Ivica Šarić i 50 godina karijere: 'Lijepo je doživjeti da krunišete sina u liku kralja Tvrtka'

"Ivica Šarić dao je veliki doprinos afirmaciji muzičke kulture i borbom za njen društveni značaj, na čemu istrajava i do današnjeg dana. Nezamislivo je u bosanskohercegovačkom opernom i koncertnom životu raditi već pola stoljeća bez Ivice Šarića čiji je lijepi topli glas, velikog opsega i snažne scenske karizme, postala živuća legenda bosanskohercegovačke scene", poručili su iz Narodnog pozorišta Sarajevo, u petak, 29. novembra 2024. godine.

Čestitka je stigla uoči praizvedbe opere Tvrtko, kralj bosanski u kojoj je Ivica Šarić utjelovio lik dida Crkve bosanske.

Doajen operne scene Narodnog pozorišta Sarajevo tim povodom za portal Radiosarajevo.ba govorio je o bogatom umjetničkom putu koji je krenuo iz malog mjesta Kraljeva Sutjeska i vodio sve do svjetskih pozornica. 

Trending

Tuga i bol: Brojni građani se opraštaju od stradalih iz Brčkog - sestra Kata se trebala udati

Radiosarajevo.ba: Možemo li se na kratko vratiti u prošlost i saznati po čemu pamtite početak karijere?

Šarić: Pamtim od prvog poziva pokojnog maestra Ivana Štajcera krajem 1974. godine da sudjelujem u predstavi Tosca i bio mi je pojam da tako mlad stanem na scenu, danas je to puno lakše jer nema konkurencije, bilo je 30-ak solista, sad ih nema deset...

Prije 4 dana

Noć koja ulazi u historiju: Praizvedena prva bh. kraljevska opera "Tvrtko, kralj bosanski" u NPS

Onda su dolazile uloge za ulogom, završetak Akademije, radio sam puno velikih uloga do 1986. godine, a zatim sam u Verdijevom Nabuccu imao ulogu Zaccaria. Na premijeri je bio direktor ljubljanske Opere, nakon sedam dana sam bio u Ljubljani, poslije sam nastavio nastupati po bivšoj Jugoslaviji, a onda i u opernim kućama u mnogim drugim zemljama. Nažalost, u poslijeratnom periodu radi stagnacije kadrovski devastirane Sarajevske opere više sam pjevao vani nego ovdje.

Živio sam i radio u jednom lijepom vremenu, a onda je nažalost došlo jedno ružno vrijeme. Teško je bilo u poslijeratnoj obnovi skrenuti pažnju da se kultura kompletno vrati na predratne grane, prošlo je puno godina i trebalo se to postići do sada. Bitno je da postoji opera u Bosni i Hercegovini jer je to mjerilo neke statusno normalne države. Sarajevo ima publiku i svaka predstava je puna, a posebno me raduje kad vidim mlade generacije.

Imao sam poziv iz Visokog od jednog mladog čovjeka Nedima uoči praizvedbe opere Tvrtko, kralj bosanski, ne mogu opisati s kakvim je on žarom tražio ulaznice. Od premijere se priča samo o kralju Tvrtku i na taj način se stvara nova publika - samo još treba dati mogućnost i uslove pozorištu da može raditi predstave, da ima kadar i novac za reprizni repertoar.

Radiosarajevo.ba: Koliko je odricanja stalo u 50 godina karijere?

Šarić: Da samo sjedite u gledalištu 50 godina previše je, a ne uraditi svaku ulogu i sve te brojne probe. Zanimljivo je da radim jednu te istu predstavu u pet, šest verzija raznih opernih kuća i svaki put ponovo nove režijske probe, novi zahtjevi dirigenta, režisera.

Da bi se prilagodio standardima koje traže vani velika su odricanja i nema tu promašaja. Otkazati jednom, dvaput više niko neće zvati, druga stvar, kiksati jednom, dvaput to je gotovo. Eto, uspio sam da svih tih 50 godina održim zavidan nivo.

Radiosarajevo.ba: Postoji li neki nastup koji posebno pamtite i zbog čega?

Šarić: Posebna mi je bila premijera predstave Nabucco, ali uz sve predstave, oko 50-ak uloga sam radio, poseban je nastup u Ciboni s velikim Jose Carrerasom, bio je tu i Ruggero Raimondi, Agnes Baltsa, jedna ekipa od 12-13 solista koje niko ne može platiti koji su bili odabrani da naprave jedan humanitarni koncert.

Značio mi je i jedan projekat u dvorani Vatroslav Lisinski, Zagrebačka filharmonija me tri godine molila da napravim koncert Surian, Šarić & Sinovi i to sam izbjegavao jer obično publika misli "ako očevi pjevaju moraju i djeca" i onda su mnogo rigorozniji. Slučajno smo se sreli veliki operni pjevač Giorgio Surian, moj mlađi sin Ivan i ja u istoj predstavi Samson i Dalila u Splitu i nakon te predstave smo se dogovorili da održimo koncert.

Hrvatski muzički kritičar Branimir Pofuk u Večernjem listu ocijenio je događaj kao "spektakl kakav još nismo vidjeli u Lisinskom". Sreo sam ga nakon toga i rekao: "Pa ne možete to napisati, znate li koja su sve imena nastupala u Lisinskom". Odgovorio mi je "da, ali nije bila takva atmosfera".

Isti koncert smo napravili i u Sarajevu, blagajnik mi je tad kazao "jedna gospođa je razmišljala otići na neki dobar koncert negdje vani, ali veli da sad ne mora".

Radiosarajevo.ba: Dobitnik ste brojnih nagrada, koliko Vam one znače?

Šarić: Nagrade jesu priznanje jednog rada koji nije nikad potpuno samostalan, uvijek je uz saradnju i pomoć drugih. Prije rata sam dobio Šestoaprilsku nagradu, Hrvatska me odlikovala Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za najbolje umjetničko ostvarenje, dobio sam Zlatnu plaketu Internacionalne lige humanista, iste godine Mustafi Nadareviću je uručena Nagrada HNK za dramu, a meni za ulogu Borisa Godunova u istoimenoj operi, ima ih još...

Radiosarajevo.ba: Rođeni ste u Kraljevoj Sutjesci, koliko Vam s te strane znači opera 'Tvrtko, kralj bosanski'?

Šarić: Uvijek smo bili ponosni na to Kraljeva Sutjeska, i mnogi možda ne znaju da je kralj Tvrtko stolovao u Kraljevoj Sutjesci. Postoje dokumenti u Zadru i Dubrovniku koje je kralj Tvrtko pečatio u Kraljevoj Sutjesci: 'Dozvoljava se raspolaganje Konavlima Dubrovačkoj Republici' ili 'Dozvoljava se prolazak mletačkim trgovcima kroz Solin'. Tada je to sve bilo pod ingerencijom Bosne i kralja Tvrtka.

Kraljeva Sutjeska, iako malo mjesto, imala je tradiciju građanštine, umjetnosti i kulture. Puno je tome doprinio i veliki samostan u Kraljevoj Sutjesci, slobodno mogu reći da su Franjevci čuvari kulture i državnosti.

Tamo sam se prvi put susreo s klavirom, orguljama, harmonijumom, zborskim pjevanjem jer tada je u Sutjesci bio hor koji je pjevao zahtjevna djela, znali su se snimci emitovati na Radio Vatikanu...

U Sutjesci je bila i škola s 1400 učenika u kojoj sam radio četiri godine, danas je ta škola zatvorena.

Radiosarajevo.ba: Kako su izgledale pripreme za praizvedbu opere 'Tvrtko, kralj bosanski'?

Šarić: Radio sam kao direktor Baleta i Opere premijeru Hasanagice. Praizvedbe su strašno zahtjevne, od samog starta kad kompozitor donese djelo onda tek ima usaglašavanja... Sad sam se nakon 22 godine prisjetio Hasanagice jer je to isti mukotrpni proces, a to se samo može uraditi jednim velikim entuzijazmom. Ovo rijetko ko može shvatiti, riječ je o entuzijazmu koji je mač s dvije oštrice jer niko ne zna šta je prethodilo ljepoti koja je viđena na sceni.

A, ta ljepota koja se vidi na sceni pokazuje onima koji bi trebali povesti veću brigu za ovim - 'pa vidiš da to ide, nema potrebe'. A, to što niko nema alternaciju, sve operske kuće imaju 30, 40, 50 solista, a sarajevska ima 10....

Radiosarajevo.ba: Nakon izvedbe 'Tvrtko, kralj bosanski' sin Ivan Vam je dodijelio plaketu i cvijeće, kako ste se osjećali?

Šarić: Iznenadio sam se, nisam pretpostavio da će nešto biti... Vidio sam da mu je teško palo i da je zaplakao, publika je reagirala, a ni meni nije bilo jednostavno. Lijepo je da doživite da krunišete i vjenčate sina u liku kralja Tvrtka, a kralj Tvrtko je teška i velika uloga. Nalazili smo se na sceni više puta zajedno, u mnogim predstavama i u Sarajevu i vani.

Radiosarajevo.ba: Bili ste dio kulturne scene i u Jugoslaviji i nakon agresije na BiH, koliko je opera bila popularna u bivšoj državi, a kakva je njena pozicija danas?

Šarić: Ne moram govoriti o nekoj velikoj razlici boljeg stanja onda u odnosu na sad, ali o stabilnosti i onoga što znaš da imaš sigurno da je bolje bilo prije, pogotovo kad je nezavisna scena u pitanju.

Niko od nezavisnih umjetnika, organizatora kulturnih manifestacija nije siguran šta će dobiti naredne godine, a to je onda duplo veći trošak jer svakog jeftinije dobijete, od honorara do avionskih karti, kad znate bar godinu dana unaprijed šta će se dogoditi... Vidim najave da će se neki festivali ukinuti jer ne mogu ljudi opstati na taj način.

Opera, ozbiljna muzika, nažalost, nije interesantna nikome osim publike. Sponzori i većina medija nisu naklonjeni operi. Na televizijama ćete gledati pola sata sport nakon Dnevnika, ali ne postoji čak ni izvještaj da su koncerti održani. 

Interesantno je da arapske zemlje nemaju tradiciju opere, ali unazad 10-ak godina su se borili da osnuju te institucije i uzeli su iz Evrope najbolje muzičare jer je to pitanje prestiža jedne države. Sarajevska opera je jedina u svijetu koja nema svoj orkestar već 30 godina....

Radiosarajevo.ba: I za kraj, imate li poruku za publiku?

Šarić: U posljednje vrijeme publika je fantastična, ali ne znam koji je prosjek godina te publike. Kad su mi dodijelili to cvijeće i sliku zahvalio sam se prvo publici koja me je trpila 50 godina i slušala. Nastavite dolaziti na predstave, najteže je doći prvi put, ali kad osjetite ugođaj doći ćete opet.

Isto tako, publici treba pružiti i dobre programe. Preporučio bih da se posebna pažnja posveti Operi i Baletu jer su oni jedini u Bosni i Hercegovini; naša opera ode u Bihać, Mostar i Banja Luku, nije centralizovana samo za Sarajevo. Ali, činjenica je da će Ministarstvo civilnih poslova BiH reći da je to stvar kantona po Daytonskom mirovnom sporazumu, donekle će isto reći i Federacija BiH... Neka svi oni doprinesu da ovo opstane.