U istorijskoj perspektivi arhitektonski pokreti i formalni izrazi srastaju sa društvenim agendama i mehanizmima koji ih podupiru u određenom trenutku. Brutalistička arhitektura golog betona je arhitektura moćne države blagostanja, države koja ima izgradnju društvene infrastrukture u vrhu svojih prioriteta. Od vrtića i bolnica do pošti i kulturnih centara, građani širom svijeta 1960ih godina uživaju u jednom potpuno novom, optimističnom, darežljivom betonskom društvenom pejzažu. U Sarajevu je 'Skenderija' apsolutni epitom ovih svjetskih dešavanja.

Zasluga pripada arhitektima Jankoviću (op. a. Živorad Janković), Muhasiloviću (op.a . Halid Muhasilović) i građevincu Malkinu (op. a. Ognjen Malkin) za njihovu onovremensku savremenost i uključenost u globalne stručne trendove.

Skenderija među objektima brutalističke arhitekture koje treba spasiti

Radiosarajevo.ba: Da li su nadležni, prije svega tu mislim na institucije vlasti, svjesni značaja 'Skenderije'?

Zatrić: Prethodna kantonalna Vlada nije bila - i dalje zastrašujuće odzvanja olako definisana i neinteligentna "strategija" ondašnjeg premijera: "Srušiti do temelja". Sadašnja uprava, koja je prošlog petka (op. a. 20. septembra) organizovala, u partnerstvu sa Asocijacijom arhitekata u Bosne i Hercegovine, javni panel o budućnosti 'Skenderije' je, možda i nehotice, započela pravu revoluciju u upravljanju javnim gradskim resursima.

Kultno sarajevsko mjesto: Hoće li se Skenderija srušiti ili ne?

Građani, arhitekti i temom implicirani zvaničnici su, prvi put ikada, mali priliku za direktnu razmjenu mišljenja povodom nekog konkretnog pitanja od značaja za grad. Uvodni govor premijera (op. a. Edin Forto) bio je jasan i inspirativan: 'Skenderija' je kulturna vrijednost i resurs koji pripada Sarajevu.

Vrijeme je da investitori prestanu da kroje projektne i razvojne programe i da se vrate onome što znaju da rade – pravljenju finansijskih šema. Upravo je primjereno da se na slučaju 'Skenderija' promjeni paradigma razvoja i izgradnje centralnih gradskih lokacija - istorija te građevine je priča o revoluciji, emacipaciji, pomjeranju administrativnih, arhitektonskih i tehnoloških granica.

Došao je trenutak koji od koalicije stručnjaka i zvaničnika traži hrabrost, inspiraciju i domišljatost - uporedive onim vrlinama koje je imala takva koalicija 1960ih godina.

Radiosarajevo.ba: U petak, 20. septembra je održana panel diskusija Novi život Skenderije. Organizatori su bili Vlada Kantona Sarajevo i Asocijacija arhitekata Bosne i Hercegovine. Kako vidite budućnost 'Skenderije'?

Zatrić: 'Skenderija' je arhitektonsko ostvarenje izuzetnih kvaliteta - monumentalno, ali i nenametljivo; autonomno, ali uklopljeno u okruženje; bogato namjenama kojima grad i dalje oskudjeva. Ona mora opstati kao kulturno-istorijska vrijednost, ali i kao potpuno savremena institucija, bastion javnog života grada Sarajeva.

Diskusija o Skenderiji: Tu ne može biti bilo šta, već nešto što služi građanima

Biću konkretna: mislim da je za dio Faze 1 projekta Skenderija (Dvorana 'Mirza Delibašić' i Dom mladih) realno zahtjevati makar minimalan nivo zaštite od institucija za zastitu kulturno-istorijskih spomenika.

Za revitalizaciju Privrednog grada, Fazu 2 (Ledena dvorana koja je devastirana) i Fazu 3 (koja nije nikada izgrađena, a obuhvata krajnji zapad i krajnji istok lokacije) treba napraviti sofisticiran i savremen projektni program i raspisati veliki internacionalni arhitektonski konkurs.

Radiosarajevo.ba: Razgovarajmo o Parku 'Hastahana' i Kvadrantu B na Marijin Dvoru. Kako komentarišete izmjene i dopune Regulacionog plana za 'Hastahanu'?

Zatrić: Pitanje 'Hastahane' je, kao što to često biva kada se radi o borbama za grad, nadraslo usku tematiku o izgradnji na lokaciji 'Hastahana' i postalo simbol građanskog otpora bahatom i neodgovornom upravljanju prostorom.

Građani su pokazali zainteresovanost, obavještenost, kreativnost, humor i motiviranost da odbrane i unaprijede svoj životni prostor - zar sada, poslije niza skupova, tribina, protestnih šetnji i izjava komšija, penzionera, majki sa djecom, vrhunskih predstavnika kulturnog života grada može biti drugačije nego što žele građani?

Profesorica arhitekture Vesna Pašić Hercegovac: Tražit ćemo referendum o Hastahani

Na drugoj strani stoje bahati i neodgovorni zvaničnici koji su napravili sublegalne dogovore sa investitorima i organizovali grupice snagatora da verbalno terorišu protivnike njihovih šema. Zaista, situacija i likovi su tako karikirani da bi mogli biti osnova za scenario tragikomedije o pohlepi i otporu u tranzicijkom kapitalizmu, kakvima obiluje post-socijalistička istočno-evropska kinematografija.

Vijećnici prihvatili regulacioni plan za Hastahanu

Mislim da je sitaucija tako usijana, da su građani svojom strašću i višemjesečnim upornim angažmanom tako podigli svoje uloge u ovoj stvari, da bi poraz bio katastrofalan po građansko dostojanstvo i lokalpatriotizam Sarajlija. Mislim da se ovo pitanje ne smije prepustiti načelniku Općine (op. a. načelnik Općine Centar Sarajevo Nedžad Ajnadžić) da njime barata, i da ga odgovornije i više instance iz njegovog političkog miljea trebaju korigovati.

Radiosarajevo.ba: Da li Vam je prihvatljiv Regulacioni plan za Kvadrant B?

Zatrić: Marijin-Dvor je, poznato je, od 1950ih godina planiran kao novi centar modernog Sarajeva. Urbanisti su tada govorili o mješavini gradskih funkcija, o trgovima kao prostorijama pod vedrim nebom, o osovinama kretanja i vidicima.

Zar nije porazno to što danas, šezdeset godina kasnije, u odgovoru na Vaše pitanje ne mogu niti načeti takve teme, jer ih smatram luksuzom u okolnostima totalne ekološke katastrofe koja nam se dešava. Uzevši u obzir podatke o aerozagađenju u Sarajevu, mogu reći, bez pretjerivanja, da je regulacioni plan za Kvadrant B, sa svojim "vertikalnim akcentima" pravi kriminalni akt.

Stručnjaci jedinstveni u stavu o Marijin-Dvoru: To je izliv mržnje prema gradu

Sarajevo ne može izdržati još niti jednu novu visoku zgradu. Da li su u procesu izmjena i dopuna Regulacionog plana za Kvadrant B učestvovali stručnjaci iz oblasti hidrometeorologije i javnog zdravstva?

U toku posljednjih dvadeset godina su se stekle takve prilike - ekološke, urbanističke i institucionalne - da je vjerovatno ono što najhitnije traži građanski i ekspertni angažman formiranje nezavsinih audita koji će pratiti rad javnih institucija, makar onih sa direktnim utjecajem na javno zdravlje.

Ako vrhovna kantonalna institucija za planiranje mirne savjesti propagira plan za devet novih nebodera na Marijin-Dvoru u trenutku kada Sarajlije žive ekološki armagedon svakih šest mjeseci, ja takvoj instituciji više ne vjerujem. Zaista, gubitak vjere u savjest javne administracije je faktor koji snižava nivo kvalitete življenja u ovom gradu, jednako kao aerozagađenje.

Radiosarajevo.ba: Velika je ekspanzija stanogradnje u Sarajevu. Neki tvrde da je ona opravdana, dok su drugi suprotnog mišljenja. Da li Sarajevo ima potrebu za ovolikim brojem stanova? Kakvu stanogradnju imamo? Kako mi to gradimo u Sarajevu?

Zatrić: Pravo na stan je vitalno ljudsko pravo i ne može se potpuno prepustiti ćudima sila tržišta. Mislim da se ovo pitanje treba makar djelomično vratiti pod kontrolu gradske administracije, uključujući kvalitet i režim socijalnog stanovanja.

Imam informaciju, iako ne i dokaznu statistiku, da je više desetina procenata stanova u novogradnjama u Sarajevu prazno. Čak i da to nije slučaj, gradnja u dolini Miljacke nije rješenje za daljnji razvoj Sarajeva.

Već 1970ih godina primjećena je veza između stambene izgradnje u novim dijelovima grada i uvećanog aerozagađenja. Osim toga, komunalna infrastruktura je prezasićena. Posljednjih godina se u diskusijama o Sarajevu govori o pametnim gradovima, što, između ostalog, implicira digitalizaciju raznih aspekata gradske uprave i građanske participacije.

Zar nije preuranjeno govoriti o digitalizaciji kada vitalni analogni sistemi ne funkcionišu? U vrhu prioriteta se nalaze voda i javni gradski prevoz. Javni prijevoz i režim saobraćaja uopšte je u direktnoj vezi sa smanjenjem aerozagađenja, kao i sa pitanjem: "kako mi to gradimo?" Još 1960ih godina, u toku usvajanja prvog urbanističkog plana za Sarajevo, urbanisti su kalkulisali sa vremenom potrebnim za saobraćanje između mjesta stanovanja i mjesta rada,u  odnosu na ekonomsku akumulaciju i aerozagđjenje.

Način na koji su postavili ovu jednačinu rezultirao je procesima čije poslijedice osjećamo i danas. Kontrolisana stanogradnja, ograničavanje motornog saobraćaja u dolini Miljacke uz savremen brzi gradski prevoz (najbolje podzemna željeznica) koji bi izveo radnike do modernih predgrađa u Sarajevskom polju i dalje je jedino rješenje - tamo sigurno ima mjesta za nebodere i za razvoj svih aspekata nove ekonomije.

Radiosarajevo.ba: Pitat ću Vas ono što sam pitao Vašeg kolegu Zorana Doršnera. Kakvo bi Sarajevo trebalo biti u budućnosti, u urbanističkom i arhitektonskom smislu?

Zatrić: Sarajevo treba da bude zeleni grad, grad prostorno-društvene pravde i grad ekonomije bazirane na prodaji visokointelektualnih servisa. Vjerujem da zvuči sanjarski, izgovoreno iz oblaka ranojesenjeg sarajevskog smoga, ali zaista smatram da je "život sa prirodom" istorijski upisan u sarajevsku urbanu matricu. Ovo nije nova ideja.

Zoran Doršner, vrsni arhitekta koji nas je pripremio za ZOI: Hastahana mora biti park

Još 1950ih godina su Juraj Neidhardt i Dušan Grabrijan tvrdili isto u knjizi Arhitektura Bosne i put u savremeno, kanonskom djelu bosansko hercegovačke arhitektonske teorije. Način na koji grad leži u svom širokom geografskom okruženju to traži - puno zelenih prodora i oaza (uključujući 'Hastahanu' i Kvadrant B), niža gradnja koja uključuje dobre i jeftine stanove (u Sarajevu ima genijalnih mladih - i starijih - arhitekata koji jedva čekaju izazov) i bliskoistočni i ostali investitori sa svojim neboderima van doline Miljacke - takvo treba biti Sarajevo budućnosti.