Kostimografkinja Vanja Ciraj: Kostim je rezultat procesa koji se prolazi s redateljem i glumcima

Scena MESS u martu bila je u znaku kostimografije i kostimografa, a realizrano je šest predstava, u koprodukciji s teatrima iz regiona i Evrope. 

S ciljem promoviranja svih pozorišnih zanimanja, nakon februara u znaku muzike, prošli mjesec je posvećen kostimografkinjama i kostimografima. 

Nakon prošlosedmičnog razgovora s Adisom Vatreš, ovaj put predstavljamo Vanju Ciraj, kostimografkinju predstave Pobunjenik M. K., ali i mnogih drugih. 

Šta je za vas pozorišni kostim?

Vanja: Pozorišni kostim svakako predstavlja jedan od najznačajnijih vizualnih aspekata predstave kao cjeline. On je produkt intenzivnog i dugog procesa, koji se prolazi skupa sa redateljem i glumcima, kako bi se u konačnici manifestirao adekvatnim oblikovnim rješenjima. Pomenuta rješenja moraju zadovoljavati mnogobrojne parametre, osim tačnog vizualnog iskaza, koji za cilj ima što učinkovitije prezentirati sam kontekst predstave i osnovnu nit vizualnog jezika (na osnovu samog teksta, pripadajućih istraživanja i kreativnog procesa koji podržava redateljsku viziju), moraju uspostaviti i poziciju likova i njihove karakteristike, pratiti zahtjevnost pokreta i odgovarati glumcu u svakom kontekstu. Moraju i graditi zajedničku konceptualno/vizualnu priču sa scenografijom, svjetlom i svim drugim aspektima predstave. To je svakako svojevrsni izazov, u kojem je sam proces zapravo najvažniji i najinspirativniji i u kome uvijek iznova otkrivamo tajne teatra iz kojih učimo. U svakom slučaju, zasigurno je rezultat timskog rada, u punom značenju te riječi, te čaroban način da iskomuniciramo neki lik i njegove odluke, paralelno s tekstom i ekspresijom glumca.

Koju vrstu kostima najviše volite raditi i da li imate određenu epohu koja Vam je omiljena?

Vanja: Svaka predstava je izazov za sebe, te kao takva predstavlja nezamjenjiv proces. S već sigurno 20-ak scenskih ostvarenja do sada, teško je izdvojiti favorizirane oblasti kostimografskog djelovanja... No, možda bih ipak dala blagu prednost kostimu koji prevazilazi okvire savremenog kostima i čiji je jedan od zadataka dati potpuno drukčiji prizvuk već znanom tekstu, transformirajući njegov moment u pomjereni kontekst vremena i prostora. Takav proces je nešto izazovniji, jer je potrebno pronaći ta značenja koja će i dalje snažno komunicirati poruke i simbolike npr. Hamleta ili Romea i Julije, ali transformirati ih u neočekivan kontekst. 

Na koji način nastaje pozorišni kostim i koji su vaši najdraži momenti u procesu? 

Vanja: Djelomično sam se već osvrnula na to u prvom pitanju, no dodala bih još o važnosti saradnje s realizatorima, krojačima, šminkerima, jer oni nisu uvijek u mogućnosti ulaziti tom dubinom u sam materijal i komunikaciju sa cijelim timom, te je zajedničko donošenje odluka oko tehničkih i oblikovnih aspekata kostima ključno. kako bi u konačnici funkcionirao. Meni je najdraži dio procesa to neko maštanje, istraživanje i ilustriranje i analiziranje tog još uvijek imaginarnog svijeta koji želimo prikazati, tražeći ta tanana značenja koja će sutra činiti predstavu. 

Možete li navesti neku predstavu u kojoj vam je kostim izuzetan?

Vanja: Teško da bih mogla izdvojiti samo nešto, jer kako teatar promatram i očima kostimografa a ne kao slučajni gledalac, vidim svrhu određenih odluka kolega i z profesionalnog ugla, razumijevajući da je to rezultat njihovih procesa, i to su sve najčešće kvalitetna kostimografska rješenja. No ono što me, recimo, generalno oduvijek fascinira jeste vizualni jezik i kompletan pristup tima okupljenog oko Roberta Wilsona i njihova vizualna rješenja.

Pogledajte Vanjine radove u fotogaleriji.